Pogreb kao znak: Kad loša svojstva naroda dođu do izražaja 

Najčuveniji Freudov pacijent, ruski plemić Sergej Pankejev, poznatiji kao Čovjek-vuk, zapisao je da se s osnivačem psihoanalize posljednji put vidio dan nakon atentata na Franza Ferdinanda u Sarajevu. Razgovarali su, naravno, o tom događaju, a Rus veli da je skrenuo pažnju na “vrlo intenzivan antisrpski duh koji je vladao Bečom” tada. 

Pankejev je, veli, osjećao da je pogrešno osuđivati cijeli srpski narod i pripisivati mu negativna svojstva zbog onog što je uradio Princip. A zatim piše: “Freud, čini mi se, nije dijelio ovo moje gledište, s obzirom da je kazao kako uistinu postoje nacije kod kojih su određene loše osobine izraženije nego kod drugih.”

Je li to Freud htio da kaže da su Srbi loš narod?

Ako pažljivo čitamo vidimo da Freud nije kazao da su Srbi, u tom trenutku, narod kod kojeg su loša svojstva izraženijeg nego kod drugih. Možda je i to mislio, vrlo vjerovatno da je mislio na to. Ali ono što je sigurno rekao je da postoje narodi kod kojih su loša svojstva izraženija nego kod drugih. 

To nužno znači: svi narodi imaju loša svojstva, ali su kod nekih izraženija nego kod drugih. Navedeno je mnogima teško prihvatiti i zvuči politički nekorektno. Ljepše je kazati da su svi narodi dobri; i jesu, u izvjesnom smislu. Ali čini se da je ipak Freud u pravu: svi narodi imaju svoju mračnu stranu, a kod nekih ona dolazi više do izražaja nego kod drugih.

Njegovom zapažanju nedostaje vremensko ograničenje da bi bilo tačnije. Neki narodi, u određenim historijskim periodima, nisu samo gori od drugih, već i od samih sebe (onakih kakvi su u drugim periodima). Tako, recimo, Nijemci, čija vlada aktivno podržava zločine u Gazi, nisu ono što su bili prije 20-30 godina, a svakako nisu ni ono što su bili 1930-ih i 1940-ih, kad su njihova loša svojstva bila izraženija nego kod drugih.

Kad kažemo “Nijemci su…”, naravno, radi se o stanovitom pojednostavljivanju, jer se narod poistovjećuje sa političkom većinom ili čak državnom politikom. Ako pogrešno shvatimo Freudovu tezu zaključit ćemo da su loši čak i oni Nijemci koji su se suprostavili Hitleru, jer - i oni su Nijemci. 

Otac psihoanalize, naravno, ne tvrdi da su svi Nijemci loši, već da su, naprimjer, do naročitog izražaja došla loša svojstva većine Nijemaca, tako što se nisu adekvatno suprostavili Hitleru i svrgnuli ga prije nego je unesrećio i njih i, još više, Jevreje. Vođeni konformizmom, poslušnošću, zavodljivošću, anksioznošću, realnom inferiornošću kompenziranim fiktivnim uvjerenjem da su superiorni, itd, prepustili su se Führerovom vodstvu i onda su došli tamo gdje su došli.

Freudovo zapažanje o narodima, iako nije izrečeno povodom Holokausta, kao da je osnov njemačke kolektivne memorije nakon Drugog svjetskog rata. Kao ključni argument da Nijemci nakon 1945. nisu narod čija su loša svojstva i dalje izraženija nego kod drugih, oni sami uzimaju to što su, umjesto da traže izgovore, prihvatili kolektivnu odgovornost za dolazak nacista na vlast. I borit će se svim silama da to ne dopuste ponovo.

Ili, kako to definiše jedan američki državni muzej: “Premda nisu svi Nijemci aktivno podržavali antisemitske napade koje su poduzimali nacisti, mnogi među njima su usvojili jedan indiferentan stav spram tretmana kojem su bili podvrgnuti njihovi jevrejski susjedi.”

Dakle, većina Nijemaca iz Hitlerovog vremena ne snosi krivicu za zločine, ali preuzimaju moralnu i političku odgovornost za to što su, umjesto da se aktivno suprostave Nacističkoj partiji i režimu, sa ravnodušnošću posmatrali zločine. Ta odgovornost, u očima današnjih Nijemaca, više govori o budućnosti, nego o prošlosti, jer im stvara obavezu da se znatno aktivnije od svojih predaka bore da spriječe dolazak nekih novih nacista, na vlast: dovoljno je vidjeti šta se u Njemačkoj zbiva povodom mogućnosti da AFD preuzme saveznu vladu.

Ovaj pojam historijske odgovornosti implicitno zahtijeva jedan aktivan odnos prema stvarnosti i ne dopušta pretpostavljanje pasivnog odnosa, po kojem je dovoljno to što narod nije izravno sudjelovao u nasilju. Kao da je to sve.

Njemački narod nije kriv, krivi su neposredni izvršioci; ali da narod, osim toga što nije kriv, ne bi bio ni odgovoran, on se mora aktivno suprostaviti vlasti kao nalogodavcu zločina. Ako to ne uradi, onda je i u njemu dio problema. Uslov mogućnosti zločina jeste da se, u datom trenutku, politička većina unutar jednog naroda ne suprostavi politici vlasti, a zatim da se ne nađe ni dovoljno agilna manjina koja će to učiniti.

Kažem: ni Nijemci nisu ono što su bili prije 20-30 godina (npr. za vrijeme rata u BiH), jer ih je jedno etnocentrično poimanje Holokausta među njemačkom elitom dovelo do toga da su odgovorni za zločine, ovaj put u Gazi. Njemačka elita, naime, kao svoju obavezu vidi isključivo u tome da, po svaku cijenu, stane u zaštitu Jevreja, a ne da se suprostavi svakome ko čini zločine, pa bio to i Izrael. 

Tako smo došli do toga da njemačka vlada, uprokos mišljenju većine Nijemaca, naoružava Izrael i opravdava zločine u Gazi. I Nijemci, pošto ne svrgavaju takvu vladu, ponovo snose odgovornost za zločine, iako ne snose krivicu (kao Netanyahu, Ben Gvir, itd.).

Prema tome, nije dovoljno ne biti kriv, jer, postavivši se ravnodušno prema zločinima, snosimo svoj dio odgovornosti za njih. To nije krivica, ali nije ni ništa. Nijedan krivični sud neće suditi za odgovornost, već samo za činjenje krivičnog djela. Odgovornost je pitanje “unutrašnjeg suda”, suda savjesti. Biti odgovoran znači: moći se suprostaviti zločinima, ali to ne učiniti (prepuštajući se strahu, konformizmu, itd.).

Iako je navedena logika lako razumljiva, ona je posve nerazumljiva onima koji  i sami snose svoj dio odgovornosti za zločine. Problem nije manjak pameti. Primjera radi, najveći njemački filozof 20. stoljeća Martin Heidegger, uprkos svom raskošnom intelektu, nije mogao shvatiti da je, premda nije kriv, svejedno odgovoran za zločine.

On je, nakon Holokausta, sve vrijeme naglašavao da lično nije sudjelovao u zločinima. Ali biografi su dokumentovali njegov indiferentan odnos prema zločinima nad Jevrejima, kao i činjenicu da je podržavao nacističku vlast zbog njene vanjske i ekonomske politike, stavljajući po strani zločine nad Jevrejima, dakle, osjećajući ravnodušnost prema tim zločinima.

Riječju, ponašao se kao i većina Nijemaca. Tako jedan narod, u datom trenutku, pokazuje, kako bi Freud rekao, da su mu loša svojstva izraženija nego kod drugih.

Od 1,35 miliona Srba u Bosni i Hercegovini, koliko ih je bilo po prijeratnom popisu, većina, koja je apsolutna u toj mjeri da se može nazvati narodom, nije činila zločine. Haški tribunal je npr. dokazao koliko je teško Mladićevim oficirima bilo naći vojnike koji će streljati zatočenike iz Srebrenice. Većina ljudi nisu zvijeri. Ali ista ta većina Srba, svejedno što ne snosi krivicu, snosi odgovornost, jer se uz nesumnjivu ravnodušnost odnosila prema činjenici da je vlast, putem svojih zvjerskih egzekutora, izvršila zločine. 

Apsolutna većina, pa i njen najvažniji dio - većina politički aktivnih, većina srpskih glasača, stavljala je iznad svega potrebu osnivanja Republike Srpske, pa ako se u tom procesu i “počine neki zločini” mogu živjeti s time (naročito ako kroz neurotsku obradu, u sjećanju, umanji njihov obim). Drugi izgovor joj je bio u tome što nije izravno sudjelovala u nasilju: izbjegavala je odgovornost ističući da ne snosi krivicu, nije narod streljao nikog.

Većina glasača je najbolji suplement ili znak uvijek odsutnog, nevidljivog i nedokučivog naroda. I ona je glasala za SDS (i SPS u Srbiji) ne samo prije rata, već i nakon rata, demonstrirajući indiferentnost prema zločinima koje su obje ove stranke osmislile i provele, koristeći se državnim resursima. Kada su obje svrgnute, to nije bilo zbog zločina, već zbog drugih pitanja.

Dakle, odnos naroda prema zločinima bio je u znaku različitih izgovora: od ekstremnog stajališta “da nismo mi njih, oni bi nas” preko umjerenijeg “bilo je zločina na svim stranama”, pa sve do stajališta onih (poput Čedomira Antića i Nenada Kecmanovića u Istoriji Republike Srpske) koji svoju indiferentnost demonstriraju time što znaju i priznaju da je VRS počinila najviše zločina, ali to stavljaju u drugi plan, dok prvi stavljaju važnost osnivanja Republike Srpske, itd. Niko nije rušio vlast zbog zločina nad Bošnjacima i Hrvatima.

Kao i svako “događanje naroda”, Mladićeva sahrana je jedan znak. Komentatori su se, tumačeći ga, podijelili na one, koji su podcrtavali malobrojnost prisutnih, i one, koji su podcrtavali učešće države Srbije u organizaciji, učešće vojske, patrijarha, vodećih političara iz RS-a, Vučićevog sina i ministara. 

U Beogradu, gradu od dva miliona ljudi, samo 16 hiljada ljudi je prisustvovalo sahrani ratnog zločinca. Neki kažu da je broj bio veći. Kakogod, apsolutna većina Srba zaista nije došla. Ali unutar te odsutne većine nije bilo dovoljno (npr. 16.000) onih, koji bi organizovali proteste protiv učešća državnih zvaničnika na sahrani. To previđaju oni koji žele naći svijetlu stranu u ovom događaju.

Tako je povodom Mladićeve sahrane, Financial Times objavio članak, u kojem saradnica jedne londonske nevladine organizacije Helen Ivanov ukazuje na mali broj prisutnih na sahrani, te dodaje da se u Srbiji “većina stidi odgovornosti zemlje za najteži ratni zločin u Evropi od Holokausta”. Ona veli da su samo hiljade došle na sahranu, a stotine hiljada su tražile smjenu vlasti (sugerišući suptilno da sudionici studentskih protesta imaju negativan stav o Mladiću, za što ne postoji dokaz).

Također, jedna je aktivistkinja za ljudska prava, koja radi sjajan posao u borbi protiv poricanja genocida i slavljenja zločinaca, objavila anketu iz 2023. po kojoj 36% mladih u Srbiji nema ni ni pozitivan, ni negativan stav o Mladiću, a da 30% ima izrazito negativan stav. Dakle, 66% mladih ne misli ništa dobro o Mladiću. 

To zvuči sjajno, ukazuje na važan potencijal i dokazuje da Srbija nije bespovratno izgubljena. Međutim, čak i ako imamo 66% mladih u Srbiji, koji nemaju pozitivan stav o Mladiću, sahrana, s jedne, i studentski protesti, s druge strane, pokazuju da mladima njihov stav o Ratnom Zločincu nije bitan, dok onima koji bili na sahrani jeste bitan. 

Kada sam poslao rezultate ove ankete jednom prijatelju iz Beogradu, on mi je kazao da je rezultat super, ali da je malo skeptičan prema brojkama, te da bi on rekao da je više od 33% onih koji imaju pozitivan stav: nacionalistička propaganda od Mladića pravi “punk” simbol otpora zapadnim elitama, globalizmu, NATO-u, itd. 

U svakom slučaju, kazao je da je suština u ovim neutralnim, jer oni prave prevagu, odnosno ne prave je (iako bi mogli). Moj prijatelj kaže da sve dok se mediji, obrazovne institucije, lijevo-liberalne stranke i vodeći intelektualci ne uključe i ne ustanovi se novi standard - nema pomaka. Srbija nije ono što je bila 90-ih, ali nije se puno ni udaljila od toga; štaviše, ponovo lako može upasti u to stanje. To je mišljenje i samog predsjednika Srbije, koji kaže da aplauz na Mladićevoj sahrani, kao i apluz svojedobno na sahrani Rankovića, znači da “idemo ka sukobu”.

Mnogo je onih koji ne smatraju Mladića herojem, čak i onih koji imaju negativan stav o njemu, ali to ne smatraju bitnim pitanjem i neće zbog toga izaći na proteste: protestvovali bi da se Srbija povuče iz pregovora sa EU itsl. Tako da, ako govorimo o sentimentima, distanca spram Mladića nema gotovo nikakvu snagu u poređenju sa identifikacijom nacionalističke mase s Mladićem.

Onih 16 ili više hiljada koji su bili na sahrani mnogo su agilniji. Njima je njihov stav o Mladiću ono najbitnije u njihovom političkom svjetonazoru. Zato ti ekstremni nacionalisti imaju više utjecaja na vlast, nego “mladi koji nemaju pozitivan stav o njemu”. Zato su svi političari iz RS-a i srbijanski ministri došli na sahranu. U slučaju da ponovo dođe do sukoba, društvena grupa koju označava ovih 16 hiljada bi, čini se, kontrolisala državni aparat, dok bi im se neutralni povinovali, stavljajući u fokus druga pitanja, koja su po njihovom mišljenju bitnija od zločina u BiH: ekonomiju, modernizaciju, korupciju i građanske slobode u Srbiji…