Kratki kurs mišljenja: Uvod u Ustav Bosne i Hercegovine

Istina je konkretna. Navedenu Hegelovu rečenicu je veliki njemački pisac Bertolt Brecht objesio iznad svog pisaćeg stola. Pri tome ju je, kako nas obavještava njegov poznanik Theodor Adorno, “u svojoj pomalo nesretnoj ljubavi prema filozofiji” pogrešno razumio, pokazavši da je Hegela “ipak, odista, više cijenio nego što ga je poznavao”.

Kao i Brecht, mi konkretno razumijemo kao individualnu pojedinačnu stvar, nasuprot nečem općem. To nam ne otkriva značenje koje Hegel ima u vidu. On, naime, cilja na izvorno concretum u značenju “ono što je sraslo”, “sraslo nasuprot razdvojenom”. Dakle, konkretno je nerazdvojeno, neizdvojeno, neapstrahirano.

Ako je istina konkretna, to onda znači da je nerazdvojena, srasla, neapstraktna.

Ali šta to tačno znači?

Kada mislimo o nečemu, mi se služimo razumom koji reflektira ili razdvaja, izdvaja, apstrahira, izuzima svojstva tog nečega. Latinsko abstrahere znači upravo to – izuzeti.

Tako, na primjer, u sudu “nebo je plavo”, kroz predikat, apstrahiramo ili izdvajamo jedno svojstvo neba. Razdvajamo nebo i plavo kao njegovo svojstvo. Zato “nebo”, s jedne strane, i “plavo”, s druge strane, zovemo apstraktnim predstavama, jer smo ih apstrahirali, izuzeli iz onog početnog konkretnog: plavog neba.

Ljudi koji ne znaju misliti najčešće zastanu na tome. Oni se znaju služiti samo reflektirajućim razumom (Verstand) i njihovo je mišljenje apstraktno. A istina je, kako smo rekli, konkretna.

Da bismo došli do istine, nakon rada razuma (Verstand), treba da svoj posao odradi i um (Vernunft), koji nas podsjeća da su apstraktne predstave izdvojene, apstrahirane iz izvornog jedinstva, iz nečeg konkretnog.

Šta to znači?

U spomenutom sudu “nebo je plavo”, dvije predstave (nebo i plavo) su, radom razuma, bile razdvojene. Ali sada, oslanjajući se na um, podsjećamo sebe da to razdvajanje, apstrahiranje, izuzimanje nije apsolutno. Nismo nebo i plavo razdvojili sjekirom, već mišlju.

Da bismo kroz predikat izdvojili svojstvo subjekta ono mora da mu, u stvarnosti, i pripada, da je sraslo s njime. “Nebo je plavo” je istina samo ako govorimo o zaista plavom nebu. Zato plavo ovdje ne označava bilo koje plavo, već nebeskoplavo. Dakle, ne dodajemo mehanički, izvana predikat subjektu (kao što misle školski predavači logike).

Tako, za razliku od razuma, gdje kopula (“je”) ima značenje razdvajanja predikata od subjekta (neba od plavog), u radu uma kopula (“je”) ima značenje jedinstva subjekta i predikata (plavog neba).

Dakle subjekt i predikat u rečenici ne govore o dvije različite stvari, već o dva aspekta jedne te iste stvari. Ako uključimo ne samo razum, već i um, onda shvatamo da je značenje suda “nebo je plavo” sljedeće: ono isto, koje je u jednom pogledu nebo, u drugom pogledu je plavo.

Pošto subjekat i predikat ističu različite aspekte istog, značenje suda “nebo je plavo” ima jednu gotovo pa tautološku dimenziju: (plavo) nebo je plavo (nebo).

Znati misliti znači uključiti, osim razuma, i um.

Nije ohrabrujuća činjenica, ali dobar dio komentatora našeg državnog uređenja – čak i uvaženi profesori ustavnog prava – ne znaju misliti, pa uopće nisu u stanju razumjeti Ustav BiH. Nisu u stanju razumjeti da je istina Ustava BiH konkretna. Ili, da parafraziramo jednog drugog njemačkog filozofa, Heideggera: umjesto da oni, kao mislioci, imaju misli o Ustavu, misli imaju njih. Njihove misli vladaju njima, i pri tom, naravno, nisu ni svjesni toga.

Pođimo od Preambule, gdje se kaže da “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno sa Ostalima), i građani BiH ovim utvrđuju Ustav”.

Dakle, onaj ko utvrđuje ustav (suveren) na samom početku izdvaja svoja dva svojstva. U prvom dijelu rečenice, on sebe prepoznaje kao: zbir Bošnjaka, Hrvata, Srba i Ostalih. Ali u drugom dijelu rečenice, on sebe prepoznaje kao: zbir građana BiH.

Ljudi koji ne znaju misliti nalaze da su Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Ostalo, s jedne strane, i građani BiH, s druge, dvije različite stvari. A nisu, to je jedna te ista stvar, određena različitim predstavama. Konkretno od kojeg je nešto, radom refleksije, izdvojeno, apstrahirano.

Nadalje, komentatori Ustava koji se služe samo razumom (Verstand) misle da su dvije navedene predstave o suverenu nespojive, jer su, u izvjesnom smislu, međusobno kontradiktorne: narodi su kolektivi, građani su pojedinci. Suveren, smatraju oni, ne može biti i ethnos i demos. Ne možemo, po njima, suverena poimati i kao tri konstitutivna naroda plus Ostali i kao građane BiH. Ili je jedno ili je drugo.

Navedeni komentatori ne mogu razumjeti citirano mjesto iz Preambule, jer se služe samo Verstandom, razumom, ali ne i Vernunftom, umom. Inače bi shvatili da su građani BiH isto što i konstitutivni narodi + Ostali, odnosno da se predstava “građani BiH” odnosi na isto (τόδε τι, “to nešto tu”) na što se odnosi i predstava “konstitutivni narodi i Ostali”.

Drugim riječima, ono isto, koje je, u jednom pogledu, suveren i “utvrđuje Ustav”, u drugom pogledu se otkriva kao tri konstitutivna naroda i Ostalih, a u trećem pogledu se otkriva kao ukupnost građana BiH.

Ako idemo dalje od Preambule, vidjet ćemo da taj suveren, npr. u članu 7, sebe poima i kao ukupnost državljana BiH, a onda, u dijelu koji govori o entitetskim državljanstvima, kao ukupnost građana Federacije i građana RS (što je nova suptilna distinkcija).

Dakle, imamo ustavotvorca, suverena, koji u raznim sudovima, na raznim mjestima u Ustavu, izdvaja odnosno apstrahira svoja različita svojstva, svoje različite “identitete”, daje nam predstave o sebi. A pošto je istina konkretna, mi uvijek imamo na umu da su sve te predstave, koje razum ističe, u izvornom jedinstvu, u sraslosti, u concretumu. Pojam (Begriff), pa i pojam Ustava, Ustav kao pojam, nije ništa drugo do jedinstvo predstava.

U članu 4. Ustava, koji uspostavlja Parlamentarnu skupštinu, u stavu 1, koji definiše Dom naroda, suveren, koji “utvrđuje Ustav”, sebe sagledava kao ukupnost tri konstitutivna naroda (ovaj put isključujući Ostale).

Suveren to radi tako što objašnjava za sebe da će biti predstavljen kroz “Dom naroda [koji] se sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (pet Hrvata i pet Bošnjaka) i jedna trećina iz RS (pet Srba”. Dakle, suveren poima ovdje sebe kao zbir tri konstitutivna naroda.

Međutim, već u idućem stavu, gdje se definiše drugi dom, kroz koji će biti predstavljen, on sebe više ne sagledava kao tri konstitutivna naroda, već kao ukupnost građana BiH uz isticanje međuentitetske distinkcije.

Pa se tako kaže da Predstavnički dom ima 42 člana od kojih se ⅔ biraju s područja Federacije, a ⅓ s područja Republike Srpske. “Članovi Predstavničkog doma se biraju direktno iz njihovih entiteta”, kaže se dalje u ovom stavu. Nema pomena Bošnjaka, Srba i Hrvata, jer se suveren ovdje ne poima tako, već kao ukupnost građana entiteta.

Prema tome, da bismo razumjeli pojam Parlamentarne skupštine BiH moramo imati na umu da je ona concretum, da je jedinstvo svoja dva aspekta: jednog doma, gdje je suveren pojmljen i predstavljen kao zbir građana dva entiteta, i drugog doma, gdje je pojmljen i predstavljen kao zbir tri konstitutivna naroda.

Poimati samo konstitutivne narode kao suverena, ili samo građane, što mnogi čine, znači iznevjeriti ono što ustavotvorac sam o sebi kaže u Preambuli. Ili, kako bi Hegel rekao, misliti ga tako, samo kao tri naroda ili samo kao građane, značilo bi misliti ga apstraktno, nekonkretno, misliti ga kao predstavu, a ne kao Begriff, pojam. Dakle, značilo bi misliti ga neistinito.

U članu 5. Ustava definiše se Predsjedništvo kao još jedno tijelo u podjeli vlasti u kojem je, uz ostalo, suveren predstavljen. Tu imamo sinhrono isticanje dva načina, na koji suveren poima sebe.

Najprije se kaže da se Predsjedništvo sastoji od jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji su direktno izabrani s područja Federacije, te jednog Srbina, koji je izabran s područja RS. I još se kaže da će “članove Predsjedništva birati svaki entitet”.

Dakle, kada se govori o tome ko su članovi Predsjedništva, kaže se da su Bošnjak, Srbin i Hrvat. A kad se govori o tome ko ih bira, onda nalazimo istu formulaciju kao iz odredbe o Predstavničkom domu: ⅔ se biraju direktno s područja Federacije, ⅓ s područja RS.

Prema tome, dok utvrđuje Predsjedništvo, kao tijelo gdje će biti predstavljen, suveren ističe ista ona dva svoja samopoimanja, koja ističe pri definisanju dva doma Parlamentarne skupštine BiH. I to tako da nedvosmisleno ističe da su članovi Predsjedništva, kao i članovi Doma naroda, pripadnici tri konstitutivna naroda, a da ih, kao i u slučaju Predstavničkog doma, biraju građani dva entiteta. I da ima pravo na veto daje vezanost za klubove Hrvata i Bošnjaka u federalnom Domu naroda. Vidimo na djelu jedno bogatstvo aspekata.

Slično važi za Ustavni sud, gdje dvije trećine domaćih sudija bira dom građana FBiH, a jednu trećinu NSRS, s tim da ove sudije, za razliku od članova Predsjedništva, nisu definisane kao pripadnici tri konstitutivna naroda.

Razumu, koji voli samo stroga razdvajanja, teško je shvatiti da su suveren - i konstitutivni narodi i građani (kao odredbe suverena). Jer po njemu, suveren mogu biti ili građani ili konstitutivni narodi. Zato što takav razum svodi poistovjećuje suverena sa jednom njegovom predstavom, što je sama definicija dogmatskog mišljenja.

Takav razum, reflektirajući Verstand, nikako ne može svariti da konstitutivni narodi jesu građani i obratno, jer on značenja kopule shvata kao potiranje razlike između subjekta i predikata, umjesto kao isticanje zajedničke pripadnosti različitih predstava istome. Ili isticanje različitih aspekata stvari.

Za razliku od dogmatskih komentatora, Ustavni sud BiH razumije da je suveren jedan concretum, koji se ne može svesti na jednu iz njega izdvojenu predstavu, jednu apstrakciju (npr. apstrakciju poznatu kao “konstitutivni narodi”).

Ustavni sud razumije da odredba kojom suveren-ustavotvorac definiše kako će biti predstavljen u Domu narodu nije isto što i odredba kojom on definiše kako će biti predstavljen u Predstavničkom domu, Predsjedništvu, itd.

Tako je, recimo, Ustavni sud podsjetio da je u svojoj odluci U-23/14 (“Ljubić”) odlučivao o ustavnosti pojedinih odredaba Izbornog zakona koje se tiču Doma naroda FBiH, a da se spor o drugim pitanjima (npr. izboru člana Predsjedništva) ne može riješiti kroz pozivanje na tu odluku.

“Ukoliko smatraju neki zakon neustavnim, Ustav BiH propisuje način na koji se može doći do odluke Ustavnog suda BiH o tom pitanju. Neka zatraže i Ustavni sud će ocijeniti ustavnost”, kaže se u datom saopćenju.

Dovoljno je, na kraju, primijetiti, da oni koji tvrde da su odredbe Ustava hijerarhijski uređene prema konstitutivnosti naroda kao jedinom natkrovljujućem načelu, nisu odgovorili na ovaj izazov i zatražili ocjenu ustavnosti odredbi Izbornog zakona o izboru članova Predsjedništva. Time su i sami praktički priznali da se Ustav kao concretum ne može svesti na (apstraktni, “izuzeti”) princip po kojem, po odluci Ustavnog suda, nesumnjivo funkcioniše Dom naroda.