Edin Džeko: Dvije decenije žive historije i deset najblistavijih trenutaka

Kada je Roma u onoj antologijskoj utakmici prije sedam godina, na krcatom Olimpicu, razbila Barcelonu sa Lionelom Messijem i izbacila ih iz Lige prvaka, iako je Blaugrana u prvom meču na Nou Campu slavila sa 4:1, prvo što sam pomislio nakon utakmice je: Maximus Decimus Meridius.

Scena kada se okreće na prepunom Koloseumu, prkosi životu, nepravdi, na početku velikog osvetničkog žara, i prkosno gleda u lice Komodu. Genijalnost ove scene iz filma Gladijator ogleda se upravo u izrazima lica glavnih likova. Maximus je došao kao prkos, da kaže da je pobjednik, a Komod je pokazao strah, onakav kakav pokazuju samo gubitnici.

Ne mogu sam sebi da objasnim zašto, ali ta me scena, iznova i iznova, podsjeća na Edina Džeku. Taj okret Maximusa, kada Komodu i masi u lice, saspe istinu i ošamari ih riječima inata i čelične volje.

A sve počelo još sredinom prve decenije stoljeća godina, kada mlađani Edin Džeko svom saigraču u čeških zabitima, Samiru Merziću, dok gledaju derbi engleske Premier lige kaže: "Ma, može se sa ovim zvijerima igrati, Samke moj", a Merzić ga u čudu gleda. Jučer sam na pres-konferenciji upravo to Edina upitao, te da li u novim, nadolazećim i mladim Zmajevima vidi nekog novog sebe, pa makar bio onaj golobradi Edin Džeko iz ljeta 2007. godine, a koji na golu "ruži" tursku legendu, Rustua Recbera.

Sa večerašnjom utakmicom na Bilinom Polju završit će se najljepša fudbalska priča u historiji Bosne i Hercegovine. Edin Džeko, nakon 73 gola i preko 150 nastupa u svetom nacionalnom dresu, okačit će svoje reprezentativne kopačke o klin. Gotovo da nije bilo novinara koji, sa knedlom u grlu, nije postavljao pitanja Džeki na oproštajnoj press konferenciji za medije. I on se, cijelo vrijeme, suzdržavao da ne brizne u plač. Bit će vremena za suze, vidi se na njegovom fudbalom izmorenom licu, koliko mu je sve teško, ali sada je vrijeme da ga spominjemo, smijemo se i slavimo, te da se prisjetimo najvećih trenutaka kojih nam je, najveći sportski sin bosanski, priredio tokom njegove gotovo 20-godišnje reprezentativne karijere.

Iako smo u utakmici protiv Irana, na Mundijalu u Brazilu, znali da više nemamo ni matematičke šanse za plasman u knockout fazu takmičenja, upravo je Edin Džeko postigao vrlo lijep gol Irancima, kojim smo poveli na toj utakmici. U konačnici, utakmica je završena sigurnom pobjedom BiH od 3:1 (golove su još postizali Pjanić i Vršajević), a nakon epizode u zemlji Karioka, svi smo mišljenja da je Papetova generacija u Brazilu mogla i morala više. Ako ništa, zbog prime timea brojnih reprezentativaca tog vremena. Ostaje i dugogodišnji žal za regularnim golom Edina Džeke kojeg je postigao Nigerijcima, a koji je poništen zbog nepostojećeg ofsajda.

Sa tri gola u visokoj gostujućoj pobjedi BiH u Vaduzu protiv Lihtenštajna (8:1), Edin Džeko je i statistički postao najbolji strijelac u historiji fudbalske reprezentacije BiH, a za taj podvig mu je trebalo, vjerovali ili ne, svega pet godina. Iza sebe je ostavio Zvjezdana Misimovića i Elvira Bolića. Iako je to bio njegov 25. gol u nacionalnom dresu, Džeko pred svoju posljednju utakmicu za Bosnu i Hercegovinu ulazi sa nevjerovatnim brojem od 73 gola na svom kontu, te se nalazi na odličnom sedmom mjestu evropske liste reprezentativnih strijelaca svih vremena.

Ispred njega su samo Cristiano Ronaldo, Lukaku, Lewandowski, Kane, te mađarski dvojac Puškaš - Kocsis, dok je iza sebe ostavio velika fudbalska golgeterska imena poput Klosea, Gerda Mullera, Ibrahimovića, Davida Ville, Roneyja, Henryja, Shevchenka itd. Džeko je, ujedno, apsolutni rekorder po broju nastupa za BiH (večeras će nastupiti 152. i posljednji put).

Svega par dana nakon antologijske utakmice u Genku, Bosna i Hercegovina je, u proljeće 2009. godine, još jednom pobijedila Belgiju. Ovaj put sa 2:1, a oba gola postigao je Edin Džeko. Na kraju kvalifikacija za SP, u eri pokojnog Miroslava Ćire Blaževića, uspjeli smo osigurati historijski baraž, a u dvomeču smo mnogo namučili Portugalce (prisjetit ćete se stativa na Estadio da Luizu) koji su, u konačnici, otišli za jug Afrike. Dvije pobjede protiv Belgije bile su kruna tog kvalifikacionog ciklusa i početak jedne velike priče.

Gol protiv Turske, u rašlje pored nemoćnog Rustua Recbera, u ljeto 2007. godine, bio je prvi gol Edina Džeke u dresu reprezentacije BiH. U toj utakmici smo slavili veliku pobjedu protiv Turaka od 3:2 (nešto ranije smo pobijedili Norvežane u Oslu), ali su nakon te dvije velike pobjede stvari u kvalifikacijama za Euro krenulo nizbrdo. I u bh. fudbalu. Redali su se porazi, ali smo svjetlo na kraju tunela ugledali već u narednom ciklusu kvalifikacija za SP.

U životu ne pamtim ljepšu predstavu našeg nacionalnog tima u jednom poluvremenu, kao u kasnu jesen 2011. na Stade de Franceu. Doživljaj je bio još egzotičniji jer sam otputovao za Pariz i uživo, sa posljednjih sjedećih mjesta na jugu Stade de Francea, odgledao utakmicu i glas izgubio već do poluvremena. Okret oko Adila Ramija, reklo bi se pariški ples, te Džekin gol za 0:1 jedan je jedan od njegovih najljepših za reprezentaciju. Iako smo svega par minuta bili nadomak direktnog plasmana na Euro 2012, srca nam je slomio škotski sudija Craig Thomson, koji je dosudio nepostojeći penal za Galske pijetlove.

Kažem "napokon", jer smo nakon nekoliko pokušaja napokon pobijedili tu tvrdu i nikad ugodnu selekciju Grčke (znali su nam u hotel u Kalamati dovoditi sirtaki svirače, da bude naše igrače), a, maltene, pobijedio ju je sam Edin Džeko sa dva gola glavom u pobjedi BiH u Zenici od 3:1. U pitanju su kvalifikacije za SP 2014. Nikada prije toga, kako sam već i rekao, i nakon toga nismo pobijedili Grke, a ukupno smo odigrali 11 utakmica protiv njih. Uz pobjedu u Žilini, bila je to najbitnija pobjeda tog ciklusa i osiguravanje plasmana na prvo Svjetsko prvenstvo.

U proljeće 2009. godine, fudbalska reprezentacija BiH je slavila na Kristal Areni u Genku protiv Belgije sa 4:2. Prvi gol na utakmici postigao je upravo Džeko. I tu se rodio čuveni nadimak "Dijamant", kada je Marijan Mijajlović, u transu, vikao "Dijamantu, Dijamantu". Par dana kasnije, u Zenici, Džeko je sam pobijedio Belgijance sa dva nova gola. Nadimak je to kojeg danas zna svaki čovjek u Bosni i Hercegovini.

Posljednji gol za državni tim Džeko je postigao u Cardiffu protiv Velsa, a upravo nas je taj gol odveo u finale razigravanja protiv Italijana, nakon čega smo se plasirali na ovogodišnji Mundijal. I sam Džeko je na jučerašnjoj konferenciji za medije istakao kako mu je to možda i najdraži i najbitniji gol u dresu reprezentacije BiH. Nebeski skok, pred kraj utakmice i tačka na briljantnu reprezentativnu karijeru. Bez ijedne jedine mrlje.

Iako je mnogo manje igrao nego ranije, u potpuno novom i drugačijem rosteru, Džeko je i dalje bio na čelu karavane koja se plasirala na SP u SAD-u, Meksiku i Kanadi. Upravo njegov gol u polufinalu baraža protiv Velsa je bila velika poluga koja nas je pogurala ka Sjevernoj Americi. Na Mundijalu je imao zapaženu rolu u pobjedi protiv Katara, s kojom smo se, po prvi put ikada, plasirao u knockout fazu Mundijala. Sve nas je zabrinuo kada je, nakon ispadanja od Kanade, uslijedilo kratko i ozbiljno "Vidjet ćemo".

Sa čak 10 golova Edin Džeko je bio najbolji strijelac našeg tima i grupe u kvalifikacijama za SP 2014. godine, te drugi najbolji strijelac evropskih kvalifikacija za SP, sa svega golom manje od Robina van Persieja. Upravo nas je Edin Džeko, svojim golovima, poveo ka Amazoniji i plasmanu na prvo veliko takmičenje ikada, a u listu strijelaca se upisao i na Mundijalu u Brazilu.

Natjerao si sve one koji te mrze da te mrze još jače, a one koji te vole da te vole neizmjerno više. Natjerao si nas da svoj život, odijevanje i putovanja podređujemo i planiramo prema tvojim utakmicama. Natjerao si naše majke, očeve, supruge i djecu da budu budni zbog tebe do jutra. Natjerao si nas da te volimo i našu djecu da pjevaju tvoje ime. "Ljudi tvrde da je fudbal pitanje života i smrti. Apsolutno se ne slažem s njima. Fudbal je mnogo više od toga". Hvala ti, Edine Džeko, na najljepših 19 fudbalskih godina.