Bošnjačke evropske dileme uoči dvostrukih jesenjih izbora

Ovo je godina izbora. Za Bošnjake može predstavljati i značajnu prekretnicu, jer dolazi nakon snažne političke fragmentacije koja je kumovala značajnom gubljenju pozicija, kako na unutarnjem tako i međunarodnom planu. Tu je fragmentaciju pratilo i ruiniranje mukotrpno dosegnutog kapaciteta tokom druge decenije 21. stoljeća, kada je država bila značajno stabilizirana, unatoč konstantnim naporima, posebno djelovanjem Milorada Dodika, da ne bude tako.

Pored ove političke izborne utakmice odvija se i snažan predizborni proces, čak se može reći i sraz, u Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine, koji će za nedugo nakon Općih izbora muslimanima donijeti novog vjerskog poglavara. I ovaj proces, kolikog god trebao biti dekontaminiran i odvojen od političke zbilje, nosi klice napetosti emanirane iz političkog miljea. Zbog toga je pitanje promiene, ne samo personalne nego i mogućeg promijenjenog budućeg pristupa novih autoriteta, nešto što ima snagu prekretnice.

Spomenutu političku fragmentaciju i sa njom nametnutu unutarnju bošnjačku ideološku borbu živimo i prije izbornog ciklusa 2022–2026, jer je klica razdora svoje plodove počela davati nešto ranije. Proeuropske, antieuropske, zapadno-liberalne i istočno-azijatske inklinacije kao narativi su služile oponentima da jedni druge diskreditiraju (dominantno je korišten od strane tzv. progresivističkih snaga) i ukažu na potrebu isključivanja iz političkog odlučivanja zbog potrebe očuvanja kursa za bolju budućnost. Svi narativi, na kraju puta, pokazali su se kao tek usputno sredstvo diskreditacije u borbi za ovladavanjem javnim dobrima. To je bio i ostao prevashodni cilj, no, svakako i razumljiv, jer kontrola javnih dobara daje ozbiljan podsticaj i prostor kreiranju javnih politika kojima će ideološka borba pretegnuti na jednu stranu. Vladavina Trojke, kao bošnjačkog dionika vlasti, ponajbolje je to pokazala.

Samoproglašeni proeuropski konglomerat unutar bošnjačkog političkog spektra imamo je dozvolu od centara moći, a sebi je to predstavio i moralnim zahvatom, dezavuirati procedure ne bi li ostvario kontrolu javnih resursa. Cilj je opravdavao sredstva, a on je bio dominantno objašnjen brzim približavanjem Europskoj uniji. Barem se takva vrsta argumentacije koristila od svih strana, i domaćih egzekutora europejstva kao i europskih podržavaoca.

Pokazala se tek, po ko zna koji put, fundamentalna istina. Iza ideoloških zavjesa, velikih riječi i toplih zagrljaja stajala je želja da se dobiju bespogovorni izvođači radova. Može se to razumijevati i na ovaj i na onaj način, no suština se nalazi u potpunoj kooperativnosti nove bošnjačke struje te njenom pristajanju na briselski ili vašingtonski diktat.

U međuvremenu su geopolitički događaji počeli drastično mijenjati i Europsku uniju. Proces priključivanja je odavno zapeo, no nakon ruskog drugog napada na Ukrajinu u februaru 2022. godine otvorili su se drugačiji i novi scenariji. Misao da su Bošnjaci nepogovornim pristajanjem na viziju koju su o nama imali drugi sebi osigurali ako ne povlašteni položaj onda barem veće razumijevanje skršena je u maju 2022. prijedlogom francuskog predsjednika Macrona o dvostepenoj integraciji Zapadnog Balkana u Europsku uniju. “Čak i ako bismo Ukrajini sutra dali status zemlje kandidata znamo da bi proces pristupanja trajao nekoliko godina, vjerovatno trajao nekoliko decenija, osim ako ne odlučimo da snizimo standarde za pristupanje i preispitamo jedinstvo Europe, a djelimično, i principe kojih se svi držimo“ rekao je tada Macron govoreći o kandidaturi Ukrajine na Konferenciji o budućnosti Evrope. Za njega je bilo sasvim jasno da Europska unija kratkoročno ne može biti jedini način na koji se europski kontinent može strukturirati te da ne treba bježati od avangardnih prijedloga.

Upravo tada je i izašao iz okvira u kontekstu budućnosti Zapadnog Balkana i njegove integracije te vlastiti prijedlog na ovu temu okvalifikovao kao nastanak Europske političke zajednice, organizacije koja bi omogućila nacijama koje baštine europske vrijednosti “da pronađu novi prostor za političku saradnju, za sigurnost, za energetsku saradnju, saradnju u transportu, da ulažu u infrastrukturu gdje bi ljudi cirkulisali. Pridruživanje ne bi značilo da se u budućnosti nećete moći pridružiti EU i također ne bi bilo ograničeno na one koji su napustili EU“.

Ovaj prijedlog je skoro unisono dočekan na nož u našem javnom mnijenju. Razlozi su jasni i lahko shvatljivi. No, oni su primarno vezani za emocije, a dosta manje za politiku tako da je bilo potrebno nakon prvotnog šoka i odbijanja ideje trezvenije pristupiti istoj te ponuditi vlastiti odnos prema tome. Posebno, pak, jer su početkom juna ove godine Macron i njemački kancelar Merz u non-paperu objavljenom pred samit EU – Zapadni Balkan koji se održao u Crnoj Gori ponovili, četiri godine nakon Macronovog izleta o Europskoj političkoj zajednici, da je drugačiji pristup prijeka potreba.

„Novi zamah za proširenje“, kako je dokument naslovljen, u procesu proširenja nastoji fokusirati stvarne reforme, a manje na procedure tako da su Pariz i Berlin predložili spajanje pojedinih procedura i uklanjanje administrativnih prepreka na europskom putu zemalja Zapadnog Balkana. Pregovori bi potom zadobili značajniju dinamiku jer bi međuvladine konferencije između EU i zemalja kandidata postale instrument političkog usmjeravanja procesa pa samim time i njegovog ubrzanja.

Za nas je ključni segment dokumenta vezan za uvođenje takozvane “pretpristupne strategije“, odnosno otvaranje vrata kandidatima ostvarivanju jasnih koristi prije ulaska u Europsku uniju uz naglasak da model nije zamjena za punopravno članstvo niti svojevrsni vid  “drugorazrednog članstva“. Radi se, kako su autori podvukli, o instrumentu za ubrzavanje pristupanja Europskoj uniji.

I tu bi trebala biti izbjegnuta emocija. Tretiranje Zapadnog Balkana kroz pristran pojam balkanizacije neće lahko biti izbjegnut niti odstranjen. Slika koja je stvorena i u današnjim procesima pronalazi uporišta kojom joj se nastoji potvrditi validnost. S druge strane, Bošnjaci su pod dodatnom predrasudom. Naša islamska kulturna matrica se ne želi shvatiti i poštovati u njenoj autentičnosti, nego kolonijalnom sviješću intervenirati u istu i opredmetiti je u europsku prihvatljivost. Kao neki novi (ali uvijek isti) pseudomaurizam.

Obzirom da je tako i da je teško očekivati značajniji preokret onda takvu ponuđenu ruku treba prihvatiti. Ne iz razloga spajanja vizija velike Europe i malih balkanskih naroda, nego iz čiste političke pragme. Nema goleme štete, ali ima određene koristi. Pragmatičan pozitivan odgovor uz poneki vlastiti prijedlog europskim zagovornicima pragmatičnog pristupa, dakle Parizu i Berlinu, morali bi ponuditi oni koji dobro shvataju trenutne tokove iz kojih će izvući maksimum bošnjačkih i bosanskohercegovačkih interesa. Zbog toga i dvo-izbori mogu biti prekretnica. Ako dobijemo ljude, pojedince koji će u svome pristupu znati artikulirati prvenstvo vlastitog interesa kroz potrebnu, ali ne nametnutu saradnju sa centrima moći, onda ćemo dobiti i prestanak ruiniranja pozicija.