Denis Bećirović, čovjek zaposlen u Predsjedništvu

Dok ove sedmice svi relevantni politički akteri, od Željka Komšića do Sabine Ćudić, javno raspravljaju o imenovanju glavnog pregovarača Bosne i Hercegovine s Evropskom unijom, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović - šuti.

Tišina je stanje, a šutnja ipak aktivnost, koja je u politici opasna: mnogi je mogu protumačiti kao kalkuliranje ili kukavičluk, ili pak kao odobravanje onoga što se dešava.

A Denis Bećirović, član Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, puno priča kada nije neophodno i kada je njemu sigurno, ali šuti kada bi morao progovoriti i kada državi nije sigurno. Kao čovjek koji je, nakon punoljetstva, tri četvrtine života proveo u politici, dr Denis Bećirović bi morao bolje raditi političke poslove.

U parlament, federalni, prvi put je ušao već sa 23 godine, 1998. Od tada, pa sve do 2022, kada je postao član Predsjedništva BiH, nije izlazio iz državnih parlamentarnih klupa. U međuvremenu je doktorirao i stekao zvanje vanrednog profesora na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli.

Nakon gotovo tri decenije političkog rada, Bećirovića javnost najčešće prepoznaje po sada već legendarnim „otvorenim pismima“ i idealnim poslaničkim inicijativama, koje je gotovo pa nemoguće usvojiti s obzirom na uređenje države i odnos snaga.

Jednu veoma zanimljivu inicijativu uputio je prije devet godina: predložio je „depolitizaciju Predsjedništva BiH“. U toj instituciji je već tri godine zaposlen.

On je tada u obrazloženju ove inicijative naveo da treba depolitizirati i stvoriti pravne pretpostavke da izabrani članovi Predsjedništva BiH svoje funkcije obnašaju profesionalno, odgovorno i u interesu svih građana i naroda BiH.

„Nažalost, trenutno većina članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine veći dio svoje političke energije usmjerava u pravcu realiziranja svojih parcijalnih uskostranačkih ciljeva, a ne općih i državnih prioriteta zbog kojih su i birani na te funkcije“, govorio je Bećirović prije devet godina.

Bećirović se vodio praksama nekih demokratskih zemalja, gdje je predsjednik obavezan napustiti stranku da bi se garantirala njegova nepristrasnost i da se time sugerira da predstavlja sve građane a ne samo one koji su za njegovu stranku. Međutim, Bećirović je depolitizaciju Predsjedništva u svom mandatu sproveo previše doslovno.

Politički rad nije skup inicijativa i izjava, niti bunt otvorenih pisama. Upravo u kritičnim trenucima se prepoznaju oni koji rade i oni koji pričaju, ili šute.

Razlika između člana i zaposlenika Predsjedništva upravo bi se ovih dana trebala jasno vidjeti: potrebno je donijeti odluku i zauzeti stav. Međutim, nema ni stava ni odluke, pa tako ovo ne možemo shvatiti kao šutnju mudraca nego kao šutnju kalkulanta.

Njemački sociolog Max Weber u djelu Politika kao poziv pisao je da postoje dvije vrste političara: oni koji žive za politiku i oni koji žive od politike. Denis Bećirović je svih tih godina po parlamentima živio od politike. Danas, kao jedan od politički najvažnijih ljudi u državi, živi pored politike.

Nakon što je na sastanku u Konjicu prošlog mjeseca osigurao i dogovorio podršku Trojke na izborima 2026, izabrao je put na kojem se politika odvija pored njega. Sada sprovodi depolitizaciju vlastite funkcije, čekajući da se krupna pitanja riješe nekako, da se pojave protivkandidati – pa će onda tek on nastupiti, složiti se s većinom, ući u političku borbu samo ako njegovih ima više.

Naravno, postoji nekoliko primjera koji svjedoče da se sadašnji član Predsjedništva iz reda Bošnjaka jeste „miješao“ u svoj posao. Tu je naprimjer „zaboravljeni“ prijedlog Zakona o gasu, o kojem smo već pisali. I tada je predložio idealan zakon za koji je znao da ne može biti usvojen. Dvije godine je šutio. A onda, kada je upravo taj zakon postao jedan od strateški važnih elemenata spornog teksta Reformske agende – Denis Bećirović ignoriše novinare.

Nadalje, zahvaljujući njegovom glasu, kada je stao uz Željku Cvijanović, nasuprot Željku Komšiću, izabrana je sadašnja predsjedavajuća Vijeća ministra. Tada se slavodobitno hvalio kako je to najbrže formirani saziv Vijeća mninistara, iako ni to nije bilo tačno.

Da nije tako brzo i bezuvjetno podržao HDZ-ovu predsjedavajuću Vijeća, da je kao predsjednik od mandatarke zahtijevao nešto, možda bi njegov zakon o gasu, naprimjer, ili amandmani na budžet, i mogli proći. Ali za takve poslove treba političkog znanja i rada.

Predsjedništvo nema najveće ovlasti u državi, ali je itekako važna institucija. Bećirović je na izborima dobio povjerenje 330.238 građana. Više glasova na izborima za Predsjedništvo su imali samo Haris Silajdžić i Alija Izetbegović.

Član Predsjedništva, dakle, predstavlja građane i svoj legitimitet crpi iz njih. Građani, kao izvor suvereniteta, u predstavničkoj demokratiji upravo ovakvim zvaničnicima daju pravo da ih zastupaju i u njihovo ime djeluju.

Bećirović je dobio povjerenje, ali ne djeluje. Kao zaposlenik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, on pušta politiku da teče pored njega.