Šemso. Pad s desetog sprata političke moći i kraj jedne epohe

Bakir Izetbegović po drugi put nije pobijedio u borbi za mjesto u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, u kojem je ranije bio dva mandata (2010-2018). Željko Komšić, aktualni član Predsjedništva i rekorder u ovoj instituciji, nije osvojio ni mandat u Državnom parlamentu.

Tamo više neće biti ni jednog dugovjekog veterana bošnjačke politike, nekada jednog od ponajjačih ljudi u SDA – Šemsudina Mehmedovića.

Jučer je, dan nakon izbora, internetom kružila fotografija muškarca koji praznim Trgom Bosne i Hercegovine, ispred Državnog parlamenta, hoda s cekerima. Sudeći po svemu, bio je to upravo Mehmedović, koji je, kao lider stranke Naprijed, osnovane prije dvije godine, osvojio tek nešto više od 3.000 glasova. Prošli put je imao blizu 35.000 glasova, u istoj izbornoj jedinici, za isti nivo vlasti. Pad sa desetog, posljednjeg sprata političke relevantnosti.

Mehmedović – odnosno: Šemso – kako ga već decenijama zove svako iole upućen u politiku, od Mostara do Tešnja, od Bihaća do Brčkog – ide u političku penziju.

Šemso. Odrastajući u dubini srednje Bosne, već sa desetak godina znaš da ima mnogo ljudi istog imena, ali je jedan Šemso. On se pita za sve. Od toga da li će u neko selo doći asfalt, preko toga hoće li se neko negdje zaposliti pa do toga može li neko izbjeći kaznu za sitnu šumsku krađu.

Ne kažem da se on time bavio, takva je bila percepcija jednog moćnog političara u jednoj regiji koja je bila i ostala srce SDA. Tako je narod govorio. I glasao.

Mnogo godina kasnije, sjediš u kafiću preko puta Državnog parlamenta, s poznanikom novinarom. Nailazi Šemso, pridružuje se, komentirate proteste pred OHR-om koji slijede za pola sata. Omladina mu svako malo prilazi i hoće da se fotografiše. Pristojan čovjek, kulturan, jedan arhetip uvijek dostupnog amidže, koji ima vremena za sve i stiže sve i može gotovo sve.

Markantan tip, savršena frizura i jaka kosa čak i u sedmoj deceniji. U nastupima pohladan i smiren, ali odlučan i glasan kada procijeni da treba. Praćen ratnim zaslugama – i vječitim neutemeljenim optužbama za zločine – izrastao u jednoj od najjačih baza SDA, onoj tešanjskoj, Mehmedović ne samo da se penje po ljestvici izvršne i zakonodavne vlasti nego postaje i jedna od najmoćnijih figura u SDA.

Toliko moćna da se u nekoliko navrata zalijeće na lidera stranke, flertuje s raskolnicima poput Senada Šepića, sve češće solira u istupima i kritikuje stranku, da bi, pod stare dane, učinio ono u šta se uglavnom upuštaju junoše, nestrpljivi drugi saf ili lokalno-načelnički moćnici.

Oslabivši u svojoj bazi, logikom biologije i pretjerane ambicije, suočen sa svojim nekadašnjim pulenima koji su već ozbiljni pretendenti na njegovo mjesto bosansko-pousorskog ajana u SDA, Mehmedović u rodnoj grudi, jednoj od najvažnijih tačaka bošnjačke desne politike, ali i savremenog biznisa, dobija poruku: Gotovo je sve, nisi veći od Stranke.

Njegovim slabljenjem, Džaferovićevim postepenim povlačenjem i drugim prirodnim procesima, mijenja se i slika SDA u njezinom duhovno-mentalnom izvorištu, onoj srednjoj Bosni između Vrbasa i Krivaje, od Podlugova do Pousorja.

Neki novi akteri rade sve bolje, mada će Šemso to teško priznati. Mirsad Zaimović, Nermin Mandra, Nezir Pivić, Suad Huskić... kolektivno su SDA priskrbili gotovo historijski rezultat u ovom dijelu države. Ostaje im samo da povrate gradonačelničko mjesto u Zenici.

Izetbegović, na kojeg se Šemso tako često zalijetao, nije pobijedio u bici za Predsjedništvo, ali će, po svemu sudeći, sam odlučivati kada da napusti čelo stranke i kome da je ostavi.

Međutim, i glasovi i godine i raspoloženje svjedoče da su Bošnjaci željni smjene generacija. Nekada je Šemsudin Mehmedović bilježio po 30 hiljada glasova. Sada su na toj razini, recimo, Haris Zahiragić i Muamer Zukić.

Šteta je što je Šemso u tom prirodnom i političkom procesu istupio iz safa i propustio priliku da učestvuje u generacijskom prijenosu znanja i iskustava. Jer to ovom narodu, kojeg ratovi i pokolji često prekidaju u smjenama i tranzicijama generacija, itekako treba.