O jednoj epizodi iz bošnjačke političke historije: Kako je Alija nadvladao Adila

Početkom ovog mjeseca preminuo je Osman Brka. Mediji su objavili kratke vijesti, podsjetivši, uz ostalo, da je bio jedan od osnivača Stranke demokratske akcije, blizak saradnik Alije Izetbegovića, a nakon rata državni i federalni parlamentarac. 

Sve je to tačno, ali informacije takve naravi su isuviše apstraktne da bi mogle neupućenom, recimo mladom čitaocu, stvoriti živ dojam o značaju Brke u novijoj političkoj historiji Bošnjaka.

Još prije petnaestak godina, pročitao sam njegovu knjigu SDA - ljudi i događaji u političkom pokretu Bošnjaka. Ova knjiga, čiji je recenzent tadašnji predsjednik SDA Sulejman Tihić, pati od ozbiljnih tehničkih nedostataka, ali je svejedno puna živih svjedočenja iz kojih se može naučiti mnogo ne samo o bošnjačkoj politici, već o politici uopće. 

Žalosna je, čak razočaravajuća činjenica da je ova knjiga jedan od rijetkih memoarskih priloga sudionika naše novije historije. Ako uzmemo u obzir da vodeće ličnosti bošnjačke politike, sa izuzetkom Alije Izetbegovića, nisu ostavile memoarske zapise, onda to govori o ozbiljnoj intelektualnoj krizi ovog naroda. 

Poređenja radi, bivši ministar vanjskih poslova Hrvatske Miomir Žužul je nedavno objavio svoju knjigu o Dejtonu, i ona je samo jedan u nizu takvih priloga koje su proizveli hrvatski i srpski zvaničnici. U isto vrijeme, niko od bošnjačkih pregovarača u Dejtonu, osim Izetbegovića, nije objavio takvu knjigu. 

Osman Brka nije sudjelovao u pregovorima u Dejtonu, ali je sudjelovao u nekim od drugih važnih događaja, te su njegova svjedočenja dragocjena. Meni se urezala u sjećanje epizoda o prvom velikom raskolu u SDA, odnosno o tome kako je Alija Izetbegović nadvladao Adila Zulfikarpašića i Muhameda Filipovića. 

Brka piše kako je sve to izgledalo iz njegove perspektive. Da postoji razdor u stranci, upućeni su mogli prepoznati u riječima Alije Izetbegovića sa skupa u Velikoj Kladuši. On je tada poručio: “I mi ćemo u Evropu, ali nećemo prekidati veze sa islamskim zemljama. Završavajući izlaganje poručujem da sačuvamo jedinstvo stranke i jedinstvo naroda. Grana koja otpadne od stabla osuđena je da uvehne.”

U čemu je problem, vidjelo se nekoliko dana kasnije, 18. septembra 1990, tačno dva mjeseca prije izbora. Autor je, u Tešnju, slušajući radio vijesti, saznao da su Adil Zulfikarpašić, Muhamed Filipović, Fehim Nametak i Hamza Mujagić održali konferenciju za štampu, na kojoj su se pobunili protiv načina na koji je Izetbegović vodio stranku. 

Govorili su da je Izetbegović vodi stranku linijom islamskog fundamentalizma, a da oni žele modernu, evropsku, a ne islamsku stranku. Zbog toga su odlučili da preuzmu upravljanje strankom. 

Ispred kuće Senada Hodžića u Tešnju se okupila veća grupa članova tamošnje SDA, kako bi odlučili o reakciji na sarajevski puč. “Pitali smo se”, veli Brka, “da li da čekamo i da samo pratimo kako će se situacija odvijati, ili pak da nešto konkretno uradimo.” 

Autor veli da je predložio da se odredi manja grupa, koja bi se uputila u Sarajevo kako bi stupila u kontakt sa Izetbegovićem i dogovori s njime šta da se radi. To ukazuje da u Tešnju nije bilo raspoloženja da se slijede Zulfikarpašić i Filipović. Ujutru idućeg dana, Brka, spomenuti Hodžić, Irfan Ljevaković, Mirsad Ćeman i Ahmet Aličić su se zaputili u Sarajevo. 

Kad su stigli u Sarajevo, prisustvovali su pres-konferenciji koju je Izetbegović održao u prostorijama općine Stari Grad. Osim što je odbacio optužbe, on je, odgovarajući na pitanje medija koliko je novca Zulfikarpašić uložio u stranku, kazao: “Koliko znam, platio je članarinu za ovu godinu.”

Obraćanje medijima je bilo tuk na utuk. Prava borba je počela tek nakon toga. Alija je tražio da se nađe nasamo sa tešanjskom grupom. Prvo čega su se dotaknuli u razgovoru bila je predstojeća konvencija SDA u Gradačcu, koja je isplanirana dva mjeseca ranije, na prijedlog Zulfikarpašića. 

“Cijenili smo”, veli Brka, “da je moguće da su se neki ljudi iz Gradačca koji rade na organiziranju Konvencije stabili u službu Zulfikarpašićevih i Filipovićevih planova. I sada mislim da nije slučajno što su konferenciju za štampu na kojoj su istupili protiv Izetbegovića tempirali samo četiri dana prije konvencije u Gradačcu.”

Sam Izetbegović nije bio siguran da li događaj u Gradačcu ima takvu svrhu. Kako veli Brka, nije ni isključivao tu mogućnost, niti ju je prihvatao kao jedinu. Tešnjaci su pak bili uvjereni da je konvencija u Gradačcu zamka, te su predložili da se ona premjesti u Tešanj. 

Izetbegović je najprije pitao može li se, za samo dva dana, organizirati takav događaj. A nakon što su Tešnjaci odgovorili potvrdno, donio je odluku da se ide s tim scenarijem, s time da je tešanjsku grupu poslao u Gradačac da ispitaju klimu.

Na putu za Gradačac, Tešnjaci su se zaustavili u Tuzli, gdje su u prostorijama SDA zatekli tamošnji izvršni odbor kako raspravlja o sukobu u vrhu stranke. Vidjelo se vrlo brzo da je SDA Tuzla bliža Zulfikarpašićevom stajalištu. Nakon intervencije Tešnjaka, kako navodi Brka, Tuzlaci su se pokolebali i prihvatili tezu da, ako i postoji problem, treba ga raspraviti u okviru organa, a ne kroz puč.

Zbog toga što su se u Tuzli zadržali dugo u noć, Tešnjaci nisu stigli u Gradačac isti dan kad su se vidjeli s Izetbegovićem, već tek sutradan,  20. septembra. Supruga Hasana Čengića, Fahira Fejzić je zbog toga pozvala Brku telefonom da, uime Izetbegovića, provjeri hoće li SDA Tešanj moći održati riječ i organizirati konvenciju na novoj lokaciji. 

Brka je, veli, odgovorio potvrdno, pojasnivši da moraju najprije završiti posao u Gradačcu. Ona je pojasnila: “Ne trebate ići u Gradačac, jer su iz Gradačca nama u Sarajevo poslali depešu da otkazuju Konvenciju, jer oko toga imaju svađu u stranci.”

Brka piše da su, nakon toga, Tešnjaci prionuli na organiziranje konvencije u svom gradu. Trebalo je riješiti niz problema, poput prenoćišta za 400 delegata, uključujući i one koji su stizali iz svih krajeva Jugoslavije. Brka navodi trivijalne, ali bitne organizacijske detalje, poput onog da je njegov bratić Hajrudin Hadžimehić osigurao posluživanje kafom i sokovima za sve sudionike, itd. 

Ujutru, 23. septembra, tačno u devet sati, u Tešnju je otvoren rad konvencije SDA, u kojem je učešće uzelo 400 delegata. Prilikom glasanja samo njih devet je stalo uz Zulfikarpašića i Filipovića, nakon čega je usvojena odluka da se njih dvojica izbrišu iz članstva. 

Čini se da je dojam na sudionike ostavilo to što su događaj organizovali kadrovi lojalni Izetbegoviću, a da je otkazivanje konvencije u Gradačcu otkrilo Zulfikarpašićevu nemoć da utječe na događaje. 

“Osjećali smo”, piše Brka, “veliko zadovoljstvo što smo dobrom organizacijom i uspješnim završetkom Konvencije pokazali istinsko, pozitivno raspoloženje prema SDA od strane naroda.”

Moć koja se pokazuje kroz organizaciju događaja i masovno prisustvo članstva pokazala se kao mnogo veća od one koju su Zulfikarpašić i Filipović pokazali sazivanjem pres-konferencije. SDA će, za razliku od drugih stranaka, ostati privržena ovoj lekciji. 

Tako će, na primjer u martu 2018, nakon što je iz stranke istupilo nekoliko važnih članova rukovodstva (Mirsad Kukić, Senad Šepić, Elmedin Konaković, Salko Sokolović, Sadik Ahmetović…), u znak odgovora SDA organizirati “programski skup” u Zetri, čime su pobunjene skupine izolirane i marginalizirane.

Svi kasniji raskoli u SDA i načini njihovog razrješavanja, na izvjestan način su bili ponavljanje ovog izvornog događaja u Tešnju, koji je pokazao kako jedan agilan lokalni odbor može izvršiti bitan, možda čak i presudan utjecaj na politiku rukovodsva, pa čak i na “velike historijske događaje”.

”Zulfikarpašić i Filipović su”, piše Brka, “sve dobro isplanirali, ali nisu predvidjeli da će se naći jedna grupa ljudi iz Tešnja da im pokvari planove u odnosu na Konvenciju.”

Brka zaključuje svoje razmatranje ovog događaja čudeći se činjenici da je akademik Muhamed Filipović “mogao ući u takvo nešto”. Ostao je, veli, zapitan nad činjenicom kako “obični ljudi bez dana škole” u svom političkom djelovanju imaju bolju moć procjene od jednog tako obrazovanog čovjeka. 

Za razliku od intelektualaca, koji vjeruju da se historija kroji u kabinetima i na konferencijima za štampu, običan čovjek zna da je mnogo važnije kako okupiti četiri stotine ljudi, te im, naprimjer, osigurati jelo, piće i prenoćište.