Roman Adnana Žetice o ocu i sinu koji nisu stigli razočarati jedan drugog

Zašto je Proustu važan madeleine umočen u čaj od lipe? Zašto je nama važna nanina hurmašica ili neki drugi miris ili okus iz djetinjstva? Što se više od njega udaljavamo, to mu više težimo. Naročit se žar probudi kada otkrijemo nešto što će nas njemu vratiti, nešto što izroni iz tmine podsvijesti i preplavi nas milinom.

Ono što je neobično jeste kada su to sentimentalne slike granatiranog grada. Zanimljiv mi je bio, tokom odrastanja, otpor prema izgradnji grada, nekako mi se nisu sviđali ti novi nikli objekti, pogotovo ako bi to značilo da su nikli nauštrb neke ruševine, a istovremeno i jesu, jer je to značilo da se skidaju najloni sa prozora i stavljaju pravi prozori ne samo u mojoj kući nego i u čitavom gradu, znak prosperiteta u mojoj dječijoj glavi. I danas će u meni nešto radosno zatitrati kad se sjetim one dvije krhotine od Unisovih nebodera.

Na tom tragu sam ostala oduševljena kada sam, čitajući roman Harisa Imamovića Vedran i vatrogasci naišla na ideju arhitekte Lebbeusa Woodsa, koji je predlagao da se obnova, barem onih značajnijih građevina Sarajeva, uradi tako da se njihovi ožiljci sačuvaju. Naprosto da budu dio tih obnovljenih građevina. Ta ideja, nažalost, nije zaživjela i time kao da su sjećanja zanavijek prekrečena, ostavljena da žive samo u svijesti i podsvijesti ljudi koji su dijelili sudbinu grada. Time smo dobar dio sjećanja izbrisali sa javnog identiteta grada.

Čitajući Žeticin roman Ne želim biti dobar čovjek, čini nam se kao da zaranjamo u jedno takvo sjećanje. Sjećanje na djetinjstvo i ono što ga je obilježilo – granatiranje Mostara i snajperski metak koji mu je ubio oca.

Pripovijedanje se odvija u prvom licu, pripovjedač se obraća svome ocu, ali na takav način da se čitalac ne osjeća suvišnim u tom odnosu. Posmatrajući ženu kako radnim danima prelazi preko mosta, kojoj će se uskoro pridružiti njena kćerka, posmatrajući njihov odnos majke i kćerke, tumačeći njihove međusobne pokrete, iščitavajući iz njih dinamičan odnos roditelja i djeteta i sve izazove koje on nosi, dobit će motiv da piše (o) svom ocu.

Razočarenje u jednom takvom odnosu pripovjedač će postaviti kao nužnost. Kada počinje pisati, posmatrajući opisanu scenu, reći će svom ocu kako njih dvojica nisu stigli razočarati jedan drugoga. Tako se kreće rasplitati klupko priče i njihovog odnosa. Saznajemo da je vrijeme koje je bilo nedovoljno za neko veće razočarenje trinaest godina, koliko je pripovjedač imao kada je izgubio oca.

Ono što je zanimljivo u romanu jeste infantilni ton kojim je ispričan roman. Kao da se kao čitaoci stavljamo u poziciju trinaestogodišnjaka i posmatramo svijet njegovim očima. Postupak može biti svjestan, motiviran kojekakvim književnim kriterijima, ali je zanimljivo što bi jedan od motiva mogao biti taj da je pripovjedač, pogođen traumom, jednom od najtežih za dijete, ostao zauvijek to dijete, barem onda kada se priča o njoj. On u odnosu sa svojim ocem nije mogao da sazrije, otac je otrgnut svom sinu i ta bol će ga i definirati, onako kako definira svako dijete koje je u to situaciji. Oko nje se na kraju pravi identitet.

Tako teče i pripovijedanje, onda i kada to radi odrastao čovjek, doima se kao da svijet i dalje posmatramo tinejdžerskim očima. Žetica priča priču koja se krije iza onih ruševina Mostara, koje, za razliku od onih u Sarajevu, još uvijek imamo priliku u dobrom broju vidjeti. Daje nam sliku porodičnog života, ljudskih sudbina, ono što posmatrač pokušava rekonstruisati u svojoj glavi kada posmatra izrešetanu ruševinu.

Slika porodičnog života, koliko god kontekst pripovijedanja bio težak (ratne su godine), daje jedno uzbudljivo pripovijedanje, otkriva se svijet jedne porodice, ali i drugih porodica iz komšiluka. Lične drame i borbe mame i nane oko dječakove ishrane, njegova zlohranost, nadimci koji ga uz to prate, dedini svjetonazori i odgoj, rođendanski poklon komšinice, komšijski odnosi, živopisne ličnosti mahale – otac, čiji je sin otišao na snajperske pozicije pa gađa grad, a ovaj mu prkosi sa svog balkona i slično, školski dani, izgubljeni dječakovi talenti, koje je rat u vidu dječijeg PTSP-a zanavijek prekrojio i sve one posljedice koje čovjek može da registruje, ali i one koje ne može.

Na oko 150 stranica, koliko roman ima, pripovijedanje teče. Rečenice su kratke, precizne. Povremeno se sapleteš o neki pravopisno nepravilan izraz, zamisliš se, onda pogledaš naslovnicu i vidiš da je prvobitno naslov napisan nepravilno pa s namjerom ispravljen (Neželim biti dobar čovjek), budući da je jezik romana živ, ovdje te greške, možebit, odaju bunt dječaka, a zapravo i bunt odrasle osobe koja pokušava da se nosi s činjenicom da mu je rat oduzeo oca i da zna ko je snajperist.

Taj pobunjenički ton može biti iskazan u odbijanju toga da svoj jezik, s vremena na vrijeme, podredi nekoj normi pa i onoj jezičkoj, pravopisnoj. Naročito to ima smisla kada uzmemo u obzir da se radnja odvija u gradu u kojem se u jednom trenutku počelo i jezik mjeriti pa je dječak sam bio predmet izrugivanja svog profesora maternjeg jezika u školi. Ako ostavimo po strani na trenutak mogući bunt prema pravopisnoj normi, bunt se prvenstveno odražava u smislu samog naslova. Poslijeratno vrijeme je bilo svakodnevno prožeto frazom o važnosti toga da se bude dobar čovjek, u tolikoj mjeri da se može govoriti o ispraznosti fraze uslijed automatizirane percepcije, motiv otpora prema bivanju dobrim čovjek, dublji je. Razlog tome, pripovjedač krije do samog kraja, a onda kada ga saznamo, bunt dobija smisao.

Svijet koji nam predočava Žetica, uprkos ozbiljnosti tema kojima je prepleten, dinamičan je i zanimljiv, jednostavno ispripovijedan, sa onim pričama koje nam zidovi ruševina kriju kada samo stanemo pred njih.