Hasanaginica, ili o narodu koji treba izaći iz kule i obznaniti se svijetu

Hasanaginica nije samo tekst. Pokretala je i pokreće važne procese koji su nas oblikovali i oblikuju ovakvima kakvi jesmo u našem sada.

I za prirodnjaka Alberta Fortisa ona je bila više od teksta – usmenoknjiževna sublimacija čistoga narodnog života. Prirodnoga života, dodao bih. Kada je iz usmenoga tradicijskog trajanja prenesena u pismo, zapisana rukom venecijanskog opata Fortisa, ona postaje i tekst. Ali, ne samo tekst visoke književnoumjetničke vrijednosti zatvoren u sebe i svoju čednu ljepotu, nego i tekst koji znakovitim signalima ukazuje na svijet u kome je pamćen i prenošen, na dramu bivanja sobom i dramu bivanja muslimanom u novoosvojenim područjima Mletačke republike u 17. i 18. stoljeću.

Za njemačke romantičare Goethea i Herdera Hasanaginica je bila nesvakidašnje djelo narodnog genija, otpornoga na bešćutnost ideja prosvjetiteljstva i racionalizma.

Otvorila je Goetheovo srce i um za velikog perzijskog pjesnika Hafiza, za daleki i, u tom vremenu, omrznuti islamski svijet.

Izazvala je pravi estetski šok u Evropi i do pedesetih godina XIX stoljeća prepjevana na većinu evropskih jezika. Preko Slovenca Jerneja Kopitara utjecala je na Vuka Karadžića i otvorila mu oči za narodno blago oko njega.

Probuđeni interes za našom usmenom književnošću on je iskoristio za promociju srpske narodne književnosti, Hasanaginicu i druga djela nesrpske usmene tradicije predstavljao je i podvodio pod srpsku. Da je nesretni Vuk Karadžić mogao ostati otporan na bujajuće nacionalističke programe toga doba, možda bi u bošnjačkoj usmenoj tradiciji otkrio Homera i prije Milmana Parryja. Ali nije.

Hasanaginica je, tako, posredno, preko njemačkih romantičara i Vuka Karadžića na južnoslavenskim prostorima probudila uspavane i osvijestila neosviještene pojedince i narode. A neki, opet, pojedinci i narodi, prisvajanjima i poricanjima, nisu dali jednoj bogatoj i vrijednoj usmenoj tradiciji da se pokaže sebi i drugima.

U krugu prisvajajućih nacionalnih programa bošnjačka je usmena epika sakupljana i bilježena kao srpska i hrvatska, a izvan tog kruga kao zasebna i izuzetno razvijena usmena tradicija.

Već osamdesetih godina XIX stoljeća prisvajajućim težnjama suprotstavlja se Kosta Hörmann, kulturni djelatnik Zemaljske vlade u Sarajevu, obuhvatnim projektom sakupljanja i afirmacije bošnjačke epike.

Bečki etnograf Friedrich Krauss ukazao je na kosmopolitsku otvorenost bošnjačke epike, otvorenost naroda koji je ispjevao takvu epiku za drugog i drugačijeg. Svoga prijatelja Sigmunda Freuda zainteresovao je za bošnjačku usmenu tradiciju i usmjerio ga u znanstveno područje u kome će Freud ponuditi neke od najsmjelijih ideja XX stoljeća.

Iako je Luka Marjanović radio u okviru zamašnog emancipirajućeg projekta Matice hrvatske, naslovljenog „Hrvatske narodne pjesme“, ostavit će iza sebe obimnu zbirku bošnjačke epike, predstavljajući je kao zasebnu i izuzetno vrijednu unutar korpusa hrvatske usmene književnosti.

A onda se 1930-ih pojavio mladi homerolog sa Harvarda – Milman Parry.

Iniciran u nauci dugo prisutnim pitanjem autorstva Homerovih epova, homerskim pitanjem, Parry je osjetio da se odgovori ne nalaze u američkim bibliotekama i zbirkama, nego na tlu odakle je i sam Homer – u Evropi – zbog čega u Parizu, na Sorboni, upisuje doktorski studij. Dodatno će ga motivirati njegov profesor lingvista Antoine Mellette, a konačno usmjeriti ka Balkanu i južnoslavenskim muslimanima još jedan Slovenac – Matija Murko.

Mi ćemo to, malo slobodnije, povezati sa tajanstvenom privlačnošću Žalostne pjesance plemenite Asan-aginice, kako je Fortis naslovio svoj zapis.

I nije mu bilo druge. Parry je jednostavno morao doći u Bosnu, Crnu Goru i južnu Srbiju, kako bi se uvjerio u postojanje one usmene tradicije koja je svijetu ponudila Hasanaginicu. A bošnjačka je usmena tradicija još od Fortisa čekala iskrenoga istraživača, dostojnoga njene čedne ljepote i njene tajanstvenosti.

Dočekala ga je u ličnosti Milmana Parryja. I tako će Parry svijetu obznaniti veliku istinu – da je evropski književni i kulturni identitet dobio novog Homera XX stoljeća, Avdu Međedovića. I ne samo Avdu Međedovića, čitav niz epskih izvođača – poput Saliha Ugljanina, Alije Fjuljanina, Halila Bajgorića, Ibre Bašića, Muje Velića, Murata Žunića – svjedočio je visokorazvijenu tradiciju ili posttradiciju, svejedno, epskoga pjevanja. I ne samo mušku nego i tradiciju ženskoga pjevanja, posebno u i oko Gacka, u istočnoj Hercegovini, sa Eminom Šaković, Hasnijom Hrustanović, Đulom Dizdarević, da spomenem samo neke – o čemu nas je upoznala Aida Vidan u svome doktorskome radu i knjizi o baladama bosanskih žena.

Vratit ćemo se zagonetnome stidu u baladi. „Oblaze ga majka i sestrica / a ljubovca od stida ne mogla“. Ovom središnjom tajnom balade bavili su se mnogi istraživači, Rusmir Mahmutćehajić je napisao cijelu knjigu, baveći se stidom, rekli bismo, u ali i oko balade.

Stid je najstarije ljudsko osjećanje. To je ono što je Hava/Eva osjetila kada je okusila zabranjeni plod, osjećaj prvog susreta sa svijetom i ženom u sebi.

Ako bismo krenuli u potragu za njenim vlastitim imenom morali bismo doći do imena prve žene. Ne Fatima, ne Merima, već Havom bi se morala zvati Hasanaginica.

Podvlačim atribut „prva, prvi“ kao onaj koji nas podsjeća na prve stvari i vraća na Početak svega. Gubitkom stida gubimo vezu sa Iskonom. Stid se tako tradicijski prenosio sa jednog na drugo žensko srce i proširio se, bit ćemo slobodni zaključiti, u srca svih pripadnika jednog naroda na Balkanu. Što je možda dobro, možda nije.

I sada taj narod, uz sve napore drugih da ga onemoguće u tome, ne umije, ili ne smije, ili mu stid ne dozvoljava, da izađe iz svoje kule i obznani sebe svijetu. I sebe sebi.

Nadnesimo se nad tekst ove čudesne tradicijske tvorevine, zaronimo u njene tajanstvene šutnje kako bismo razriješili svoje nemuštosti, kako bismo dali sebi priliku.