Policijski defile kao predizborni skup vlasti

Moderne države ne počivaju samo na očinskom, patrijarhalnom autoritetu, nego i na nečemu što je britanska politička teoretičarka Carole Pateman nazvala bratskim ugovorom. Po njoj je to dogovor između muškaraca koji jedni druge prepoznaju kao legitimne čuvare reda i koji taj dogovor obnavljaju kroz uniforme, rituale i parade. Ovakve ceremonije ne dokazuju da red postoji, nego ga stvaraju, iznova, pred publikom koju treba uvjeriti da red već postoji.

U Sarajevu je 19. septembra obilježena 35. godišnjica mobilizacije rezervnog sastava policije Republike Bosne i Hercegovine. Manifestaciju "Od prvog poziva do odbrane države" su organizovali Vlada Kantona Sarajevo i Unija saveza udruženja policije MUP-a RBiH 1991–1995.. Ranije godišnjice prolazile su uz polaganje cvijeća i skupove veteranskih udruženja, a defile s 1.500 policajaca, oklopnim vozilima i direktnim televizijskim prijenosom održan je po prvi put.

Kolona je krenula od Vječne vatre ka Skenderiji, kroz sami centar bosanske prijestolnice, a na početku je predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović kazao : "Defile može početi."

Ova rečenica nije naredba, nego svojevrsno protokolarno dopuštenje. Ali to nije spriječilo Bećirovića da je izgovori sa mimikom pravog zapovjednika. Čitava scena je performans.

Aktuelnom članu Predsjedništva koji se bori za obnovu mandata na vrhu države performans je inače omiljeni oblik vršenja funkcije: otvorena pisma adresatima koji ih neće pročitati; obraćanja pred kamerom bez ikoga u prostoriji. I tu je čin obraćanja sama poruka, a ne sredstvo.

Subotnja kolona nije trebala Bećirovića da bi krenula. Pa ipak, svi su se ponašali kao da jeste. Čemu onda ritual? Odgovor je u onome što Pateman opisuje. Poslušnost tog trenutka nije dolazila iz zakona, jer komandni lanac policije uopće ne uključuje Bećirovića kao člana Predsjedništva. Poslušnost je dolazila iz bratstva: čovjek na vrhu države izgovori formulu tijelo pod uniformama pomjeri jer je to dio obreda kojem svi prisutni pripadaju.

Prava publika, kojoj je Bećirovićeva rečenica bila namijenjena, stajala na trotoaru od Vječne vatre do Skenderije. Njoj nije trebalo nikakvo objašnjenje, scena je samo trebala izgledati uvjerljivo. Neko na vrhu izgovori rečenicu, stotine ljudi se pokrenu i to je dovoljno da građanin povjeruje da red postoji, da ga neko čuva, i da ga čuva dobro – ko drugi do Denis Bećirović. Ljudi duž rute bili su proizvod ceremonije, njihovo uvjerenje u red tog dana zapravo se proizvodilo.

Pored Predsjedavajućeg i policije stajali su i drugi. Admir Katica, ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo iz NiP-a – razumljivo, njegov je resor, a svakako je pobornik nadzornih i body kamera, uvijek spremno lice represivne sigurnosne politike. Razumljivo je zašto je tu i Omer Osmanović, ministar za boračka pitanja, koji se 1991. i sam odazvao mobilizaciji. Ali tu su bili i Naida Hota-Muminović, ministrica za odgoj i obrazovanje; Adnan Delić, ministar za rad i socijalnu politiku Nermin Muzur, načelnik Ilidže. Sve ih veže samo jedno – svi su članovi NiP-a.

I njihov predsjednik, Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, bio je tu. Njegov resor je, po definiciji, sve ono što nije unutrašnje. Ministrica obrazovanja na policijskom defileu može se tumačiti kao slučajnost, ali prisustvo čovjeka koji vodi cijelu stranku, i zadužen je za vanjske poslove, ne može se tumačiti drugačije nego prisustvo predizbornom skupu.

Sve se ovo dešava dok Federalna uprava policije, čiji su pripadnici također marširali, još živi pod sjenom akcije "Black Tie 2", sprovedene 2024. uz pomoć FBI-ja, DEA-e i Europola, koja je dovela je do hapšenja više od dvadeset osoba, među kojima su bili i visoki policijski funkcioneri povezani s međunarodnim narkokartelom. Možemo reći da bi današnji MUP KS trebalo da uvidi koliko je nesmotreno da se baš oni guraju biti zaštitno lice ove vlade, te koliko je to svjetlosnih godina daleko od vrijednosti za koje su se veterani policije kojima smo odali počast borili.

Nipošto se ovim opaskama ne umanjuju zasluge ljudi koji su se 1991. odazvali mobilizaciji, niti se šta ima zamjeriti policajcima i kadetima koji danas rade svoj posao. Oni koji su izgubili živote, godine, porodice i zdravlje služeći ovom gradu i državi, zaslužuju sjećanje bez ograde. Problem su ljudi koji su se ove, 2026. godine, petnaest dana pred izbore, postavili pored te historije i uzeli je za predizbornu pozadinu.

Kad se legitimnost mrtvih posudi živim političarima za fotografiju, u jeku predizborne kampanje, onda je odavanje počasti isto što i iskorištavanje, pogotovo kad su na sceni kadrovi samo jedne, vladajuće političke opcije.

Upravo u tome i jeste zamka za javnost: svaka kritika politizacije policije lahko se predstavi kao napad na veterane te iste policije ili na defile sam po sebi. Upravo to čini ovakve događaje zgodnim za organizatore.

Pateman je pokazala i da se svako bratstvo definiše onima koje ne uključuje. Kod nje su to bile žene, ostavljene izvan dogovora koji su braća sklopila među sobom. Ista logika ne staje na rodu. Bratstvo defilea 19. septembra imalo je vrlo jasne granice. Na bini i na fotografijama stajali su samo ljudi iz Trojke, većinom iz NiP-a. Svi ostali, opozicija, njezini birači, pa i oni koji ne glasaju ni za koga, tu su historiju mogli gledati samo sa trotoara. Tako je komemoracija pod nazivom "Od prvog poziva do odbrane države", posvećena nečemu što pripada svima koji su branili državu, postala klub sa zatvorenim članstvom. Braća su jedni drugima potvrdila da su baš oni čuvari te historije, a svima ostalima dodijelili ulogu publike.