Dino Merlin: Nije lahko biti zvijezda u mahali

Iza nas je peti koncert Dine Merlina na Koševu. Večeras i sutra očekuju nas njegov šesti i sedmi koncert na najvećem bosanskohercegovačkom stadionu. Nijedan bosanskohercegovački muzičar nije ni blizu tog rekorda.

Nijedan bosanskohercegovački muzičar vjerovatno nije ni blizu Merlinu u pogledu trajnosti i nivoa njegove regionalne slave.

Međutim, vjerovatno nijedan umjetnik u Bosni i Hercegovini nije izgradio toliko polarizirano mišljenje o sebi kao Dino Merlin.

Ne poznajem nijednu osobu koja nema mišljenje o Dini Merlinu, a raznolikost tih mišljenja najbolje odražava šarolikost njegove karijere. Poznajem ljude koji vole samo dvije njegove pjesme nastale posljednjih dvadesetak godina, ali i ljude koji vole gotovo sve njegove pjesme osim baš te dvije. I jedni i drugi na kraju imaju gotovo identično mišljenje: "Dobar je, ali nije mu trebalo ono..."

A to "ono" upravo je sve što čini da će Dino Merlin za života napuniti sedam Koševa, a opet će biti dovođen u pitanje i raspravljat će se o tome da li je zaista toliko dobar.

Možete ga slušati ili prebaciti svaku njegovu pjesmu. Možete ga smatrati ovakvim ili onakvim i, iskreno, za obje strane postoje sasvim kvalitetni argumenti. Ali jedno mu se teško može osporiti – zaslužuje poštovanje.

Prvenstveno zbog dugotrajnosti karijere. No, ni to samo po sebi nije dovoljno. Regionalna scena pamti izvođače koji su na njoj i duže od njega, ali gotovo nijedan nije uspio kontinuirano rasti iz godine u godinu. Mnogi muzičari, pokušavajući ostati u koraku s trendovima, od sebe naprave karikaturu. Na kraju se uvijek vraćaju na dva ili tri stara hita i njih izvlače kada žele ponovo osvojiti publiku.

Merlin to nikada nije morao raditi.

Jedna od najvećih odlika njegove karijere jeste stalno izazivanje samog sebe. Nikada sebi nije dopustio da ga vrijeme prestigne i samelje. Uvijek je bio tu, na korak ili dva ispred. To se možda najbolje vidi kroz njegove duete: od Vesne Zmijanac, preko Emine Jahović i Željka Joksimovića, pa sve do Senidah. Svaka od tih saradnji bila je u skladu s vremenom, a opet je ostala Merlinova.

Između ostalog, riječ je o čovjeku koji je napisao tekst i muziku za prvu himnu nezavisne Bosne i Hercegovine "Jedna si jedina".

Dva puta je predstavljao Bosnu i Hercegovinu na Eurosongu, a autor je muzike i za "Sva bol svijeta", prvu pjesmu koja je predstavljala Bosnu i Hercegovinu na tom takmičenju.

Rasprodavao je stadione u Njemačkoj, punio beogradske Arene mnogo prije nego što je to postalo svojevrsni regionalni trend. Gdje god nastupa za doček Nove godine, taj grad može očekivati hiljade gostiju i ozbiljan turistički promet.

Već je napunio pet Koševa. Večeras i sutra bit će šesto i sedmo. I upravo zato je zanimljivo da se, uprkos svemu tome, o njemu i dalje raspravlja više nego o gotovo bilo kojem drugom umjetniku s ovih prostora.

Kako je odlično u svom tekstu o Dini Merlinu primijetila saradnica !Odgovora Emina Sikira, Merlin je jedini izvođač koji je stid pretvorio u valutu, a tugu u održivi biznis model.

"Koncerti mu nisu koncerti, nego rituali, stadion kao improvizirana ordinacija, masa kao kolektivni pacijent. Ljudi ne dolaze da slušaju njega. Dolaze da se rasterete vlastite biografije. On je tu samo da otvori ventil. I zato traje. I zato iritira. Jer ovaj region ne može podnijeti kad neko od ličnog lomljenja napravi metafiziku, a od nesigurnosti, karijeru", napisala je ona u svom tekstu Dino Merlin, mit o sebi: Proizvodnja tuge kao oblik moći.

To je možda i najpreciznije objašnjenje Merlinovog fenomena.

Merlin, nakon održanog sedmog Koševa, neće biti ni sebi ni nama ni veći ni manji nego što je bio kada je imao četiri ili pet. I upravo je u tome njegova veličina. Njegova veličina ne proizlazi iz broja napunjenih stadiona, oborenih rekorda, prodatih albuma ili pregleda na Spotifyju i YouTubeu. Sve su to posljedice.

Njegova grandioznost krije se u gotovo nepodnošljivoj lakoći stvaranja. U sposobnosti da više od četiri decenije ostane relevantan, a da pritom nikada ne izgubi vlastiti rukopis. Jer koliko god to zvučalo banalno, nije lahko biti najbolji i zvijezda u mahali. Bila ona cazinska, mostarska, zvornička ili sarajevska.

Možda će za dvadeset ili trideset godina neki muzičar koji sada počinje napuniti osam ili devet Koševa. Jer rekordi postoje da bi se rušili, ali ono što će biti mnogo teže nadmašiti jeste činjenica da je jedan dječak iz sarajevske mahale uspio postati zajednički imenitelj nekoliko generacija, u zemlji u kojoj se ljudi teško mogu složiti čak i oko mnogo jednostavnijih stvari.

A to je rekord koji se ne mjeri brojem ulaznica, ili Koševa.