Nezavršeni razgovor. Iza Bisere Alikadić ostaju i pjesme i slobodan prostor

Mjesec dana nakon što sam završila studiju o njezinoj književnosti i poslala je izdavaču, umrla je Bisera Alikadić. Tom knjigom željela sam odati priznanje njezinoj poeziji još za života. Mislila sam da ćemo, kada je pročita, razgovarati o knjizi. Najvjerovatnije telefonom, uz njezino konstantno žaljenje da je Viber loš i da nas stalno nešto prekida. A onda bi se, kao da prekida nije ni bilo, vratila razgovoru o knjizi.

Znam kako bi taj razgovor izgledao. Bilo bi mnogo kritike: šta nisam pročitala, šta sam previdjela, gdje sam pogriješila pri interpretaciji, šta sam još morala uraditi. Na koncu bi vjerovatno rekla: „Hajd, ćao“. Znala bi da sam na knjizi radila dugo i temeljno, ali njezin cilj ne bi bio da čuje potvrdu onoga što već zna; željela je raspravu, polemiku, a možda i malu svađu, kako je ona voljela kazati. Željela je razgovarati o književnosti i tih razgovora joj nikad nije bilo dosta.

Kada bih je posjetila na Koševskom Brdu, satima mi je znala čitati nove pjesme, s potpunim ushićenjem što ih napokon nekome može pokazati. Kao da pjesma, dok je ne pročita drugome, još nije sasvim završena. Za pjesmu je Biseri trebala sagovornica, neko ko će joj se suprotstaviti, nešto primijetiti, nešto osporiti. Najčešće mi je govorila da za svoju poeziju ne treba nagrade, nego nagrde. Publika joj je bila jako važna. Pred njom nije samo čitala pjesme: pravila je male predstave, šalila se, komentarisala ih, zadirkivala publiku, nastojala nasmijati i zabaviti i sebe i druge.

Posljednjih godina, dok je još nastupala, gotovo obavezno je čitala pjesmu „Danas sam haj-huj, malo ćaknuta, malo luda“, čiji prvi stih glasi: „Dobro večer, dragocjena publiko“. A onda je došao koronavirus, za njim bolest, godine starosti i iznemoglosti. Prorijedili su se, gotovo i prestali, književni događaji na kojima je mogla učestvovati, ali ne i njezina potreba da govori, piše i da je neko čuje. Nove pjesme čitala mi je telefonom, a neke mi je i diktirala. Na taj smo način radile zajedno na gotovo cijelom sadržaju njezinih posljednjih dviju knjiga.

Posljednjih godina života napisala je neke od svojih najboljih pjesama upravo o trećoj dobi, „na metli“, kako je voljela govoriti. Sve se više zatvarala u vlastitu sobu, gotovo bez mogućnosti da je napusti. Nije joj, međutim, najviše nedostajao izlazak iz kuće – nedostajali su joj ljudi.

Potreba za sagovornicima pratila ju je od samog početka. U književnosti se pojavila krajem 1950-ih, a 1970-ih je objavila knjige poezije Noć i ćilibar (1972), Kapi i mahovina (1975) i roman Larva (1974), koji će umnogome obilježiti njezin književni put. O tom romanu govorilo se i pisalo decenijama, a vraćala mu se i sama Bisera Alikadić kada bi govorila o svom književnom radu.

Larvom, a nešto kasnije i romanom Krug (1983), Bisera Alikadić otvorila je prostor erotskom diskursu u bosanskohercegovačkoj književnosti. Kada sam je jednom pitala kako su roditelji reagovali na Larvu, rekla je: „Ne znam“, pa kroz smijeh dodala: „Pobjegla sam od kuće kada je roman objavljen.“ Objavom prvih knjiga poezije, a posebno romana Larva, Bisera Alikadić ušla je u bosanskohercegovačku književnost kao autorica koju nije bilo moguće smjestiti u postojeće obrasce.  

Njezin opus je raznovrstan, od poezije i proze do radiodrama i književnosti za djecu, ali je poezija ostala njegovo središte. Tokom 1980-ih i početkom 1990-ih objavila je zbirke Drhtaj vučice (1981), Raspeće (1986) i Dok jesam ciganka (1991), kojima je zaokružila važnu fazu pjesničkog puta, usmjerenu prema tijelu, seksualnosti i erotici, a prije svega prema slavljenju života i ljubavi.

Ni agresija na Bosnu i Hercegovinu nije prekinula njezinu vezu s prepoznatljivim pjesničkim motivima, ali je duboko promijenila njezinu poeziju. Knjige Grad Hrabrost – City of Courage (1995) i Knjiga vremena (1999) donose poeziju nastalu iz iskustva života u opkoljenom Sarajevu. To su dvije izuzetno važne knjige ne samo o ratu, nego i o tome šta se događa poeziji kada nastaje iz rata i protiv njega.

Njezine knjige ostaju dragocjena svjedočanstva o ženskom ratnom iskustvu, ali Bisera Alikadić nije prestajala pisati ni o onome što rat ostavlja za sobom. Vraćala mu se i nakon njegovog završetka, pišući o onome što se preživjelo, ali i o onome što se nije moglo završiti samo formalnim krajem rata. O tome svjedoče knjige poezije Žirafa u plamenu (2008), Gola psovačica (2022) i Biserland (2024). O ratu je i pisala i govorila. Ostavio je na njoj trajne posljedice: kada bi posljednjih godina u Sarajevu nestalo struje ili vode, automatski bi pomislila da je ponovo rat.

Tokom cijelog života poeziju su joj, a često i nju samu, nastojali svesti na etiketu „erotske pjesnikinje“. Time se njezinoj poeziji davala samo jedna dimenzija, a pjesnička vrijednost umanjivala. Iako za svoj književni rad nije dobila mnogo nagrada i priznanja, vrijedi spomenuti dvije: književnu nagradu „Skender Kulenović“, koju je dobila 2003. godine, i „Bosanski stećak“, koji joj je 2020. dodijelilo Društvo pisaca BiH.

Da, treba kazati, Bisera Alikadić slavi erotiku i ljubav, ali njezina poezija nije samo to. Najznačajnije pjesme nastale su, po mom mišljenju, upravo u opkoljenom Sarajevu. U jednoj od njih pjesnikinja nosi ostarjelu majku u podrum, a na zvuk snajpera i granata prkosno uzvikuje: „Majku vam jebem“. Psovka ovdje nije tek izraz bijesa; to je jedini mogući oblik otpora, riječ koja u trenutku potpune nemoći vraća barem privid vlastite snage.

Pisala je o ljubavi i smrti, radosti i patnji, tijelu i samoći, ratu i životu u opkoljenom gradu. Zanimali su je čovjek i njegova unutrašnja složenost, sve ono što život čini istovremeno radosnim i bolnim. U životu, kao i u poeziji, lako je otvarala dijalog s drugima, sa živima i mrtvima.

Neke od njezinih odličnih pjesama upravo su dijalozi sa pjesnicima i pjesnikinjama koji više nisu živi. Iz tih susreta nastale su pjesme velike poetske snage, ali i pjesme prožete humorom, ironijom, pristupačne čitateljima i čitateljicama. Otpor, dijalog, revolucija, monolog, unutrašnja drama, transformacija svijeta, istraživanje, suočavanje i vraćanje na bolna mjesta prošlosti – sve je to u njezinoj poeziji živo i prisutno. Upravo zato njezinu poeziju nije moguće zatvoriti ni u jednu etiketu. Uvijek je bila šira od svega čime su je pokušavali imenovati.

Riječ je o originalnoj književnici – prije svega zbog onoga o čemu govori, ali i zbog načina na koji to govori, zbog dionizijskog slavljenja života i snage poetskog glasa. Ona ne prikazuje samo vrijeme u kojem živi, nego prema njemu zauzima kritički odnos. Istražuje ga, propituje, govori o tamnim stranama i anomalijama društva. Njezina poezija ne ostaje izvan svijeta o kojem govori; ona u njega ulazi, suprotstavlja mu se, razgovara s njim i iz njega crpi energiju za pisanje.

Bosanskohercegovačka književnost 6. 10. 2026. nije ostala samo bez istinske pjesnikinje, kakva je bila Bisera Alikadić. Ostala je i bez strastvene čitateljice, aktivistkinje, žene koja je poezijom i životom pomjerala društveno nametnute granice te prihvatala i podržavala različitosti. Čak i prema onima kojima nije bila draga bila je blaga i sklona oprostu.

Poezijom je oslobađala sebe, ulazila u imaginarne prostore i ukidala granice između stvarnosti i mašte. Bila je snažna, hrabra i angažovana; nije se plašila kazati istinu i kritički govoriti o svijetu oko sebe. Generacije književnica odrastale su čitajući njezinu poeziju i uz nju postajale hrabrije da se suoče s društvom u kojem danas žive. Mnogi snažni ženski glasovi današnje bosanskohercegovačke književne scene formirali su se uz njezinu poeziju. Njezinu poeziju tek će se početi ozbiljnije istraživati i o njoj pisati. Jer neke pjesnikinje ostavljaju knjige, a neke prostore slobode. Bisera je ostavila i jedno i drugo.

A ovaj moj tekst Bisera bi nesumnjivo, pomalo ljutito, zaokružila pitanjem: „Jesi li završila?“ Ne dopuštajući mi da bilo šta kažem, dodala bi: „Hajd, ćao“ i spustila slušalicu.