Izbori i Houellebecq: Kako glasati u nedjelju?

U romanu Poništeno Michel Houellebecq kao jedan od izvora sveprožimajućeg nihilizma u Francuskoj vidi, čini se, u tome što ljudima nije ostavljena nikakva sloboda političkog izbora. 

S obzirom da je ekstremna ljevica toliko nekompetentna da je, kako Houllebecq cinično primjećuje, više niko ne sumnjiči ni za terorističke napade, a da je, opet, rasistička desnica neprihvatljiva, ljudima ne ostaje ništa osim toga da moraju izaći na izbore i moraju podržati kandidate kakav je Emmanuel Macron (i prije njega Francois Hollande, prije njega Nicolas Sarkozy…). To je ona logika po kojoj će krajnja desnica pretvoriti svaki naš košmar u stvarnost, pa je svaki drugi kandidat bolji od njenog, iako nijedan nije dobar.

Već decenijama se, u Francuskoj, glasa pod ucjenom: na drugom krugu glasači biraju centrističke mejnstrim kandidate, premda ne misle ništa dobro o njima, štaviše mrze ih, ali svejedno glasaju za njih, samo da spriječe dolazak na vlast ekstremne desnice oličene u Le Penovim, a danas u Jordanu Bardelli. 

Ta ucjena, kojom politički sistem oduzima svaku ličnu slobodu i stavlja ga u žrvanj moranja, stvara sveopći osjećaj bespomoćnosti, nebitnosti vlastite volje, odsustva slobode i, na koncu, ništavila. Ko sam ja, ako ne mogu napraviti lični izbor, ako ne smijem drugačije glasati, ako “ja” ne označava nikakvu individualnu moć, tj. slobodu?

Amerikanci nisu sebi dopustili to što jesu Francuzi. Oni su glasali za Trumpa, odbijajući ucjenu mainstream javnosti, oličene u New York Timesu, Washington Postu i drugim Demokratama naklonjenim medijima. Kad im je Hillary Clinton kazala da ne smiju glasati za Trumpa, Amerikanci su joj pokazali srednji prst, a kasnije i Kamali Harris. A nakon što se - “naravno” - Trump pokazao kao nekompetentan svrgnut će i njega: istraživanja pokazuju da nijedan predsjednik na pola mandata nije imao niži stepen povjerenja glasača.

Taj osjećaj ucjene, koji su Amerikanci odbacili, a Francuzi ne smiju, ne pogađa samo obične ljude, već čak i one koji su dio vladajućeg sistema. 

Glavni junak Houellebecqovog romana Paul Raison saradnik je ministra Brune (koji je koncipiran po stvarnom francuskom političaru Bruni Le Mairu). Obojica su u službi lika kojeg Houellbecq prosto zove Predsjednikom, svodeći, ne bez ironije, Emmanuela Macrona na apstrakciju njegove funkcije.

Pošto Predsjednik, po Ustavu, nema pravo da se kandiduje, traži se alternativni kandidat, koji bi bio u predsjedničkoj palati, kao francuski Dmitri Medvedev, kao čuvar plaže u zimskom periodu, proveo pet godina, da bi se Predsjednik, nakon toga, mogao ponovo kandidovati i pobijediti, kao “manje zlo” od Le Penovih.

Na kraju, Predsjednik čak ne bira kao alternativnog kandidata ni ministra Brunu, već jedno treće lice, bezličnog Benjamina Sarfatija. Za razliku od Brune, koji mu može biti konkurent, Predsjednik zna da mu Sarfati nije ni do koljena, te da će ga, ako mu se otme, lako savladati po isteku mandata.

Houllebecqov glavni junak, svjestan je igrokaza u kojem sudjeluje. Ili kako kaže Houellebecq: “Glasat će za Sarfatija u oba izborna kruga, ali je bio svjestan da je to u stvari jedan antiizbor, banalno usaglašavanje sa većinskim mišljenjem.” Niko ko participira u tom većinskom mišljenju nije zapravo vlasnik svog stava i svog glasa, već se povinuje ucjeni, jer - ne smije se dopustiti da Le Pen dođe na vlast. 

I Houllebecq ni ne zagovara pobunu takve vrste, odnosno podršku krajnjoj desnici, ali sugeriše kako je glasanje, u takvim uslovima, za Macronovu sjenu zapravo odsustvo života.

Dodatna ironija je u tome što, uprkos tome što je ekstremna desnica takva kakva jeste, Predsjednikovom kandidatu je potrebna pomoć. I ona dolazi u vidu pokolja 500 migranata na obalama Mediterana, nekoliko dana uoči izbora. 

Taj dođaj stvara osjećaj opasnosti, koja prijeti u slučaju da ekstremna desnica dođe na vlast. Iako Houellebecq ciljano ne otkriva ko stoji iza pokolja: da li obavještajna služba ili zaista desničarski ekstremisti, već samo ukazuje na to da se Predsjednikovi ljudi raduju što je došlo do toga, jer to će opametiti glasače.

”Koliko sutradan”, veli Houllebecq, “Predsjednik će dati nekoliko izjava koje odišu saosjećanjem i humanizmom, možda čak i poetičnih i koje se pamte, o evropskom snu i evropskoj tuzi, o Mediteranu gdje vjetrovi južni raznose pepeo kajanja i srama; nekoliko dana kasnije je drugi izborni krug.”

Ili, kako kaže ministar finansija Bruno, član Predsjednikove stranke: “Ne bi trebalo da tako govorim, ali od tih terorističkih napada imali smo koristi.” Pri tome, ne kaže to samo zbog tog što će krajnja desnica izgubiti, već i što je incident, kroz neobičan lanac posredovana, utjecao na bolji trgovinski balans. 

Zbog svega ovoga, glavni junak, Paul Raison, doživljava nervni slom na glasačkom mjestu. Jer sve je lažno, sve je igrokaz, sve je u svrhu oduzimanja slobode izbora.

Houllebecq pripovijeda da je Paula, pošto je navukao zavjesu za sobom na glasačkom mjestu, “obuzelo neko čudno osjećanje, parališuće, koje ga je, jednostavno, primoralo da zastane”.

“Nekoliko narednih minuta”, veli pisac dalje, “a možda i sati, on [Paul] neće biti u stanju da donese ma i najbeznačajniju odluku, niti da izvrši i najneznatniji pokret koji, koliko god neprimetno to bilo, odstupa od svakodnevne kolotečine.”

Kao da Paul shvata da se nije odrekao sebe, samo u tom činu glasanja za Predsjednikovog nasljednika, već da mu je čitav život takav, da se povinuje nekoj tuđoj volji, koja je izvan njega. To je, čini se, u vezi sa ništavilom koje osjeća u svojim odnosima s drugim ljudima: npr.  sa suprugom, s kojom nije vodio ljubav deset godina; ili s ocem, s kojim je po prvi put nakon dugo vremena pričao, nakon što je ovaj zapao u vegetativno stanje zbog bolesti.

Zbog svega toga, Paul na kraju precrtava ime Predsjednikovog nasljednika na glasačkom listiću, čime je svoj glas učinio nevažećim. A onda, pošto mu manifestacija lične slobode u toj mjeri nije dovoljna, umjesto u glasačku kutiju, svoj listić baca u kantu za otpatke. Bio je to, kako kaže Houllebecq, prvi put od punoljetstva da Paul Raison (u prevodu Rezon, Razum) nije glasao.

Nakon što je objavljeno da je većina glasača podržala Predsjednikovog nasljednika, i da je “zemlja spašena”, Paul na trenutak ponovo osjeća paralizu. Taj “sretni kraj” Houellebecq opisuje sa teškom ironijom.

”Dobra je”, veli, “ovo bila vijest za zemlju što se toga tiče nikakve sumnje nije bilo; dobra je to vijest bila i za njega; pa ipak, odnedavno, od onog čudnog trenutka pred glasačkom kutijom kad se okamenio i nije ubacio listić, osjećao je neko kolebanje i tugu.”

Suočen sa gvozdenom izvjesnošću povratka u kolotečinu, povratka na posao u Ministarstvu finansija, gdje ga čeka njegov šef i suplement Predsjednikove volje - Bruno; zatim suočen sa cijelim svojim životom, koji je u znaku odsustva vlastite volje i slobode, Paul se razboli. Otkriven mu je maligni tumor u predjelu vilice.

To me podsjetilo na teoriju da je rak zapravo sofisticirana vrsta samoubistva, gdje čovjek, odnosno tijelo, kojem se više ne živi, počinje da uništava samo sebe. Ne znam da li je uopće tačno da manjak slobode može dovesti do takve vrste fiziološkog samouništenja. Ako jeste, onda smo mi, kolektivno, suočeni s takvom mogućnošću. 

Ako je tako, onda je jedini lijek da glasate ili ne glasate, ali da postupite po svojoj volji, bez pristanka na ucjene i prijetnje, na zastrašivanje. Dajte glas onom za koga želite glasati, ako ima takvih. A ako nema, onda napravite listić nevažećim, bacite ga u smeće ili prosto nemojte izaći na izbore. Manifestujte svoju slobodu, glasajte kako hoćete, sve drugo je pogrešan izbor.