Lokalna pamet na državnom nivou: Spektakl i žestoki momci bošnjačke politike

Dok se pre-predizborna utakmica igra kao da je finale velikog takmičenja – sa jakim i beskompromisnim prodorima, grubim namjernim startovima i teškim pokušajima varanja – ostaje nam tek malo prostora za razmišljanje o konceptima koji su u stranačkim izbornim štabovima pripremljeni za septembarska nadmetanja.

Jedno je sigurno. Bit će žestoko. A ova žestina kao da je postala glavno obilježje ukupne bošnjačke političke borbe. Bez jasnih odgovara na pitanja strateških politika, "žestoki momci velikog srca", biseri rasuti po strankama, strančicama i interesnim grupama pokušavaju izgledati, govoriti i, poneki ponekad, djelovati shodno slici koju o sebi grade.

Razlog je spektakl koji nam se kao forma nudi. Dakako, nije to obilježje samo naše političke scene već globalni fenomen: pobjede mjerimo trenutnim učinkom na naše pojedinačno i kolektivno biće. Spektakl je postao mjera uspješnosti. Tako su politički događaji i procesi koji razumom obujmljeni ne daju utisak o izvanrednom značaju zadobili status nacionalnog interesa, a oni koji to imaju nerijetko padaju najniže, jer nisu spektakularni.

Dobar je primjer četiri (ili pet) promjena vlade u posljednje četiri godine u Unsko-sanskom kantonu. Svaka smjena vlade išla je uz goleme medijske talambase, velike riječi "žestokih momaka" bošnjačke političke magistrale ali i sa osjećajem i narativom o pobjedi kreposnih i poniznih koji je sve to pratio. Najave smjene su vrhunile politejom, a početak rada novih zračio je optimizmom. I tako četiri (ili pet) krugova spektakla u kojima je narod ostajao na istom. U svojoj vjeri i na svojoj zemlji, što je dobro i pohvalno, ali sa upitnicima i teškim mislima.

Zadnji, pak, krug promjene koji se dogodio u sjeverozapadnom kantonu više je nego bolan primjer potpunog posrnuća bošnjačke politike. Nova – treba li se govoriti nategnuta? – većina izglasala je i novu vladu, a stara vlada povukla uspješan potez prema Ustavnom sudu argumentom o ugrozi srpskog nacionalnog interesa. Međubošnjačka politička bitka u kantonu koji ima preko 90 ℅ Bošnjaka nije se mogla drugačije voditi nego preko leđa esdepeovog Srbina.

Dok je, dakle, spektakl smjene i nesmjene punio javni prostor, ovaj suštinski politički potres i nacionalni pijani ples prihvaćen je kao puka informacija i posljedična opravdana sudska odluka. Da je pijani ples prerastao u halucinogeni trans govori nam činjenica da je iza ovog vida političke borbe stala, između ostalih, stranka koja je osnovana jer je krajem prvog desetljeća ovog našeg 21. stoljeća bila neka izdaja bošnjačkih interesa od najjače bošnjačke stranke pa se nije moglo više trpiti. Moralo se stati na branik bošnjaštva i gotovo. A bošnjaštvo se, eto, brani i fingiranom ugrozom srpskog nacionalnog interesa.

Ali zašto je ovako? Kada i kako se desio ovaj višedecenijski grozomorni defile spektakulardžija? Nije lahko pronaći pravi odgovor, no vjerovatno je usidren u lagahnom procesu dominacije i ovladavanja lokalnih moćnika i struktura višim partijskim nivoima. I to ne jedne ili dvije političke stranke nego općim pohodom ka izazovnim vrhovima. Naime, lokalna politika je opipljiva, radi sa konkretnima resursima, na konkretnim pitanjima i angažira konkretne ljude.

Deideologizirani oblici moći unutar kojeg su se stranačke pripadnosti preljevale i bivale tek privremenim plaštom, a svi mogući interesi se zatomljavali djelatnom snagom lokalne politike, postali su oblik djelovanja koji je simbolizirao snagu ali još značajnije izvjesnost. Prostim jezikom kazano, ako je načelnik nešto odredio i naumio to se i rješavalo.

Bavljenje državnim pitanjima, s druge strane i posebno u našem slučaju, nosilo je teret nejasnosti, neizvjesnosti i odsustva konkretnih dosega. Upravo je to otvorilo prozor nižim nivoima da počnu prodirati ka državnim institucijama noseći stečene navike i prakse. Naravno da je moguće nabrojiti mnoštvo ovih, u većini slučajeva, upitnih stečevina jer je prodor preko zidina vrlo brzo počeo pokazivati negativne efekte.

Deideologizirani lokalni ambijent vraćen je ka prirodnom klanovskom i rodovskom razumijevanju općeg interesa. Isti takav na nivoima strateškog promišljanja i djelovanja postajao je teretom nacionalne politike, kočnicom njene implementacije i prikazom od koje je povjerenje bježalo brzinom svjetlosti.

Tamo gdje su zakon i moral morali biti preduslov bilo kakvog političkog opstajanja, lokalne logike su ih izvitoperili u “kulturne matrice“, običaje moga zavičaja i druge vidove međulokalne solidarnosti.

"Zakoniti lopovluk", predstavlja jedan vid takvog odnosa, koji je u odličnom tekstu na portalu !Odgovor opisao Haris Imamović, a puno nam govori i o ovoj temi jer problematizira mogućnost razdvajanja zakona i morala kao, po mnogim filozofima prava, srođenih kategorija. U suštini sintagma nam govori o legislativno umivenoj hipokriziji koja zakonitost, odnosno usaglašeni propis, stavlja iznad općeg morala i odgovornosti zastupnika, predstavnika i izvršioca volje naroda dajući im upitne pa čak i nedopustive prednosti.

Proces kao takav doveo je do pojave ministara općeg smjera koji su diplome sticali putem osjetljivih vidova studiranja na egzotičnim proplancima naše domovine i šire. Dobili smo i doktore nauka koji nisu sigurni gdje su doktorirali, magistre koji ne znaju vlastitu temu rada i parlamentarce koji sami sebe izglasavaju na najznačajnije pozicije koje predstavljaju određeni narod. Načelnici koji of the people, by the people, for the people pustoše općinske budžete u svojim influenserskim pohodima predstavljajući to pobjedom nad anahronim i neznalačkim upravljanjem. I svi su spektakl.

Vratimo se halucinogenom transu bošnjačke politike. Ukoliko ne postoje na kantonalnom nivou (USK) razumne glave koje mogu prekinuti daljnje propadanje dostojanstva političkih predstavnika Bošnjaka, onda bi većina istih trebala prestati da se bavi politikom.

Isto tako, ako u centralama stranaka nema razumijevanja o potrebi zaustavljanja ovih negativnih trendova onda bi isti trebali preispitati vlastite strategije mjereći ih sa ehom koji dopire iz nezadovoljne i razočarane javnosti. Kada se politički život jedne nacije svede na ovo čemu svjedočimo posljednjih godina, a ubrzava sve više i penetrira sve dublje, vrijeme je za zaustavljanje i povlačenje ozbiljnih rezova.

Za početak ideologizirajmo našu politiku. Neka spektakl ostane u prostoru kojem pripada, pukoj vanjštini, instant ushićenju i bljesku taštine. Moć ideje, stava i tvrde riječi treba povrati poziciju u političkim odnosima. Možda onda i dominacija sumnjivo obrazovanih ali u svako kolo ugradivih političkih egzekutora prestane. I svane dan.