Drugi svjetski rat kao religija 

Obrazlažući najnoviji paket sankcija protiv Irana, američki ministar finansija Scott Bessent je nedavno kazao: “U Drugom svjetskom ratu, Dan D je označio početak kampanje nas i naših saveznika koja je imala za svrhu da neprijatelja protjeramo s položaja koje je zauzeo, uključujući one u trećim zemljama. Danas, u istom duhu, započinjemo ekonomski napad na iranske finansijske veze diljem svijeta.”

Dakle, prošla je 81 godina od okončanja Drugog svjetskog rata, ali Sjedinjene Države djeluju u istom duhu (in that same spirit) protiv Irana kao što su protiv nacističke Njemačke. Sadašnjost, u toj interpretaciji, postaje reinkarnacija izvorne prošlosti: nekada smo imali Dan D, sada ekonomski Dan D; nekada se sve odvijalo na Normandiji, sada u Hormuzu, itd.

SAD su, prema tome, ista ona sila dobra, kakve su bile i 1944, a Iran je otjelovljenje neprolaznog duha Trećeg rajha. Vrijeme teče, ali stalno iznova se vodi jedan te isti sukob.

Ne treba ponavljati za koliko su raznih država diljem svijeta, od Vijetnama preko Sadamovog Iraka do Putinove Rusije, američki zvaničnici govorili da se radi o reinkarnaciji Hitlerove Njemačke. Čak ni to što su u Vijetnamu i Iraku doživjeli katastrofu nije ih pokolebalo u vjeri da je sva historija od 1945. periodično ponavljanje izvornog događaja - Drugog svjetskog rata.

Pri tome, ne žive samo SAD i dalje u Drugom svjetskom ratu. Sama Rusija, čiji vođa je u očima Zapada reinkarnacija Hitlera, u vlastitim očima je reinkarnacija Sovjetskog saveza, a države okupljene u NATO su, za današnje Ruse, samo novi nacisti. Glavni službeni cilj aktuelne ruske vojne intervencije je “denacifikacija” Ukrajine, čije su vlasti, sa stanovišta Rusije i njenih istomišljenika, nacističke. Kao što Zapad u Rusiji vidi Treći rajh, tako Rusija vidi u Zapadu isto.

Na koncu, ne trebamo ići dalje od našeg podneblja, gdje je rat, najprije u Hrvatskoj, a zatim i u Bosni i Hercegovini, u očima srpskih nacionalista bio shvaćen kao ponavljanje 1941, odnosno reakcija srpskog naroda na “ponovni dolazak ustaša i njihovih muslimanskih saveznika” na vlast. Kako se srpskom narodu ne bi ponovio genocid, trebalo je, po toj intrepretaciji, masovno ubijati i protjerati Bošnjake i Hrvate. Dok vojnici s petokrakom na glavi uništavaju Vukovar ili Sarajevo, vjeruju da rade isto ono što su radili 1941-1945.

Potreba da se rat poistovijeti sa Drugim svjetskim ratom osjetna je i u našoj javnosti, gdje se ističe kontinuitet između Armije RBiH i partizana, naše učešće na paradi u Parizu povodom Dana pobjede nad fašizmom, izjave Alije Izetbegovića o tome da borci ARBiH trebaju biti poput partizana; Haški tribunal je “drugi dolazak” Nirnberškog tribunala, itd.

Jednostavno, Drugi svjetski rat je obrazac, koji primjenjuje svako u skladu sa svojim potrebama i interesima, kao što su se nekada obrasci iz svetih tekstova primjenjivali na historijski materijal.

Kada je američki ministar odbrane Pete Hegseth pokušao da uklopi aktuelni rat protiv Irana u biblijski obrazac, kritičari su istaknuli da više on izgleda kao vjerski fanatik, nego njegovi iranski neprijatelji. Stoga je, čini se, Hegsethov kolega, ministar finansija Bessent odlučio ići sigurnijim putem: umjesto da Iran predstavi kao oličenje Sotone, što zvuči isuviše anahrono, on se poslužio obrascem iz Drugog svjetskog rata - kao i Joe Biden u slučaju Ukrajine - jer priča o Drugom svjetskom ratu već je dugo zamjena za izblijedjelu religiju (kršćanstvo).

Da je Drugi svjetski rat postao suplement religije na Zapadu, prvi put mi se otkrilo 2019, kada je bivši pakistanski premijer Imran Khan, u svom čuvenom obraćanju pred Generalnom skupštinom UN-a, pokušao približiti zapadnoj javnosti šta za muslimane znači vrijeđanje poslanika Muhameda. Ono što je za Zapad poricanje Holokausta, to je, veli Khan, za muslimane vrijeđanje Poslanika.

”U zapadnom društvu, Holokaust je, s dobrim razlogom, tretiran s posebnom osjetljivošću, jer [neadekvatan govor na tu temu] može nanijeti jevrejskoj zajednici bol. To je sve što tražimo [u pogledu odnosa prema Poslaniku], nemojte koristiti slobodu govora da nam nanosite bol”, kazao je.

Khan nije, naišao, na razumijevanje, jer Zapad svoju “vjeru” smatra svetom, pa sankcioniše nadekvatan govor o njoj, dok tuđu vjeru, kao uostalom i svoju staru vjeru (kršćanstvo), ne smatra svetom, pa dopušta njenu ridikulizaciju. Po tome zapadna civilizacija nije posebna. Islamske zemlje također dopuštaju ridikulizaciju Holokausta, judaizma ili kršćanstva, riječju svih vjera, osim islama. Primjera radi, Roger Garaudy, koji je u Francuskoj osuđen zbog knjige Osnivački mitovi Izraela, u kojoj negira Holokaust, dobio je u Saudijskoj Arabiji prestižnu nagradu Kralj Faisal.

Do zabune dolazi zbog toga što se religijom Zapada još uvijek smatra kršćanstvo, a ono to već odavno nije. Jedina religija Zapada, koja također proteklih godina ubrzano blijedi, jeste Drugi svjetski rat.

Osim što je govor o Drugom svjetskom ratu, naročito o Holokaustu, regulisan - u zemljama poput Francuske i Njemačke zakonski, a u anglosaksonskom svijetu običajno - vidljiva su i druga vjerska obilježja zapadne kolektivne percepcije tog historijskog događaja.

Njemačka ima ulogu palog anđela, a savezničke snage ulogu sila dobra, koje nastupaju (i žrtvuju se) radi spasa čovječanstva. Priča o Drugom svjetskom ratu je priča o apokalipsi, ali i uskrsnuću.

Dobro i zlo su, kao i u tradicionalnoj religiji, odijeljeni strogo i jasno, te ne može biti govora o njihovom miješanju. Pokušaji da se, čak i u relativnom pogledu, dokaže njihovo preplitanje smatraju se nedopustivim, te zapadna javnost reaguje na takve pokušaje isto onako, kao što bi jedna vjerska država reagovala na pokušaje da se nađe sličnost između Boga i đavola.

Kada se pitamo kako je historijski narativ mogao postati religijski, onda valjda podsjetiti da su i tradicionalne religije, u bitnoj mjeri, struktuirane kao historija: od egzodusa Jevreja predvođenih Mojsijem, preko Jošuinog rata protiv Amalečana ili priče o kralju Davidu, pa sve do Hristovog sudara sa rimskom vlašću i borbi Muhamedove Medine s idolopokloničkom Mekom.

U izvjesnom pogledu, vjera i nije ništa drugo do poseban odnos prema određenim historijskim događajima ili pričama koje smatramo za historijske događaje. Zbog toga je narativ o Drugom svjetskom ratu, tom najvažnijem događaju u novijoj historiji Zapada, uspio popuniti mjesto izblijedjelog kršćanstva.

Profesor historije na Univerzitetu u Groeningenu Stefan van der Poel piše da je Holokaust “utemeljujući [foundational] događaj evropskog identiteta”, te da Zapad ima tendenciju da podcrta njegovo univerzalno značenje, kako bi promovisao svoj vrednosni sistem u čijem fokusu su ljudska prava.

Centralna pozicija Holokausta u kulturnoj memoriji Sjedinjenih Država i zapadne Evrope, kako primjećuje van der Poel, ima funkciju “građanske religije” (civil religion). On ističe da se sjećanje na Holokaust održava kroz rituale, tokom posebnih dana i historijski značajnih lokacija (npr. Aušvic, Yad Vashem, itd.).

“Time je Holokaust (Shoah) pretvoren u vrstu religije sa svojim zasebnim mythosom, ritualima, svecima i religijskom doktrinom”, piše van der Poel, oslanjajući se na zapažanja Jana Oegeme iznesena u knjizi znakovitog naslova Čudna sreća: Javna religija oko Aušvica.

Sličan nalaz se može iščitati i iz zapažanja historičara Tonyja Judta da “relevantna referentna tačka u Evropi nije više krštenje (baptism), već istrebljenje (extermination)”, te da je “priznanje Holokausta pristupni kod (entry ticket)” zapadnom identitetu.

Dok neki autori poimaju Holokaust kao religiju, drugi to šire na Drugi svjetski rat u cjelini, što mi se čini primjerenijim. Da je narativ o tom ratu zauzeo mjesto nestajućeg kršćanstva smatra npr. škotski historičar Alec Ryrie, u knjizi The Age of Hitler: And How We Will Survive It, s time što, kako on primjećuje, nova religija ne teži toliko da se približi Bogu, koliko da se udalji od zla (nacizma).

Po Ryrieju, svrha države nakon 1945. je negativna: na sve načine distancirati se od nacističkog svjetonazora. Umjesto da se, suočeni sa izazovima, pitaju: “Šta bi Isus uradio?”, moderni Zapadnjaci, veli Ryrie, se pitaju: “Šta bi Hitler uradio?” i čine suprotno. To nekad dovodi do sretnih ishoda, poput intervencija NATO-a u BiH i na Kosovu, a nekad do loših, o čemu svjedoče ratovi u Iraku i sada u Iranu.

Prije nekoliko godina, američki revizionistički historičar Darryl Cooper je, gostujući kod kršćanskog podcastera Tuckera Carlsona, kazao da je Winston Churchill primarno odgovaran zbog toga što je rat eskalirao do krajnjih granica. Stoga je, veli Cooper, britanski premijer “glavni zlikovac Drugog svjetskog rata” (the chief villain of the Second World War).

Pokazalo se da Cooperov revizionizam na mainstream javnost, bar onu kakvu smo poznavali u proteklim decenijama, djeluje isto kao što svetogrđe djeluje na vjernike.

Cooper je zatim otišao korak dalje i ustvrdio da nacisti nisu bili pripremljeni da drže milione zatvorenika, te su ih (iz nužde) stavili u logore, gdje su milioni skončali (ended up dead there). Po ovom tumačenju zločin nije došao iz izvorne namjere, već je shvaćen kao rješenje problema logističkog previda. I Christopher Browning je u knjizi The Path to Genocide pisao da su nacisti razmatrali različite opcije, poput deportacije Jevreja na Madagaskar, prije nego su u julu 1941. donijeli odluku o konačnom rješenju. Ali Browning nije izazvao reakcije kao Cooper, jer je, za razliku od prvog, kod potonjeg revizionistička tendencija neupitna.

Tadašnji predsjednik SAD Joe Biden je kazao da je kazao da je Cooperova historija “odvratna i sadistička uvreda upućena svim Amerikancima”. Slično su reagovali i brojni kongresmeni, čelnik Yad Vashema Dani Dayan je optužio Carlsona i Coopera za poricanje Holokausta.

Međutim, JD Vance, trenutni potpredsjednik SAD, koji je u tom trenutku, kao i Donald Trump, uživao podršku Carlsona i Coopera, odbija ih denuncirati, te ističe da, iako ne dijeli njihove poglede po datom pitanju, “ne vjeruje u cenzuru, već u slobodu govora”. Brani njihovo pravo na blasfemiju, iako je ne odobrava.

Zbog toga što je odredio napad na sveto, kao slobodu govora, Vance je i sam postao predmet napada. Posredno je naciljan i Trump, koji je još od Charlottesvilea 2017, kada je odbio osuditi neonacističko okupljanje, bio na meti. Ali ako uzmemo u obzir da je, uprkos tome, Vance izabran za potpredsjednika, onda moramo priznati da Drugi svjetski rat, iako jeste religija, ipak u aktuelnom historijskom trenutku ima manji utjecaj u SAD, nego ranije. Svakako ima manji utjecaj nego što ga religija ima u teokratijama, gdje je nezamislivo da osoba, koja blasfemiju predstavi kao slobodu govora, bude izabrana u sami vrh vlasti.

Spomenuti historičar Ryrie ocjenjuje da je jedan od dokaz toga da religija Drugog svjetskog rata blijedi, uz ostalo, i to što su evropski lideri, koji su zdušno podržali izraelske akcije nakon 7. oktobra, doživjevši ga kao reinkarnaciju Holokausta, ipak s lakoćom odbili apel izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da se pridruže napadima na Iran. Učinili su to, veli Ryrie, uprkos sugestivnosti Netanyahuovog poziva, u kojem se kaže da bi, bez američko-izraelskog napada, “imena Natanz, Fordow, Isfahan i Parchin bila pamćena uz vječnu jezu, baš kao Auschwitz, Treblinka, Majdanek i Sobibor”.

Bit će ipak da Evropljane obavezuje njihovo tumačenje nove vjere (i predstavljanje) Rusije kao reinkarnacije Trećeg rajha, i Putina kao Hitlera, ali ne i Netanyahuovo tumačenje vjere po kojem je Iran - Rajh, a ajatolah - Hitler.

S padom komunizma, i kod nas je u dobroj mjeri izblijedila snaga Drugog svjetskog rata, pa je postalo moguće dovoditi u pitanje dominantnu naraciju o tom događaju.

Primjera radi, postalo je moguće slobodno govoriti o neugodnim činjenicama, poput pregovora partizana s Nijemcima početkom 1943, te spremnosti Vrhovnog štaba da sklopi mir s Vermahtom, kako bi se partizanske snage mogle suprostaviti Englezima u slučaju da se iskrcaju i pokušaju na vlast dovesti četnike.

Međutim, isto tako, valja primijetiti da je žar grupa (npr. SUBNOR), koje njeguju sjećanje na Titove partizane, kada reaguju na odstupanje od utvrđene istine, jednak žaru vjernika koji reaguju na blasfemiju. Pri tome, jasno je da se radi o nepatvorenoj žestini proistekloj iz nepodnošljivog bola, kako je primijetio Imran Khan.

Tako ljudi, koji u drugim uslovima ne bi podržali smrtnu kaznu, pravdaju egzekucije kolaboracionista, što se najzornije vidjelo u izjavama bivšeg predsjedavajućeg Federalnog parlamenta o Bleiburgu ili prilikom rasprave o imenovanju škole po Mustafi Busuladžiću.

Kazati nekome da je u službi đavola nije više ozbiljna optužba, za razliku od optužbi za antisemitizam, relativizaciju Holokausta, naklonjenost rasizmu, itd. Ili je bar bilo tako donedavno: osoba, koju bi dominantni dio javnosti optužio za antisemitizam, mogla je osjetiti u kojem se položaju nalazi javno prokazani počinilac svetogrđa među vjernicima. U evropskim državama, za razliku od SAD, takva osoba mogla je, i može još uvijek, lako završiti i u zatvoru.

Moguće je primijetiti da istina o Drugom svjetskom ratu nije istovjetna religijskim istinama, jer je ona, za razliku od njih, naučno dokazana. Drugim riječima, ne možemo sa sigurnošću znati da li je Mojsije postojao, ali znamo sa sigurnošću da su postojali logori smrti, gasne komore, da je ubijeno šest miliona Jevreja, itd. Prema tome, jasna je razlika između dva narativa.

Ali jasna je i određena istovjetnost. To što je istina o Drugom svjetskom ratu - istina, ne kosi se s time da ljudi imaju odnos prema njoj kao prema svetom. Prema njoj se odnosimo sa sakralnom pažnjom. Postoje i druge naučno dokazane istine, čije preispitivanje, ne izaziva takvog uznemirenje, kao što čini propitivanje istine o Drugom svjetskom ratu. Istina o Drugom svjetskom ratu nije obična, već vjerska istina.