Rimska crkva kao Evropska komisija: Bilinopoljska izjava i “evropske integracije”

Za razliku od Povelje bana Kulina Dubrovčanima, koja je data i na našem jeziku, Bilinopoljska izjava je data samo na latinskom. To već ukazuje na nove odnose moći, odnosno ovisnosti bana Kulina u odnosu na Rim.

Formalno, izjavu daju bosanski priori. Ili, još preciznije, “mi, prirori [nos priores] onih ljudi, koji smo se dosad posebno posebno nazivali povlasticom kršćanskog imena [christiani nominis] na području Bosne, kao predstavnici svih [omnium vice constituti] uime svih koji pripadaju bratstvu naše zajednice [pro omnibus, qui supra de nostra societate fraternatis]”.

Ovo priori (priori) znači predvonici, čelnici, a označava najviše crkvene velikodostojnike, čija imena vidimo u potpisu: Dragič, Ljubin, Dražeta, Pribiš, Ljuben, Radoš, Vladoš, ban Kulin i Marin.

Također, po ovom naknadnom ominum vice constituti, koje doslovno znači “smješteni na mjesto svih”, vidimo da priori imaju funkciju predstavnika. Stoga, autori Codexa, s razlogom prevode to ominum vice constituti kao “predstavnici svih”.

Iako je srednjovjekovna Bosna monarhija, sa banom Kulinom kao vrhovnim vladaocem, vidimo da ona polazi ideje predstavljanja. Govoreći jezikom savremene filozofije, priori su znak, a njegovo označeno jeste mišljenje, volja, uvjerenje, vjerovanje zajednice bosanskih vjernika. 

Dok je Papa, kao uostalom i srednjovjekovni vladalac, suveren po milosti Božjoj, vidimo da su priori predstavnici svoje vjerske zajednice. Oni govore u njeno ime, a ne prosto u svoje ime.

Međutim, sasvim je jasno da oni ne izražavaju njenu slobodnu volju, ne samo zato što ih zajednica nije izabrala, putem izbora, već, u ovom slučaju, primarno zato što preuzimaju obavezu, koju im nameće Rimska crkva. Dakle, priori ne izražavaju (slobodnu) “volju naroda”, već preuzimaju uime naroda obavezu da će vjerovati u skladu sa učenjem Rimske crkve.

Evo šta oni kažu u izjavi: “…obećavamo pred Bogom i njegovim svetima da ćemo se držati naredbe i zapovijedi svete Rimske crkve, kako u životu tako i u svome ponašanju, te da ćemo slušati i živjeti prema njenim naredbama”. Dakle, priori su tu ne da bi vladali, već da bi se povinovali uime “naroda”.

To u nastavku teksta kažu i otvoreno: “Jamčimo u ime svih [obligantes nos pro omnibus] koji pripadaju našoj zajednici [nostra societate] i iz naših samostana, sa svom imovinom i stvarima, da nikad ubuduće nećemo slijediti opačinu krivovjerstva”.

Osim što se povinuju, što preuzimaju obavezu, činjenica da jamče ukazuje na to da su ipak nosioci moći, bar unutar svoje zajednice. Oni mogu garantovati Rimu da će se cijela zajednica, a ne samo potpisnici, ponašati u skladu s preuzetim obavezama.

U vezi s time, Bosna se s razlogom određuje kao societas, “zajednica”, “društvo”, jer osim što je područje (territorio Bosne), što se također ističe u tekstu, ona je i uređena zajednica, zajednica s vlašću.

Ta zajednica je, o čemu svjedoči izjava, uključena u širu katoličku zajednicu, kojom rukovodi Rimska crkva, ili, kako se ona određuje u tekstu izjave, “glava svega crkvenog jedinstva”.

Nakon toga se pobrojavaju vjerske obaveze, kojih će se bosanski kršćani pridržavati, a najzanimljivije je odricanje od kršćanskog imena: “Odsada se nećemo nazivati kršćanima [Christianos], kao do sada, nego braćom [fratres], da ne bismo, sebi pripisujući to ime, drugim kršćanima nanosili nepravdu.”

Dakle, odričući se od imena “krstjani”, jer je njegovo korištenje da se označi specifično bosanska zajednica impliciralo da druge, susjedne zajednice ne čine (pravi) kršćani. Drugim riječima, ovo “krstajni” umjesto da označi pripadnost univerzalnoj kršćanskoj zajednici na kraju je značilo razgraničenje od te univerzalne kršćanske zajednice.

Druga najzanimljivija odredba jeste ona da će “učitelja” (magistro) vijeće bosanskih priora ubuduće birati uz saglasnost Pape. Dakle, ne više samostalno. Ovime se jasno ograničava samostalnost bosanske vjerske zajednice, a samim time i države.

Kad čitamo Bilinopoljsku izjavu, iz današnje perspektive, nameću se analogije. 

Ban Kulin je tu izjavu potpisao nedugo nakon velike šizme, kojom se crkva podijelila na zapadnu i istočnu. Ovom izjavom, bosanska crkva se svrstala na stranu zapadne crkve, zapadnoevropske cilivizacije, nasuprot onoj istočnoj.

U izvjesnom smislu, Bilinopoljska izjava podsjeća na dokumente, poput Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju naše zemlje sa Evropskom unijom, kojom smo preuzeli niz obaveza i integrisali se u tu širu zajednicu. 

Kao što se Rimska crkva, na kraju izjave, poziva na moć ugarskog kralja, “najkršćanskijeg kralja”, tako se i Evropska komisija, koja potpisuje s nama integracijske akte, u kojima preuzimamo ekonomske ali i zakonsko-vrednosne obaveze, oslanja na moć realnih država, prije svih Njemačke i Francuske.

Jednostrano čitanje Bilinopoljske izjave, u kontekstu ranije Povelje bana Kulina Dubrovčanima, dovelo bi nas do zaključka da je Bosna od 1189. do 1203. izgubila samostalnost, te je pala u “ropstvo” Rimske crkve. Međutim, ako znamo da je na samom početku vladavine bana Kulina bila pod vlašću Bizanta, onda ćemo lako razumjeti da smo, bez prisustva rimske crkvene vlasti na bosanskom tlu, lako mogli potpasti pod bizantsku državnu i crkvenu vlast. Vjerovati da smo sve vrijeme mogli biti samostalni znači precjenjivati moć bosanske države. Sloboda u odnosu na Dubrovnik nije isto što sloboda u odnosu na Rim.

S druge strane, sama činjenica da su bosanski priori, a ne neki drugi, preuzeli obaveze kroz Bilinopoljsku izjavu, ukazuje da nismo posve ostali bez samostalnosti.

Da i ne govorim o tome kako pisma kasnijih papa (Honorija III i Grgura IX) u kojima tuže Bosnu za krivovjerje svjedoče da Rim nije bio zadovoljan nama. 

Primjera radi, Honorije III u pismu legatu Akonciju, ohrabruje kralja da donese odgovarajuće odluke u vezi sa pobunjenicima (rebelles) u Bosni. Naravno, s obzirom na pretjerivanja u optužbama, ovo ne znači da su kršćani u Bosni uistinu bili veliki otpadnici od vjere, već samo svjedoči o jednoj ogromnoj žudnji Honorija III da vlada nad njima, a prvi korak u tome jeste da ih optužbi za krivovjerstvo.

Nadalje, papa Grgur IX, koji je napisao čak 27 pisama o Bosni, iznio je niz najtežih optužbi na račun bosanskog biskupa Vladimira: npr, za kupovinu crkvenog položaja (simonija), zatim za nepoznavanje latinskog jezika, za služenje liturgije na narodnom jeziku, itd. Zanimljivo da papa Grgur IX u pismu kaločkom biskupu čelnika bosanske crkve tuži da je “lišen pismenosti” (literalis expers). Na koncu, taj narodni biskup je smijenjen, a na njegovo mjesto je postavljen dominikanac iz Njemačke Ivan de Wildeshausen.

To neodoljivo podsjeća na današnja “mišljenja Evropske komisije sa analitičkim izvještajima”, u kojima se ocjenjuje stanje u našoj zemlji, ponašanje “priora”, ali i cijelog društva, prema rimskim parametrima. Također, postavljanje njemačkog dominikanca za čelnika crkve u Bosni podsjeća na visokog predstavnika, uz sve razlike između ove dvije funkcije.

Tako se sudbina naše zemlje, od najstarijih dokumenata pa sve do danas, otkriva kroz dramu pripadanja i, istovremenog, nepripadanja zapadnoevropskoj civilizaciji. Pri tome, predrasuda je da smo uvijek mi “konzervativna” strana, te da je zapadni utjecaj uvijek značio “progres” (bar ako sve to mjerimo današnjim kriterijima).

Tako je, recimo, u Bosni postojao “brak na bosanski način” (modo Bosignanorum), koji se u svakom trenutku mogao raskinuti. To danas zvuči normalno, ali je odudaralo od tadašnje evropske prakse, gdje je Crkva proglasila brak svetim sakramentom što ga je, u konačnici, činilo neraskidivim. 

Tako, dok su ljudi širom zapadne Evrope, pa čak i kraljevi, ostajali u neželjenim i neplodonosnim brakovima, što će na kraju dovesti do sukoba engleskog kralja Henrija VIII i Rimske crkve, u Bosni su kraljevi i velikaši su se slobodno razvodili i iznova vjenčavali.  Kralj Ostoja se ženio najmanje tri puta, a veliki vojvoda Sandalj Hranić tri puta. Ovaj običaj, koji je naslijeđen iz drevnih vremena, Crkva nije uspjela iskorijeniti, te je u Bosni zabilježen među kršćanima i kasnije, za vrijeme osmanske uprave.

Opet, ne valja upasti ni u zamku idealizacije Bosne i pretjeranog ocrnjivanja Evrope. Recimo, u isto vrijeme, kada niko, čak ni u Bosni nije smio ni pomisliti, da toleriše multireligijske zajednice, ugarski kralj Andrija II je dopuštao brakove kršćansko-muslimanske “miješane” brakove, a u Ugarskoj kraljevini je, tri stoljeća prije dolaska Osmanlija na Balkan i njihove vjerske trpeljivosti, u vrijeme Andrije, i njegovog brata Bele IV, postojalo 30 muslimanskih naselja, kao i jevrejska i pravoslavna naselja.

Nekoliko stoljeća kasnije, kroz uspostavu Utrehtske unije, navedeni izuzetak postat će pravilo o vjerskoj trpeljivosti, jednako kao što će engleska, američka i francuska revolucija otvoriti put individualnim slobodama, pa i onoj na razvod. Bit će rođena moderna Evropa.