Klima izdaje: Zašto je bošnjačkom, hrvatskom i srpskom glasaču teško da se opredijeli

Izbori se približavaju, a neopredijeljenih glasova je više nego ikada. Ovo se može tumačiti na različite načine. Mislim da to nije zato što su građani umorni od politike ili zato što do izražaja dolazi nemaštovitost domaćih političkih aktera. Čini mi se da je nerješivost ključnih problema bosanskohercegovačkog društva, koja se manifestirala u posljednjih nekoliko godina, ono što koči građane u opredjeljivanju. Klima izdaje lebdi nad njihovim izborima.

Recimo, osnovna trauma koja diktira bošnjački politički život jeste da će se, uslijed nedovoljnog angažmana stranih aktera na očuvanju Bosne i Hercegovine, zemlja raspasti i utonuti u rat u kojem će se, uslijed debalansa snaga, Bošnjaci ponovo naći kao žrtve genocida. To je dominantni oblik bošnjačkog narativa: vječni povratak 1992. godine, baš kao da je to jedina godina kada je Bošnjacima bilo teško.

Cijelo 19. stoljeće bilo je za Bošnjake teško: oba srpska ustanka i buna Husein-kapetana Gradaščevića, kaznene ekspedicije Omer-paše Latasa i albanskih plaćenika, i napokon prodaja Austrijancima i okupacija. Nekome je bilo lakše kada je 1918. Austro-Ugarska izgubila rat, pa je BiH postala dio državne zajednice s čijim stvaranjem Bošnjaci nisu imali mnogo veze. Ali, Bošnjaci period od 1804. do 1918, koji su – za razliku od gotovo svakog drugog evropskog naroda – proveli bez ijednog vanjskog saveznika, u svom historijskom sjećanju zapostavljaju u odnosu na period troipogodišnjeg rata.

A ipak, situacija u kojoj se nalaze mnogo je sličnija ovom periodu nego bilo kom drugom. Ni Trojka ni SDA ni bilo ko drugi nema stalnog saveznika. Trojka je dovedena na vlast, ali jednom kada je naišla na strahovit otpor Milorada Dodika, niko nije skočio da je brani.

Ali, takva situacija nalaže ofanzivno, a ne defanzivno djelovanje. Takva situacija nalagala je da se, umjesto da se višestruko utvrđeni genocid još dodatno komemorira rezolucijom Generalne skupštine UN-a – projektom koji nam je više prijatelja odnio nego donio – ide na hapšenje Dodika, kako se radi sa svakim ozbiljnim secesionistom. Umjesto toga, secesionistu je u Sud BiH dovezao šef obavještajne službe, čovjek čija je primarna zadaća da onemogućava u djelovanju lica koja ruše državu i ustavni poredak.

Interesantno, u Sarajevu se oštrica kritike usmjerava na kukavičluk političara Trojke da postupe na ovaj ili onaj način, umjesto da se postavi pitanje kako je to moguće da niko u Evropi ili SAD-u nikad ne doživljava nikoga iz Sarajeva kao svoga. Radončić, Silajdžić, Izetbegović, Ćudić, Bećirović – zar je bitno? Pa zašto onda glasati, ako se BiH neće raspasti, ako se zbog toga neće zaratiti i ako je svejedno koga izabereš, ishod je isti?

Srpski glasači su prešli nevjerovatan put od onih koji su 2006. godine birali kandidate za Predsjedništvo BiH među onima koji će se, kako je tada u kampanji govorio Nikola Špirić, dogovarati s drugim narodima, do onih koji biraju kandidate s obzirom na njihovu nemogućnost da se dogovore s drugim narodima. Tome je svakako razlog i pokret za nezavisnost Republike Srpske, koja se doživljava kao ideja čije vrijeme samo što nije došlo. Ovo, unatoč tome što ovaj pokret ne liči ni na jedan drugi pokret za nezavisnost, jer njegova primarna namjera nije prosperitet i napredak, već uništenje Bosne i Hercegovine. Njegova teorija promjene je da će se uništenjem BiH steći nezavisnost.

Ironija ovog pristupa je u tome što zanemaruje elementarnu geopolitičku logiku. Naime, dejtonska BiH nije utemeljena na projekciji unipolarne liberalne američke moći. Sama po sebi ona je projekat suprotan svakom reformističkom projektu 1990-ih i ima malo šta građansko i liberalno u sebi.

Napravljena da bude disfunkcionalna i da se u svakoj krizi rađa i umire, BiH je sjajan dizajn za svakoga, osim za one koji bi da žive u zemlji koja ima ikakav privid normalnosti. Poenta ovog dizajna nije u tome, kako vjeruju Srbi, da njih drži unutra, već da Bošnjacima ne dozvole da vladaju. Stalna kriza koju stalno generišu opravdava dejtonski ustav i gašenje krize bi samo stvorilo probleme kako američkoj administraciji, tako i onoj evropskoj, koja je, u suštini, s ovakvom situacijom sretna jer je provincijalnu BiH lako zaobići.

Ideja da će se, jednom kada se američka pomoć povuče, BiH prosto urušiti, stoga, protivrječi elementarnoj logici. Naprotiv, upravo je trenutak u kojem je dejtonska BiH stvorena ovakva kakva jest bio trenutak unipolarnosti. U sadašnjem multipolarnom svijetu u kojem je nemoguće ujediniti sile oko bilo čega, nemoguće ih je ujediniti i oko bilo čega u vezi s BiH – ratom, raspadom, unitarizmom, pristupanjem Uniji. Jednostavno, BiH je geopolitički izraz savremenog trenutka, a ne 1990-ih.

Zato je, paradoksalno, samo iskreno kretanje prema EU (dok ona još postoji i ima neku privlačnost) i SAD-u ono što nezavisnosti RS-a daje veću šansu od stalne politike opstrukcija. No, takvu je politiku nemoguće ponuditi danas, kada SNSD vjeruje da je, zato što njegovi lobisti imaju pristup Trumpu i Netanjahuu, nezavisnost tu odmah iza ugla. A eto, samo kad bi pogledali Bošnjake, njihove lobiste i njihov pristup američkoj političkoj sceni u posljednjih trideset godina, postalo bi im razvidno da lobisti imaju vlastite agende koje mogu, ali ne moraju, konvergirati s agendama onih za koje lobiraju.

Glasači SNSD-a možda ne razumiju ili se ne slažu sa svim finesama ovog stava, ali moraju osjetiti da nešto suštinski nije u redu. Zar bi zaista SNSD – da je dvadeset godina na vlasti sam protiv svih na svijetu – izdržao? Zar zaista misle da je moguće da SNSD ne bude nečiji? Ali, također: zar ima razloga da ga se nečim zamijeni, i zar je drukčija politika moguća?

Ako su sarajevski političari ničiji, a srpski političari svačiji, mora se primijetiti da su hrvatski političari privrženiji tome da ostanu svoji, ma šta to značilo. Ali ovdje uočavamo devijaciju; dugo kretanje prema izbornoj jedinici – odnosno prema trećem entitetu – koje je u određenom momentu uživalo podršku i američke administracije, zamijenjeno je tvrdoglavim insistiranjem na projektu Južna interkonekcija, tačnije rečeno, na specifičnom načinu njegove implementacije. To je oduzelo bitno vrijeme da se u ovom mandatu još jednom pokuša s projektom izborne jedinice koji je premješten u buduću EU kondicionalnost – koristit će se kao uvjet za otvaranje pregovora ili pristupanje EU.

To bi onda trebalo dati jak razlog da hrvatski glasači, ako se ne riješe HDZ-a BiH, a ono posumnjaju u njegove namjere da istinski riješi ovaj problem jer do pristupanja EU možda neće ni doći. I doista, glavni protivnik Darijane Filipović, Zdenko Lučić, sa svojim AI-generiranim sigurnosnim strategijama i prozivanjem Čovića za jugoslovenstvo čini se kao da je na tragu da identificira Čovićevo izdajništvo. Ali, stiže prekasno: kako se Čović potpisivao 1991. godine, a kako to čini danas, svjedoči više o tome kako su Jugosloveni izdali Jugoslaviju nego o tome kako se Čović danas ponaša prema Hrvatima. Lučić skreće pažnju na to da Čović primarno koristi SNSD-u, ali na opasku da on, Lučić, želi da koristi Bošnjacima, nije u stanju da ponudi valjan odgovor.

Dakle, za koga god da glasaju, strateška pitanja od interesa glasačima ne samo da nisu rješiva, već bi njihovo rješavanje stvorilo značajne probleme kako u BiH, tako i van njenih granica. Njihovo održavanje u životu garantuje samo okretanje prema vanjskim izvorima političke moći. Zato domaće politike, opsjednute stranim lobiranjem, prepuštaju moć ne stranim liderima, već lobistima, onima kojima je povjereno da komuniciraju i oblikuju poruke ka izvorima moći koji su smješteni van BiH. Sve vodeće politike u BiH imaju suštinsku dozu veleizdajništva u sebi, a drukčije niti ne mogu biti.