Čemu se vraća Fajko Kadrić: Zabranio sam sebi pamćenje citata 

Mnogi ljudi jednu knjigu, film, seriju... pročitaju ili pogledaju više puta – vraćaju im se. Zanima nas čemu se vraćaju neki relevantni, zanimljivi i poticajni sagovornici. 

Ovaj put smo o gledateljskim i čitateljskim „vraćanjima i navikama“ razgovarali s bosanskim piscem Fajkom Kadrićem. 

On nam priznaje da je mnogo knjiga kojima se više puta vraćao u životu. 

„Od domaćih autora to su Selimovićev Derviš i smrt i Tvrđava, od Ćamila Sijarića sve, od Derviša Sušića: Pobune, Hodža strah, Ja, Danilo i Nevakat. Od Skendera Kulenovića, Ponornica. Razlozi vraćanja ovim knjigama su prvenstveno u njihovom jeziku, ali i pripovjedačkoj umješnosti. Zabranio sam sebi pamćenje citata, iz svake od njih čuvam slike“, govori on. 

Prisjeća se i kada je te knjiga čitao kao lektire. 

„U vrijeme kad sam neka od ovih djela čitao kao lektiru, razumijevao sam ih kroz fabulu nesvjestan dubljeg smisla, majstorski konstruiranih rečenica i nevjerovatne umješnosti prikazivanja slika jezičkim sredstvima. Sad im se zbog toga vraćam i vraćat ću se“, kaže Kadrić u razgovoru za portal !Odgovor. 

Kadrić dodaje da se od stranih autora najčešće vraćao Dostojevskom, Tolstoju i Remarqueu.  

„Od Tolstojevih majstorskih slika pamtim sliku čička u savani, zgaženog i satrvenog okovom točkova zaprežnih kola, kako se uspravlja. Majstorski je opisom zgažene biljke savani opisao prirodu Hadži Murata. Od Remarquea opis besmislene borbe oko crkve u nekom pustom ruskom selu i kako sloj po sloj padaju ljudi, po njima snijeg i tako do proljeća, a onda topljenje snijega, otkravljivanje i kaleidoskop se vrti unazad. Posljednji izginuli prvi su pojavljivali iz ledene bjeline. Slika Sudnjeg dana u zimskom ambijentu. Od Dostojevskog pamtim nevjerovatne opise bijede običnog čovjeka, građanina i seljaka“, pojašnjava. 

On ističe da je film koji je najbolje opisao ljudsku nezajažljivost klasični vestern Dobar, loš, zao. 

„Na kraju filma mi se nametao zaključak da i onaj okarakterisan kao 'dobar' je tek malo bolji od lošeg, a ovaj od zlog. Potpuno je ogolio ljudsku prirodu. Most na rijeci Kvai, zbog silne simbolike u sebi, poruka o apsurdnosti rata, o ljudskom dostojanstvu iskazanom robovskim zviždukanjem koračnice. Kroz književnost i filmove kao i kroz vlastiti život pokušao sam razumjeti ljudsku prirodu. Još u tom nisam uspio i sve češće vjerujem da ni neću“, zaključuje on u razgovoru za !Odgovor. 

Književnik Fajko Kadrić rođen je 1965. godine u Skugrićima, općina Vlasenica. Osnovnu školu završio je u Cerskoj, a srednju u Sarajevu. Prije rata u Bosni i Hercegovini radio je u zvorničkoj bolnici, dok je tokom ratnih dešavanja bio na frontovima širom zemlje spašavajući ljudske živote. Nakon rata, pa sve do penzionisanja, radio je kao profesionalni vojnik na deminiranju minskih polja.  

Pisanjem se bavi od srednjoškolskih dana, kada je pisao poeziju, da bi se kasnije usmjerio prema prozi. U zvanične književne vode ulazi 2013. godine, kada mu je na konkursu Zavičajne priče u Kalesiji nagrađena pripovijetka Sahat sa posvetom. Nakon toga postaje višestruko nagrađivan autor na domaćim i regionalnim konkursima za najbolju kratku priču (uključujući više nagrada u BiH i dvije u Crnoj Gori). 

Kao autor koji je prošao put od kraćih proznih formi do obimnih romana, Fajko Kadrić je objavio dvije zbirke pripovijedaka i četiri romana. 

Svoj književni profil uobličava zbirkama pripovijedaka Ko još pjeva dok umire i Ordijski mujezin. 

Njegov romaneskni debi predstavlja psihosocijalni roman Protokol posrnulih, a ubrzo slijedi historijski roman Udovičke zemlje o srednjovjekovnoj Bosni. Ovaj roman doživljava izuzetan uspeh kod publike i kritike. 

Tematici rata u Podrinju posvećuje roman svoj najbolji roman Šta su meni ptice, nastao po životnoj priči Ekrema Redžića iz Vlasenice. Svoj najnoviji roman Smajkanov, u izdanju Biblioteke „Behram-beg“, zasniva na istinitom svjedočanstvu Šemsudina Salihovića, komandanta odbrane Cerske.