Šta je to, da prostiš, probosanska politika?

Iza nas su deseti opći izbori u dejtonskoj Bosni i Hercegovini. Centralna izborna komisija još nije potvrdila rezultate, ali prema preliminarnim podacima sasvim su jasni pobjednici i gubitnici ovih izbora.

Predizbornu kampanja bila je popriličo mlaka i bezidejna. Kao da su svi politički akteri bili svjesni da od rezultata izbora zavisi prije svega ko će s kim biti u koaliciji, a ne kakav se program nudi. Izborni rezultati to i potvrđuju, jer su u igri, brojčano i teorijski, sve moguće koalicije i dogovori.

Jedna od rijetkih tema koja je makar načas zaživjela u javnoj raspravi jeste priča člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića o „koncentracijskoj vladi“. Lider Demokratske fronte pozvao je na formiranje takve vlade kako bi se odbranile ključne državne institucije, a kao uslov naveo je da je „linija država BiH“.

Tu ponudu je u kampanji odmah odbio lider Socijaldemokratske partije BiH Nermin Nikšić.

„Kakva, bolan, koncentracijska? Pa što niste govorili o koncentracijskoj vladi 2018. godine kada niste mogli napraviti vlast, nego ste produžili tehnički mandat ovoj prethodnoj? Nema koncentracijske vlade. SDP sa svojim partnerima iz Trojke, sa partnerima kojima građani daju podršku, pravit će vlast u SBK, u Federaciji BiH, na državnom nivou. Da nastavimo koračati evropskim putem i vratiti u centar pažnje radnika“, poručio je Nikšić sa jednog od predizbornih skupova.

Međutim, Nikšić sa svojim partnerima iz Trojke ne može napraviti vlast ni u jednom kantonu, iako je rezultat SDP-a bolji nego na prethodnim izborima. Očigledno je da su manji partneri platili najveću cijenu i time doveli Trojku pred svršen čin. Trenutni potezi ukazuju na to da će SDA najvjerovatnije ići na sklapanje vlasti sa Strankom za BiH i DF-om, ali ništa još nije odlučeno ni potpisano. Do tada ostaju spekulacije o raznim mogućim kombinacijama i koalicijama.

Komšićevi pozivi na koncentracijsku vladu, raniji Izetbegovićevi pozivi na širi front stranaka, kao i SDP-ova otvorenost da sada bude u koaliciji sa SDA nanovo otvaraju pitanje "probosanske politike". Pojam je to koji se toliko dugo koristi u bosanskom političkom govoru, a da niko nije ponudio njegovu definiciju, domete, ciljeve ili pravce djelovanja, niti najmanji zajednički faktor.

A kto je ta „probosanska politika“?

Pojam se najčešće se koristi prilikom pokušaja ujedinjavanja političkih stranaka sa sjedištem u Sarajevu, koje svoju političku snagu crpe uglavnom iz bošnjačkog naroda.

Jedan od rijetkih javnih aktera koji je pokušao definisati probosansku politiku jeste bivši reisul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić, koji je o tome pisao u augustu 2020. godine. U tekstu postavlja pitanje da li probosanska politika uopće postoji?

„Teorijski i retorički postoji, ali praktično probosanska politika ne postoji kao aktivnost, kao proces donošenja odluka u državi, u političkim strankama, u vjerskim zajednicama, u građanskom društvu, u interesnim udruženjima, privrednim subjektima… Ne postoji praktična probosanska politika zato što postoji teorijski neovjerljiva priča o tome i zato što o tome postoje retorički lažna predizborna obećanja“, napisao je Cerić.

U istom tekstu naveo je i devet načela ove politike, uz napomenu da ona služe samo kao podsticaj drugima da razmišljaju o temi.

„…o tome kako bi nam bilo svima jasno – šta je to, zapravo, probosanska politika, oko koje se, kao Bošnjaci/Bosanci, možemo (moramo) okupiti sada više i snažnije nego ikada jer antibosanska politika se nikad neće pomiriti unutar same sebe, ali hoće vrlo lahko i vrlo brzo oko podjele Bosne između sebe“, navodi on.

U arhivi Infobiroa pojam probosanski/probosanska, u korelaciji sa političkim životom i političkim zbivanjima, može se pratiti unazad decenijama. Samo u periodu od 1991. do 1995. godine pojam se pojavljuje 19 puta.

Prvi put se javlja u tekstu „Plesač na oštrici noža“, objavljenom u listu Ljiljan 10. 5. 1993. godine, autora Midhata Ajanovića, u kojem se iznose neke kritikike na račun predsjednika Alije Izetbegovića.

„…. zašto su prijeratni probosanski orijentirani medijski djelatnici u državnim medijima i nakon početka rata ostali u statusu opozicije sa istim šefovima i urednicima“, navodi se u tekstu.

Drugi put se pojam spominje, ponovo u Ljiljanu, u tekstu autora Željka Ivankovića:

„Hrvati su se dijelili na Hrvate Bosance i Hercegovce, te Hrvate iz Hrvatske probosanski i prohercegovački orijentirane“.

U ovom periodu pojam probosanski najčešće se koristi za opisivanje Hrvata koji su ostali lojalni Armiji RBiH i republičkom vrhu nakon proglašenja paradržave Herceg-Bosna. Tako se navodi, naprimjer, u tekstu „Protivnici HDZ-a unutar HDZ-a: Kuda to teče Usora?“, objavljenom u listu Gradina 1. 12. 1994. godine, autora Safeta Turalića, koji govori o tešanjskom HDZ-u i njegovom djelovanju tokom 1993–1994.

„Shvatili su da Bošnjaci nisu protiv te općine i da je čak podržavaju, ali su shvatili da sa tom “općinom” ustvari najviše gube baš oni - Hrvati probosanski orijentisan“, navodi se.

Slične formulacije pojavljuju se i u drugim tekstovima iz tog vremena: „jaka propagandna mašinerija nije u potpunosti svojim fabrikovanim lažima uspjela opravdati koncepciju tzv. HZ 'Herceg-Bosna', protiv probosanski orijantisanih Hrvata vodi se pravi specijalni rat“, zatim „probosanski orijentisanih Hrvati“, „inače dobre odnose Bošnjaka i Hrvata i ostalih probosanski orijentisanih gradana“, potom da su „'Svijetlo rijeci' novine bosanskih franjevaca, koje su izrazito probosanski orijentirane“, te da je „Boban je svoju izdaju provodio na otvorenoj sceni, a počela je pučem u okviru HDZ kojim je s političke scene odstranio probosanski orijentisane ljude sa Stjepanom Kljuićem na čelu…“.

I list Oslobođenje, u tekstu Faika Dizdarevića, navodi: „veliki Ijudi iz Srbije u Francuskoj su probosanski orijentisani“.

Pridjev „probosanska“, u toj tačnoj formi, prvi put se javlja u tekstu „Dokidanje budućnosti“, objavljenom u Patriotskom listu 4. 8. 1993. godine, autora Mirze Huskića.

„Neposredno pred referendum za izglasavanje suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine, prisjetimo se da je HDZ BiH 'pet do dvanaest' odlučio Bosanske Hrvate pozvati da iziđu na referendum o suverenosti 'naše drage'. To je posljednja velika pobjeda koju je 'iskamčila' probosanska struja HDZ BiH“, navodi se.

U Travničkim Ljiljanima, u broju od 8. 8. 1994. godine, u intervjuu sa dr. Enesom Karićem, tadašnjim ministrom za obrazovanje, nauku, kulturu, fizičku kulturu i sport u Vladi Federacije BiH, naslovljenom „Obraz i obrazovanje“, Karić kaže:„Mi nastojimo u našem obrazovanju postići standarde demokratskih zemalja, dakle nastava neće biti ideološka, ali će biti probosanska, da ne kažem i probošnjačka“.

U tekstu „Povratak u mahale“, objavljenom u Feral Tribuneu 5. 9. 1994. godine, autor Marinko Čulić prenosi razgovor sa Ivom Komšićem, vođen nekoliko sedmica ranije.

„Nije jedino siguran [Komšić op. a.] na koliku pomoć mogu računati ti ljudi u nejakim političkim snagama izvan tri nacionalne stranke negdašnje koalicije (sada obnovljene između HDZ-a i SDA), a otvoreno je ljut na hrvatsku opoziciju što svoja probosanska opredjeljenja muca, umjesto da ih izgovara glasno i sa strašću koja ce preokrenuti odnose u hrvatskoj politici“, navodi se.

Nakon 1995. godine, pojam probosanski/probosanska najčešće se vezuje za pokušaje stvaranja šire koalicije stranaka za zajednički nastup na prvim poslijeratnim izborima. Tako je 1. februara 1996. godine potpredsjednik SDA  Ejub Ganić govorio o formiranju koalicije probosanski orijentisanih stranaka.

Vrijedi spomenuti i izjavu Safeta Oručevića iz jula 1996. godine, o koaliciji stvorenoj u Mostaru za izlazak na izbore.

"Ovim činom stvoren je probosanski zajednički front i svaki građanin, bez obzira na nacionalnost, ima šansu da ponudi svoj glas za jedinstveni i multietnički grad Mostar", rekao je tada gradonačelnik istočnog, odnosno dijela Mostara pod kontrolom legalnih bh. vlasti, Safet Oručević.

Potpredsjednik Socijaldemokratske partije (SDP) BiH Gradimir Gojer izjavio je 24. marta 1997. godine:  "Jednostavno, ne možemo povjerovati da jedna probosanska stranka uopće može razmišljati o podjeli zemlje na tri dijela".

I kasnije se pojam najčešće pojavljuje u sličnim varijacijama, ponajviše kao opis djelovanja u entitetu RS i u sredinama sa hrvatskom većinom.

Pojmovi probosanski i probosanska svoj su procvat doživjeli u posljednjih desetak godina, kao što se vidi iz priloženih fotografija, a naročito od 2017. godine, kada su postali gotovo standardan dio javnog političkog govora u BiH. Otada se redovno govori o probosanskim političarima, probosanskom djelovanju i lobiranju, probosanskom bloku, probosanskoj politici i tako dalje.

I pored toga što je pojam decenijama prisutan u javnom prostoru, nijedan politički akter do danas nije jasno ponudio šta zapravo označava „probosanski“ ili „probosanska“ da li je riječ o konkretnom programu, o odnosu prema državi ili tek o etiketi koja se koristi kad zatreba, u kampanji ili van nje.

U narednim tekstovima nastavićemo baviti se ovom temom i pokušati utvrditi kako pojedini politički akteri sami definišu, ili izbjegavaju definisati, šta je to „probosanska politika“.