O ratu i miru: Šta nam Povelja bana Kulina govori o našoj budućnosti?

Živimo u miru, tako što neprestano govorimo o ratu, pa zaboravljamo razliku među njima. Često idemo korak dalje, prepuštamo se preziru prema poraću, uključujući i sadašnjost, ocjenjujući ga više kao neuspješan ishod rata, nego kao mir. 

Zagledani u prošlost, u rat kao izvorni događaj svega što se zbiva i što se može zbiti, budućnost ne vidimo kao šansu da taj mir dovedemo do nekog novog ishodišta, već kao privremeno stanje do povratka u rat. Tako rat, osim što je izvor svega, postaje i ishod svega.

Ne kažem da je novi rat nemoguć, već da uime njegove mogućnosti, koju doživljavamo kao neminovnost, suspendiramo vrijednost miru kao šansi i ne vodimo brigu o njemu, koliko vodimo brigu o prošlom-budućem ratu.

Da bi se ovaj začarani krug bolje razumio, ako se već ne može tako lako razbiti, zagledajmo se u najdalju prošlost, umjesto u onu blisku. Pogledajmo u Povelju bana Kulina, čiju smo godišnjicu obilježili prije nekoliko dana. Možda nam to naše najstarije slovo o nama može dati putokaz kako da se ophodimo prema sadašnjoj budućnosti.

U tom najvažnijem dokumentu bosanske državnosti u srednjem vijeku, a ujedno i najstarijem sačuvanom dokumentu pisanom na domaćem jeziku na južnoslovenskom prostoru, suština je u jednom praktičnom isticanju vrijednosti mira.

Kako navode autori zbornika Codex diplomaticus regni Bosnae: Povelje i pisma stare bosanske države, ban Kulin je najvjerovatnije isprva bio upravnik Bosne uime bizantske vlasti, a nakon smrti cara Emanuela I Komnena uzdigao se na vladarsko mjesto.

Najprije je ratom proširio teritoriju i učvrstio vlast, a zatim je počeo sa sređivanjem privredne osnove. Dakle, umjesto da doživotno ostane zaokupljen ratom i širenjem teritorije, ban Kulin se posvetio tome da vodi brigu o miru i dovede ga do njegovoj ishodišta.

Šta je ishodište mira?

Pokretanje trgovine s Dubrovnikom, ideja je samog Kulina bana, proistekla, osim iz potrebe bosanske države za privrednim razvojem, i iz svijesti o tome da će se “dubrovačka općina”, usljed jačanja moći Venecije i njenog monopola na Jadranu, morati okrenuti trgovini sa (bosanskim) kopnom.

Određujući svoju namjeru, ban bosnski kaže Dubrovčanima da želi “pravi mir držati” s njima. U izvornom bosanskom, taj dio glasi: и правы гон дрыжати сь вами. Sve je manje-više isto u “prevodu” na savremeni bosanski, izuzev ovog гон (goi) koje je, u zborniku, prevedeno kao mir.

To гон, izgovara kao “goj”, čuva čitav niz drevnih značenja o smislu mira. 

U Etimologijskom rječniku, Petar Skok piše da goj, koje je bilo sinonim za mir, danas više ne živi u našem jeziku. On ukazuje na to da goj dolazi od glagola gojiti, čiji je trag vidimo i u uzgojiti, odgojiti.  

Ono što je najzanimljivije jeste veza između gojiti i živjeti. Goj, veli Skok, ima značenje onog što živi. Goj potječe od indoevropskog korijena *guei, što znači “živjeti”. Dakle, mir je sam život.

Ova veza još je detaljnije razmotrena u Rječniku JAZU, gdje se kaže da glagola gojiti znači “činiti da što (objekat) živi”, iz čega se onda razvilo “činiti da raste, uspijeva, dobro živi, pa po tome davati mu hranu i drugo i činiti sve što mu treba za življenje, osobito za dobro življenje”. To je, dakle, smisao goja odnosno mira, koji na umu ima ban Kulin.

Rječnik JAZU dalje navodi da se gojiti može odnositi na čeljade, dijete, pa se misli najprije na dojenje, a zatim na othranjivanje uopće i svako pomno nastojanje oko malena djeteta. Autori navode primjer: “Goji majka sinka malenoga.” Dakle, mir u svom značenju sadrži ovaj primordijalni odnos majke prema djetetu. Pri tome, kako autori podcrtavaju, time se ne misli na puko hranjenje, koliko generalno na pomoć kod tjelesnog i duševnog razvitka. 

To je u vezi sa značenjem odnosa prema živinčetu, pa se gojiti, uz ostalo, razumije i kao sinonim za toviti, u značenju brižnog hranjenja i održavanja svakog živog, pa i neljudskog bića. Gojiti znači nastojati i da biljka raste.

Istina, dodaju, gojiti može značiti i gojiti se, jesti mnogo hrane, naročito slatke. To ukazuje da mir, u izvjesnom smislu, može biti opasan, ako se pogrešno shvati. Zato ban Kulin kaže da se mir drži, što ukazuje na aktivan odnos prema njemu.  Tako autori rječnika JAZU kažu da se gojiti može odnositi na kosu ili bradu, što znači puštati je da raste, “ali mareći za nju, češljajući je, mažući”, itd. Dakle, vodeći brigu. 

Gojiti zatim znači, vele autori, gojiti tijelo, hraniti se dobro, a i uopće živjeti u raskoši. To je ono što ban Kulin ima na umu, kada poručuje Dubrovčanima da želi “držati goj” s njima.

Da držati znači imati aktivan odnos prema miru vidi se i u nastavku teksta, gdje ban Kulin kaže da će držati (држати) sve Dubrovčane “koji hode po mojem vladaniju (владанию), trgujući, bilo da ko hoće boraviti, bilo da ko hoće proći”.

Držati ih, dok hode po njegovom vladaniju, znači omogućiti im sigurnost, ne dopustiti da ih iko napada ili pljačka, što je jedna od svrha države. Ovo Kulinovo vladanije ne označava samo vlast, suverenitet, već državu, teritoriju pod vlašću, jer vidimo da on kaže da se hoda po vladaniju. Dakle, ne misli na golu zemlju, već zemlju s vlašću, na državu. Ono što danas zovemo suverenitet i teritorijalni integritet.

”Povelja nam”, kažu autori Codexa, “govori da je bosanski ban imao neospornu vlast nad svojom teritorijom, jer je garantirao sigurnost dubrovačkim trgovcima, ali i o postojanju putnih komunikacija

Ako prihvatimo ovo značenje, onda je Ban Kulin, za razliku od sadašnjih vladalaca, bio svjestan značaja puteva za goj.

Kulin ban ne kaže da će samo držati Dubrovčane, već će ih, kako dodaje, držati “bez ikakva odbitka” ili, kako izvorni tekst kaže: безь васакоє зледи.

Ovo zledi, koje je prevedeno kao “odbitak”, podsjeća na zlo, ali i ozljedu. I to i zaista jeste, u izvjesnom smislu, u osnovi te riječi. Kako rječnik JAZU-a kaže, zleda je isto što i zlo, šteta, škoda. Zledan znači onaj koji donosi povredu, ozljedu, bolest.

Zledi su štete, odnosno odštete. Pošto je riječ o trgovinskom ugovoru, u užem smislu se pod tom riječju možda misli na carine, na obeštećenje. To znači da ban Kulin garantuje Dubrovčanima da će moći trgovati slobodno, te da im neće naplaćivati carine. To značenje dolazi u obzir ako uzmemo cijelu rečenicu: “držat ću ih, bez ikakva odbitka [зледи], osim što mi ko da svojom voljom poklon”.

U širem smislu, zledi su bilo koja šteta, što onda znači da ban Kulin, kako autori Codexa kažu, garantuje da će Dubrovčane zaštiti “od svakog oblika zla i lošeg ponašanja koje će biti sankcionisano”. 

Ili, kako bismo danas rekli: pretpostavka trgovine je vladavina prava. Niko neće investirati tamo gdje se zakoni ne primjenjuju i gdje će biti prepušteni pravnoj nesigurnosti. 

Ono što je možda i najvažnije u tekstu povelje jeste njena forma. Ona je, osim na latinskom, napisana i u bosanskoj redakciji staroslavenskog. Napisao ju je, uime bana Kulina, dijak Radoje. Dakle, ban govori svojim jezikom, svojim glasom, što indicira njegovu moć, koja je glavna tema Povelje. Iz samog bosanskog jezika iščitava Kulinovo vladanije.

To postaje posve vidljivim, ako Povelju uporedimo sa Bilinopoljskom izjavom, koja je napisana na latinskom i evidentno ju nije diktirao sam Kulin, već su je izdiktirale rimske vlasti. Premda su u izjavi, u formalnom smislu, ono “mi” koje govori čine poglavari sedam bosanskih samostana, na čelu s banom Kulinom, vidi se da je viša, rimska vlast sve sročila. Našim vlastima ostalo je da se povinuju i prihvate taj tuđi, imperijalni jezik kao svoj.

(U drugom dijelu ovog teksta bit će govora o Bilinopoljskoj izjavi, kojom se bosanski priori, na čelu s banom Kulinom, obavezuju držati se pravila Rimske crkve.)