Narod nije glup. Ili kako je Trojka izgubila povjerenje

Nakon objavljivanja prvih izbornih rezultata u Bosni i Hercegovini već se može čuti interpretacija prema kojoj su se građani, nakon četiri godine političkog eksperimenta, „slijepo“ i masovno vratili SDA. Kao da se radilo o nekoj kolektivnoj grešci koju je biračko tijelo sada odlučilo ispraviti. U korijenu i izričaju tog tumačenja je pretpostavka da narod ne razumije šta se događa i da ponovo bira iste političke opcije, bez obzira na njihovu raniju politiku i vlastito iskustvo. Po toj pretpostavci, narod ne vidi konkretne rezultate vlasti, a važnija mu je demagogija „onih koji su svojom proteklom politikom hiljade ljudi svakodnevno tjerali van BiH“. Takvo objašnjenje možda je najjednostavnije, ali teško da je i najtačnije. Ako se želi razumjeti rezultat izbora, mnogo je korisnije pitati se šta se kod birača promijenilo nego ih proglašavati nerazumnima.

Brojke već na prvi pogled pokazuju da priča o velikom povratku SDA nije tako jednostavna. Na izborima 2022. godine SDA je za Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH osvojila 238.116 glasova, odnosno 24,40 posto. Prema preliminarnim rezultatima ovogodišnjih izbora, SDA trenutno ima 216.552 glasa, odnosno 30,54 posto. Procentualno je rezultat značajno veći, prvenstveno zbog manje izlaznosti i manjeg broja stranaka iznad praga, ali je apsolutni broj glasova manji nego prije četiri godine. To znači da je SDA nesumnjivo napravila vrlo dobar izborni rezultat i ponovo (po)stala dominantna politička snaga u Federaciji, ali sama brojka ne potvrđuje tezu o „comebacku“ SDA, u kojem se nekoliko stotina hiljada razočaranih građana masovno vratilo toj stranci.

Ako se, međutim, pogledaju rezultati drugih stranaka, postavlja se mnogo važnije pitanje: gdje su otišli glasovi birača koji su 2022. godine glasali za promjenu? Ko je, ako nije SDA, dobio glasove koje je Trojka izgubila? Stranka za BiH je sa 36.465 glasova i 3,74 posto iz 2022. godine stigla do 64.266 glasova i 9,06 posto prema preliminarnim rezultatima. Istovremeno, NiP je sa 67.191 glasa iz 2022. pao na 46.389, dok je DF/GS sa 107.736 pao na 42.897 glasova. SDP je također izgubio glasove u apsolutnom broju, sa 131.328 na 108.960, ali je procentualno porastao sa 13,46 na 15,36 posto. Kada se svi ovi rezultati stave u isti okvir, mnogo je teže govoriti samo o „povratku SDA“. Ono što se prije svega vidi jeste veliko preslagivanje „ne-SDA“ biračkog tijela.

Upravo zato se ovi izbori mogu posmatrati prije kao ozbiljan problem za Trojku nego kao jednostavna pobjeda SDA. Prije četiri godine veliki dio birača nije glasao samo za određene stranke nego za ideju političke promjene. Mnogi su izašli iz svoje glasačke zone komfora i dali povjerenje opcijama koje ranije ne bi podržali, privučeni obećanjima o promjenama, većoj transparentnosti, meritokratiji i nepolitičkim kadrovima u javnim firmama, o javnim dobrima koja neće biti stranački „plijen“, o otključavanju EU i NATO puta i mnogo čemu drugom.

Trojka je tada postala politički izraz tog raspoloženja, a posebno je NiP u bošnjačkom biračkom tijelu profitirao kao stranka koja je nudila prekid sa dugogodišnjom dominacijom SDA i svim onim lošim što se opravdano ili neopravdano vezalo uz nju. Četiri godine kasnije pitanje nije samo koliko je SDA dobila, nego koliko je birača koji su tada glasali za promjenu ostalo uz političke opcije koje su tu promjenu „Iz temelja“ obećale i trebale provesti.

Rezultati sugeriraju da značajan dio nije.

Ti birači su za četiri godine vidjeli konkretne rezultate vlasti i nema smisla pretvarati se da ih nije bilo. Vidjeli su, međutim, i kupovinu skupih službenih vozila odmah po početku mandata („afera Tiguan“), privilegije koje nisu smanjene, rasprave o zloupotrebi rotacionih svjetala. Od velikih obećanja o novoj političkoj kulturi često se stizalo do vrlo poznatog obrasca ponašanja. Vidjeli su i Elektroprivredu BiH, donedavno jedno od rijetkih profitabilnih javnih preduzeća, koja je 2025. godinu završila s gubitkom od oko 52 miliona KM. To je otvorilo pitanje upravljanja strateškim državnim kompanijama, bez obzira na opravdanja koja se mogu naći u padu proizvodnje, manjku uglja i rastu troškova.

Jedan dio tih birača vjerovatno se vratio SDA, posebno među onima koji su bili razočarani radom Trojke i koji su zaključili da je prethodni politički model, sa svim svojim mahanama, ipak bliži njihovim očekivanjima ili ideološkom stajalištu.

 Ne zaboravimo, bilo je i dosta glasača „desnijeg“ političkog profila koji su se prije četiri godine odlučili da ipak daju priliku strankama centra i ljevice. A drugi, najveći dio, otišao je prema SBiH, koja je kao opoziciona stranka imala politički komfor koji stranke na vlasti nisu imale: mogla je zauzimati jasnije stavove, kritikovati odluke vlasti i izbjeći dio kompromisa koje vlast nužno pravi, a koje narod nije dobro primio. Ne može se pritom zanemariti ni rizičan (ali i politički hrabar) potez Semira Efendića da 2022. godine odbije koaliciju i funkcije koje su iz nje mogle proisteći, insistirajući na tome da postoje pitanja preko kojih nije spreman preći samo da bi se podijelile fotelje.

Treći dio biračkog tijela vjerovatno nije pronašao opciju koja bi ga motivirala da ponovo izađe na izbore. Razočaran neostvarenim reformama, inflacijom, značajno povećanim troškovima života i zastojem na EU putu, zaključio je da su „sve stranke iste“ i ostao kod kuće. Ali i apstinencijom iskazuje politički stav i šalje poruku.

Kada birač nakon četiri godine zaključi da se promjena koju je očekivao nije dogodila u mjeri koju je smatrao potrebnom, neće nužno preći u tabor stare vlasti. Može jednostavno zaključiti da više nema za koga glasati. Rečenica „svi su isti“ u tom smislu nije politički beznačajna; ona je jedan od najvažnijih znakova gubitka povjerenja u političku ponudu i sam politički sistem.

Stoga je posebno pogrešno ovaj rezultat objašnjavati pričom o „glupom narodu“ koji nije vidio sve što je dobro urađeno u protekle četiri godine i koji se, tako „nezahvalan“, navodno vratio SDA. Takav pristup ne objašnjava biračko ponašanje, nego ga unaprijed diskvalificira. To je vrsta političke oholosti koja se pojavi nakon svakih izbora čiji rezultat ne odgovara očekivanjima dijela javnosti. Ako čovjek glasa za SDA, to ne znači automatski da je zaboravio sve zbog čega je 2022. godine glasao protiv nje. Ako glasa za SBiH, ne znači da je postao SDA-ovac. Ako ne izađe na izbore, ne znači da ga politika ne zanima i da je politički slijep ili nezahvalan. Moguće je upravo suprotno: da je četiri godine vrlo pažljivo posmatrao vlast, poredio obećanja i rezultate, procjenjivao politički odnos prema državi i vlastitom identitetu i na kraju donio odluku koja se ne dopada političkim komentatorima.

Jer birač ne može biti glup zato što nije glasao onako kako je neki predsjednik ili član stranke očekivao. Ako se biračko ponašanje ne razumije, problem nije nužno u biraču. Možda je problem u tome što političke elite više ne razumiju birača.

U demokratskom društvu birač mora imati pravo na vlastitu procjenu, čak i onda kada je ta procjena pogrešna, emocionalna, kontradiktorna ili potpuno suprotna očekivanjima političkih analitičara. Ozbiljna politička analiza zato ne bi trebala počinjati pitanjem „šta nije u redu s narodom“ koji „ne vidi“, nego pitanjem „šta je birač vidio, osjetio ili zaključio da bi ovako glasao“. Tek tada izborni rezultat postaje politički razumljiv. Subjektivna percepcija glasača često je zaboravljena kockica u predizbornim i postizbornim slagalicama i analizama.

A ono što je birač posljednjih godina gledao nije bilo ograničeno na pitanje javnih usluga, vrtića i minimalne plate. U političkom prostoru Federacije sve snažnije djeluju i pitanja koja se tiču državnosti, političke sigurnosti, odnosa međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini i osjećaja kolektivne nemoći pred odlukama koje se donose izvan domaćih institucija. Odluke visokog predstavnika, blokade državnih institucija, stalne političke krize, tektonske geopolitičke promjene, osjećaj da se o ključnim pitanjima Bosne i Hercegovine često odlučuje mimo volje njenog biračkog tijela, kao i nesposobnost bh. političkih aktera da na te pojave odgovore: sve to dio građana doživljava kao pitanje političkog opstanka, a ne kao još jedan problem javne politike.

Ni razvoj Federacije više nije samo pitanje statistike. Kada se godinama govori o infrastrukturnim projektima, građani Tuzle, Krajine, Sarajeva ili Goražda porede ono što čuju s onim što vide na terenu. Vlada Federacije i nadležna ministarstva ugovaraju velike projekte u Hercegovini, uključujući brzu cestu Mostar – Široki Brijeg – Grude – granica s Hrvatskom, dok su projekti prema Tuzli i Krajini još uvijek predmet najava, faza i čekanja. To samo po sebi ne dokazuje političku diskriminaciju, ali u društvu u kojem već postoji osjećaj neravnopravnosti takve razlike dobijaju na značaju.

Sličan učinak ima i zastoj na evropskom putu. Građani BiH, i dalje izvan EU, ulaze u sve složeniji evropski granični režim, koji povećava razliku između „nas“ i „njih“. Entry/Exit sistem namijenjen je upravo državljanima trećih zemalja, među kojima su i građani BiH. Njegovo uvođenje otvorilo je pitanje osjećaja „pripadnosti“, ali i svrsishodnosti ove „proevropske“ vlasti.

U takvoj atmosferi dobar javni prijevoz, besplatni udžbenici, bolja infrastruktura ili drugi konkretni rezultati vlasti mogu biti važni, ali ne moraju biti dovoljni da nadjačaju osjećaj političke nesigurnosti ili identitetske ugroženosti. Politika je, kao što smo rekli, i stvar percepcije. Birač ne glasa samo na osnovu onoga što je vlast uradila, nego i na osnovu onoga što misli da se događa u njegovom društvu, odnosno kako ta dešavanja osjeća.

Sve to stvara jednu važnu promjenu u biračkom ponašanju. Građanin koji je ekonomski nezadovoljan može vlast nagraditi ili kazniti na osnovu ekonomskih pokazatelja. Ali građanin koji se počne osjećati identitetski, egzistencijalno i politički ugroženim mijenja prioritete. U tom trenutku novi tramvaj, koliko god bio stvaran i koristan, više nije dovoljan politički odgovor. Ako birač vjeruje da mu država politički slabi pred očima, da mu se narod ili identitet institucionalno potiskuje, da međunarodna zajednica primjenjuje dvostruke standarde i da vlast nije dovoljno snažna da ga zaštiti, tražit će političku opciju za koju vjeruje da će ga bolje braniti na tom polju.

Kada se sve to pogleda zajedno, teško je iz ovog rezultata izvući jednu jedinu poruku. SDA je očigledno profitirala, ali nije jedina dobila ovim preslagivanjem. SBiH je napravila veliki iskorak, NiP je izgubio dio podrške, DF je doživio ozbiljan pad, dok je SDP pokazao da njegovo biračko tijelo ipak nije nestalo, jer je, iako načelno ideološki različito, po strukturi i načinu rada najsličnije SDA-ovom. A dio ljudi jednostavno nije izašao na izbore zbog političkog zamora: to su birači koji su 2022. godine vjerovali da će promjena vlasti automatski značiti i duboku, „temeljnu“ promjenu političkog sistema. SDA jeste profitirala od tog preslagivanja, ali ga nije sama proizvela.

Treba mnogo više govoriti o tome da Trojka nije uspjela zadržati političku energiju promjene koju je dobila prije četiri godine, dok se SBiH uspjela predstaviti biračima koji nisu željeli ni povratak starom modelu SDA ni nastavak onoga što ih je kod Trojke razočaralo.

I tu je zapravo najvažnija poruka ovih izbora.

Ako Trojka želi politički preživjeti, neće joj biti dovoljno da rezultate objasni povratkom „glasača SDA“ ili nedostatkom političke kulture građana. Morat će odgovoriti na mnogo neugodnije pitanje: zašto ljudi koji su 2022. godine glasali za promjenu četiri godine kasnije tu promjenu više ne vide u Trojci?

Odgovor na to pitanje važniji je od svakog procenta koji će se još mijenjati do kraja brojanja. Jer SDA se možda vratila na vrh, ali nije jedina koja treba analizirati ovaj rezultat. Najviše razloga za ozbiljnu političku analizu ima upravo Trojka.

Jer ponekad izbori ne pokažu ko je pobijedio, već pokažu ko je izgubio povjerenje.

I kako je to svojedobno govorio rahmetli Alija Izetbegović: „Naš narod nije glup.“ i „Nema loših naroda, samo loših vođa.“