Dronovi kao izjednačivač moći: Kraj američkog unipolarnog trenutka

Piše: Robert A. Pape za magazin Foreign Affairs

U noći 17. januara 1991. godine, televizijski gledaoci širom svijeta gledali su nešto što nikada ranije nisu vidjeli. Naspram crnog neba osvijetljenog protivavionskom paljbom, američke precizno navođene bombe udarale su u prozore, zračne otvore i komandne bunkere u Bagdadu. CNN je uživo prenosio Zaljevski rat. Za milione ljudi, te slike su izgledale kao najava dolaska novog doba.

Da bi se razumjelo zašto su te slike bile važne, potrebno je prisjetiti se koliko je Irak djelovao prijetetće prije nego što je rat počeo. Irački diktator Saddam Hussein komandovao je sa skoro milion naoružanih ljudi. Njegova vojska preživjela je osam godina brutalnog rata s Iranom i posjedovala jednu od najvećih tenkovskih snaga na svijetu. Iračka invazija na Kuvajt izazvala je strah da bi Saddam ubrzo mogao okrenuti svoje snage prema Saudijskoj Arabiji, čime bi potencijalno postao naftni hegemon u Perzijskom zaljevu i stavio četvrtinu globalnih zaliha nafte pod svoju direktnu kontrolu.

Malo je Amerikanaca očekivalo laku pobjedu. Debakl u Vijetnamskom ratu i dalje je bacao dugu sjenu.

„Vaše društvo ne može prihvatiti 10.000 mrtvih“, rekao je Saddam američkom ambasadoru u Kuvajtu sedmicu prije nego što je napao svog susjeda.

Mnogi analitičari su se brinuli da bi mogao biti u pravu, a Senat je odobrio upotrebu sile samo tesnom većinom. Pentagon se spremao za teške gubitke, šaljući hiljade vreća za tijela u tu regiju. Očekivanje nije bilo drugi Svjetski rat. Bilo je to stvorenje drugog Vijetnama.

Ono što je uslijedilo šokiralo je gotovo svakoga. Nakon pet sedmica zračnih napada, koalicione kopnene snage oslobodile su Kuvajt za otprilike 100 sati. Iračka vojska se raspala. Više od 300.000 iračkih vojnika u Kuvajtu bilo je poraženo, zarobljeno ili primorano na bijeg. Američki gubici u borbama iznosili su ukupno 147 poginulih, što je zapanjujuće niska cifra s obzirom na zabrinutost prije ulaska u rat. Velika država koja je samo nekoliko mjeseci ranije izgledala zastrašujuće, potučena je sa zapanjujućom lakoćom.

Značaj američkog trijumfa protezao se daleko izvan bojnog polja, naglašavajući izvanrednu poziciju Sjedinjenih Američkih Država. Kako se Sovjetski Savez raspadao, Washington se nije suočavao s glavnim protivnikom i sjedio je u centru svjetskih finansijskih, tehnoloških i savezničkih mreža. Hvalio se naprednim vojnim sposobnostima s kojima se nijedna druga sila nije mogla mjeriti. Sjedinjene Države postale su nešto neobično u modernoj historiji: pojedinačna država bez ravnopravnog konkurenta. Operacija "Pustinjska oluja" pretvorila je apstraktne mjere američke moći u proživljeno iskustvo. Vlade, investitori i obični građani širom svijeta sada su dijelili zajedničku sliku o tome šta američka vojna dominacija znači u praksi.

Većina ratova nestane u historiji. Nekolicina njih dijeli historiju na „prije“ i „poslije“. Za poslijehladnoratovski svijet, Zaljevski rat bio je jedan od tih trenutaka. Sukob je rezultirao oslobađanjem Kuvajta, a zatim pokrenuo doba koje je uslijedilo - ono koje se obično naziva erom američke unipolarnosti, kada je nedostižna američka vojna moć činila osnovu globalizacije, rastućeg prosperiteta i relativne stabilnosti.

Ali to doba je sada došlo do svog kraja. Sjedinjene Države više ne uživaju vrstu vojne prednosti koju su imale 1991. godine. Zahvaljujući globalizaciji, sistemi potrebni za vođenje preciznog ratovanja više nisu rezervisani samo za šaku velikih sila: dostupni su nizu aktera koji su sada sposobni da se suprotstave mnogo jačim državama.

Zapravo, rat u Iranu primjer je tog okretanja točka historije. Tamo gdje je Zaljevski rat demonstrirao američku dominaciju, današnji sukobi oko Hormuškog tjesnaca otkrivaju američka ograničenja. Slijedi nova era, ona u kojoj se pretpostavke iz poslijehladnoratovskog perioda okreću na glavu. Sjedinjene Države nisu sposobne savijati druge po svojoj volji kroz primjenu sile uz niske troškove. Daleko od toga da garantuje stabilnost i predvidljivost, američka moć postala je izvor volatilnosti i nestabilnosti. Slabije sile naučile su vrline prkosa i opstrukcije, te posjeduju alate da nametnu ogromne troškove Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima i partnerima. Dolazeća era bit će era češćih kriza, viših troškova zaštite globalne trgovine i intenziviranja konkurencije oko strateških uskih grla u svijetu. Pravila moći koja su vladala erom nakon Hladnog rata su usahnula, a opasniji međunarodni poredak tek predstoji.

Velike vojne pobjede ne stvaraju često nove međunarodne poretke. Ratovi se mogu završiti izmijenjenim granicama, ali imaju tendenciju da ostave širu strukturu svjetske politike netaknutom. Zaljevski rat 1991. bio je drugačiji jer je transformisao očekivanja svijeta. Gigantski jaz između onoga što su analitičari predviđali prije rata i načina na koji su Sjedinjene Države ostvarile odlučujuću i brzu pobjedu uvjerio je vlade, tržišta i društva da se pojavila nova stvarnost.

Ta se stvarnost oslanjala na četiri pretpostavke: Sjedinjene Države mogle su bez napora nametnuti vojne ishode, Washington je posjedovao neusporedivu dominaciju eskalacije - kapacitet da brzo i jeftino porazi velike prijetnje, američka moć garantovala je protok roba kroz svjetske trgovačke arterije i otpor američkoj moći bio je u konačnici uzaludan.

Ove pretpostavke su se međusobno pojačavale. Budući da je američka vojna superiornost izgledala neodoljivo, saveznici su smanjili vlastita izdvajanja za odbranu i produbili svoju ovisnost o Washingtonu. Budući da je američka moć odvraćala druge aktere od rizika od konfrontacije i eskalacije, investitori su zanemarivali geopolitički rizik. Budući da je pomorska trgovina izgledala sigurno, korporacije su proširile lance snabdijevanja širom kontinenata i minimizirale svoje zalihe kod kuće. Budući da se američka moć činila bez premca i nemilosrdnom, većina država nastojala je da se prilagodi Sjedinjenim Državama umjesto da im se opire.

Poredak nakon Hladnog rata manje se oslanjao na kapacitet Washingtona za prisilu, a više na snagu njegovog kredibiliteta. Države nisu morale direktno iskusiti američku vojnu moć; morale su samo vjerovati u nju. Sjedinjene Države su porazile Irak tako brzo i tako jeftino da se budući otpor činio neracionalnim. Samo se šačica „odmetničkih država“ i aktera, poput Sjeverne Koreje, Irana i somalijskih pirata, usudila ignorisati ono što su svi mogli vidjeti. Američka ratna avijacija je 1990. godine svoju novu doktrinu ambiciozno nazvalo „Globalna moć, globalni domet“. Zaljevski rat 1991. učinio je to stvarnošću koju je malo ko mogao ignorisati.

Prividna nepobjedivost američke moći koju je najavio Zaljevski rat imala je trenutne posljedice u Evropi. Tokom Hladnog rata, zapadnoevropske vlade su održavale velike vojske jer je prijetnja Sovjetskog Saveza to zahtijevala. Nakon 1991. godine, evropske zemlje su drastično smanjile budžete za odbranu, dok su sve više integrisale svoje ekonomije. Potpisale su Ugovor iz Maastrichta 1992. godine, udarajući temelje za zajedničku valutu i ukidanje granica među državama članicama EU. Bivše komunističke zemlje takmičile su se za ulazak u zapadne institucije. NATO, koji je 1991. imao 16 članica, proširio se na istok, na kraju inkorporirajući većinu teritorije koja je nekada pripadala Varšavskom paktu. Zemlje koje su samo nekoliko godina ranije strahovale od NATO-a sada su tražile zaštitu unutar poretka predvođenog SAD-om. Do kraja decenije, američka premoć više nije bila tema debate, već činjenica.

Čak su i budući rivali Washingtona usvojili lekcije iz Bagdada. Kako se Zaljevski rat odvijao, kineski oficiri su ga opsesivno proučavali jer je, u mnogim aspektima, iračka vojska ličila na Narodnooslobodilačku armiju Kine. Peking je zaključio da su masovne vojske industrijskog doba opasno ranjive na precizno ratovanje. Tokom narednih decenija, Kina je dramatično smanjila broj vojnika s gotovo 3,5 miliona u 1990. na dva miliona deceniju kasnije, te je modernizovala komandne sisteme, proširila raketne snage i masovno investirala u informacione tehnologije. Ironično je da su mnoge sposobnosti koje danas izazivaju američku vojnu premoć u istočnoj Aziji proizašle upravo iz nastojanja Kine da razumije zašto se iračka vojska tako brzo raspala 1991. godine.

Povjerenje u američku moć utjecalo je na ekonomske odluke jednako kao i na vojne, podstičući jednu od najvećih ekspanzija ekonomske međuovisnosti u modernoj historiji. Roba, kapital, energija i informacije prelazili su granice neviđenom brzinom. Trgovina kao udio u globalnoj proizvodnji porasla je s otprilike 38 posto u 1990. na približno 60 posto dvije decenije kasnije. Proizvođači su prihvatili "just-in-time" (tačno na vrijeme) proizvodnju. Lanci snabdijevanja prostirali su se preko kontinenata jer su kompanije sve više pretpostavljale da su ratovi među velikim silama malo vjerovatni i da će budući poremećaji u pomorskoj trgovini biti samo privremeni.

Ispod optimizma te ere ležala je dublja pretpostavka: strateški temelji međunarodnog sistema postali su neobično sigurni. A to se direktno oslanjalo na proživljenu stvarnost američke vojne dominacije. Godine 1998, američka državna sekretarka Madeleine Albright opisala je Sjedinjene Države kao „nezaobilaznu naciju“, obuhvatajući široko rasprostranjenu pretpostavku da međunarodna stabilnost u konačnici zavisi od američke moći.

Ta pretpostavka je zadržala većinu svoje snage čak i kroz rat u Iraku 2003. godine, koji nije ozbiljnije utjecao na globalna tržišta. Ratovi su se rasplamsavali i krize su izbijale, ali ozbiljni primjeri nestabilnosti delovali su kao izuzetak, a ne pravilo. Politički lideri, korporacije i obični građani širom svijeta organizovali su svoja očekivanja oko uvjerenja da će se veliki poremećaji koji utječu na globalna tržišta i politiku u konačnici staviti pod kontrolu. Poput Ujedinjenog Kraljevstva u devetnaestom vijeku nakon Bitke kod Trafalgara 1805. godine, Sjedinjene Države su vršile utjecaj daleko izvan direktnog dometa svojih vojnih snaga jer su drugi već prihvatili da se Washington ne može izazvati. Svijet nije postao miran nakon 1991. godine. Postao je predvidljiv.

Ironično, upravo je uspjeh poslijehladnoratovskog poretka doveo do njegovog raspetljavanja i propasti. Naredna tehnološka revolucija u ratovanju i sama je bila proizvod ekonomske transformacije ere nakon Hladnog rata.

Svaka velika vojna revolucija oslanjala se na prethodne ekonomske promjene. Velike sile ne rastu samo zato što posjeduju superiorne vojske ili mornarice, već zato što njihove ekonomije generišu bogatstvo, tehnologiju i industrijski kapacitet potreban za održavanje tih snaga tokom vremena. Prva revolucija preciznosti prikazana iznad Bagdada 1991. zavisila je od sposobnosti dostupnih samo šačici naprednih država. Precizno navođena municija, satelitska navigacija, sigurne komunikacije, infracrveni senzori i napredni procesori zahtijevali su industrijske ekosisteme koje je malo zemalja posjedovalo. Zaljevski rat otkrio je te mogućnosti svijetu, ali su temeljne tehnologije ostale koncentrisane unutar Sjedinjenih Država i među njihovim najbližim saveznicima.

Tokom naredne tri decenije, globalizacija je ove rijetke vojne resurse pretvorila u masovne komercijalne proizvode. Industrija poluvodiča postala je jedna od najvećih i geografski najrasprostranjenijih industrija na svijetu. Globalni prihodi od čipova premašili su 790 milijardi dolara u 2025. godini i približavaju se cifri od 1 bilion dolara godišnje, uglavnom vođeni potražnjom za pametnim telefonima, računarstvom u oblaku i umjetnom inteligencijom. Isti lanci snabdijevanja koji proizvode napredne procesore za komercijalna tržišta napajaju i proizvodnju komponenti koje se koriste u kamerama, navigacijskim sistemima i uređajima za obradne procese na rubu mreže (edge computing).

Moderni pametni telefon sadrži više računarske snage nego što su je mnogi vojni sistemi posjedovali tokom Zaljevskog rata, te kamere koje su nekada bile rezervisane samo za obavještajne satelite. Civilna tržišta stvorila su enormnu ekonomiju obima za minijaturizirane jedinice za inercijalno mjerenje (uređaje koji prate lokaciju, brzinu i smjer), GPS prijemnike, litijumske baterije i optičke senzore — tehnologiju kakva bi ranije zahtijevala državna sponzorstva.

Senzori najjasnije ilustruju ovu transformaciju. Tokom Hladnog rata, precizno ratovanje zahtijevalo je skupe vojne izviđačke sisteme. Danas komercijalni sateliti pružaju snimke koje su nekada bile dostupne samo vladama. Kamere visoke rezolucije, termalni senzori, laserski daljinomjeri i navigacijski čipovi proizvode se za civilne industrije uključujući poljoprivredu i autonomna vozila. Barijere koje razdvajaju vojne i civilne tehnologije stalno se urušavaju.

Umjetna inteligencija je dodatno ubrzala ovaj proces. Veliki jezički modeli, sistemi kompjuterskog vida i softver otvorenog koda pružaju mogućnosti koje su ranije zahtijevale specijalizovane institucije. Masivna privatna ulaganja pretvorila su napredni softver u globalno dostupnu robu, pri čemu su samo prihodi od poluvodiča povezanih s AI-jem premašili 200 milijardi dolara u 2025. godini. Šire gledano, sposobnosti koje su nekada zahtijevale vojne programe vrijedne milijarde dolara sada se mogu osloniti na komponente kupljene putem redovnih komercijalnih kanala. Mali dronovi sklopljeni od elektronike nabavljene na komercijalnom tržištu sada mogu proizvesti efekte koji su se ranije povezivali samo sa sofisticiranim oružjem koje izrađuju isključivo države.

Iranski dron "Shahed-136" ilustruje tu transformaciju. Umjesto da se oslanja na skupu, vrhunsku vojnu tehnologiju, on kombinuje komercijalno dostupne navigacijske čipove, jedinice za inercijalno mjerenje, satelitske prijemnike, komunikacijske module, procesore i softver — od kojih su mnogi originalno dizajnirani za civilnu elektroniku — sa jednostavnim trupom i motorom. Rezultat je precizno oružje sklopljeno uglavnom od komponenti omogućenih istim onim globalnim komercijalnim lancima snabdijevanja koji pokreću digitalnu ekonomiju. Poenta nije u tome da je Shahed tehnološki sofisticiran. Poenta je u tome da nije.

Ista globalna ekonomija koja je nagrađivala efikasnost, nagrađivala je i dostupnost. Kompanije su se takmičile snižavanjem troškova, širenjem proizvodnje i distribucijom tehnologije širom međunarodnih tržišta. Svako poboljšanje koje je pametne telefone učinilo jeftinijim, baterije efikasnijim, a procesore moćnijim, istovremeno je povećavalo mogućnosti dostupne slabijim državama, pa čak i nedržavnim akterima.

Ipak, ista globalizacija koja je stvorila izvanredan prosperitet stvorila je i međusobno povezane sisteme u kojima lokalni poremećaji proizvode globalne posljedice. Visoko optimizovani sistemi često su krhki: poremećaj u jednoj regiji proizvodi reperkusije hiljadama milja daleko. Nestašica poluvodiča tokom pandemije COVID-19, na primjer, utjecala je na proizvodnju automobila na više kontinenata. A 2024. i 2025. godine, Huti u Jemenu, povezani s Iranom, izveli su brojne napade na brodove u Crvenom moru - koje vodi do Sueckog kanala i spaja Evropu s Azijom - kao dio svog šireg sukoba s Izraelom. Militanti nisu mogli pobijediti svoje mnogo moćnije protivnike u konvencionalnim bitkama, ali su mogli koristiti precizno ratovanje kako bi nametnuli ogromne troškove globalnoj ekonomiji. Velike brodarske kompanije morale su preusmjeriti plovila oko Rta dobre nade zbog visokih troškova koji su dolazili s nesigurnošću, uključujući produženje vremena tranzita i rast stopa osiguranja.

Globalizacija je pomogla da instrumenti preciznog ratovanja izađu izvan monopola naprednih država. Do sredine 2020-ih, širenje preciznih sposobnosti počelo je da obrće taj odnos i čini velike sile ranjivim na mnogo slabije neprijatelje. U tom smislu, uspjeh poslijehladnoratovskog poretka sadržavao je neočekivanu kontradikciju: ekonomske sile koje su ojačale sistem postepeno su proizvele mnoge tehnologije koje će održavanje tog sistema učiniti sve skupljim.

Činilo se da su precizno navođena oružja riješila jedan od najstarijih problema u vojnoj historiji. Velike sile više nisu morale osvajati teritoriju kako bi ostvarile strateške ciljeve. Zračna snaga mogla je zamijeniti kopnenu snagu. Tehnologija je mogla zamijeniti masovnost. Lekcija koju su mnogi posmatrači izvukli iz 1991. godine bila je jednostavna: ako Sjedinjene Države mogu identificirati mete, mogu suzbiti otpor bez okupacije velikih prostranstava teritorije.

Rat u Iranu sada je razotkrio granice te pretpostavke. Također je signalizirao dolazak druge revolucije u preciznom ratovanju. Ako je definisajuća slika januara 1991. bila laserski vođena bomba koja ulazi u zračni otvor u Bagdadu, definisajuća slika rata u Iranu je mali dron samoubica, sklopljen od komercijalne elektronike i lansiran od strane mobilnog tima negdje duž južne obale Irana, koji leti prema metama u Zaljevu.

Širenje nove tehnologije osiguralo je jeftine dronove, krstareće rakete, komercijalne senzore i mobilne lansirne timove. Cilj Irana nikada nije bio da potpuno porazi američku pomorsku moć u bitkama brod-protiv-broda iz prošlih vremena. Cilj je bio uvjeriti komercijalne aktere da američka pomorska moć više ne može garantovati njihovu apsolutnu sigurnost.

To se pokazalo dovoljnim. U sedmicama nakon početka rata, tankeri su nastavili ploviti kroz Zaljev, ali su premije osiguranja naglo porasle, a promet je opao kako se nesigurnost širila tržištima energije. Tokom prethodnih kriza u Hormuškom tjesnacu i u Crvenom moru, premije ratnog rizika višestruko su skočile u odnosu na svoje normalne nivoe, a brodarske kompanije preusmjeravale su brodove hiljadama milja oko Afrike radije nego da prihvate rastuće rizike. Modernim ekonomijama nije jednostavno potrebna nafta. Potrebna im je nafta isporučena na vrijeme, u velikim količinama i pod predvidljivim uslovima. Jednom kada povjerenje nestane, vodeni put može ostati fizički otvoren čak i dok postaje strateški nepouzdan.

Američki odgovor na pokušaj Irana da zatvori Hormuški tjesnac pratio je tradicionalnu logiku velikih sila. Zajedno s Izraelom, Sjedinjene Države su napale radarske položaje, raketne baterije, objekte za dronove i lansirna područja širom južnog Irana i uništile hiljade meta. Ali zamjenski sistemi su se brzo pojavljivali. Iran je mogao raspršiti, sakriti i obnoviti svoje mobilne lansere brže nego što su ti lanseri mogli biti eliminisani. Ono što je u početku izgledalo kao pomorski problem, postepeno je postalo teritorijalni problem. Sjedinjene Države su mogle uništiti šačicu lansera, ali nisu mogle staviti pod kontrolu hiljade kvadratnih milja teritorije. Iransko obaranje američkog helikoptera "Apache" u junu ilustrovalo je američki škripac. Sa jednim Shahed dronom koji košta 20.000 dolara, Iran je uništio napredni vojni resurs vrijedan 35 miliona dolara. Čak ni najjača vojska na planeti ne može eliminisati prijetnju jeftinih dronova.

Iranski kontinuirani prkos Sjedinjenim Državama predstavlja više od taktičkog uspjeha. Iran sve više tretira odvojena ratišta kao komponente jedinstvenog strateškog sistema. Podržava aktivnosti Hezbolaha u Libanu, milicija u Iraku koje su povezane s Iranom i Huta u Jemenu. Ciljao je američke baze i kritičnu infrastrukturu u susjednim zemljama Zaljeva. Rezultat je nastajuća sfera iranskog utjecaja izgrađena ne kroz osvajanje, već kroz upornu opstrukciju i poremećaje. Druga revolucija preciznosti čini tako široku i upornu opstrukciju mogućom.

Iranu nije suđeno da postane dominantna sila na Bliskom istoku. Njegova ekonomija ostaje slaba, njegova konvencionalna vojska ostaje superiorno podređena u odnosu na vojsku Sjedinjenih Država i Izraela, a mnoge arapske vlade i dalje se više plaše Teherana nego što mu vjeruju. Ali njegov operativni uspjeh može generisati političke prilike. Ako vlade, tržišta i vanjske sile sve više zaključuju da se nijedna velika odluka u Zaljevu ne može donijeti bez uzimanja u obzir iranskih preferencija, iranska vojna poluga postepeno će postati politički utjecaj. Tržišta osiguranja, trgovci energijom, brodarske kompanije i regionalne vlade reaguju ne samo na samu moć, već i na promjenjiva očekivanja o budućoj moći. Očekivanja se mijenjaju prva. Institucije obično slijede kasnije.

Bilo da Iran u konačnici pretvori operativnu polugu u neki oblik regionalnog primata ostaje neizvjesno, ne najblaže i zato što je daleko od jasnog kako će se trenutna faza borbi završiti. Ali širenje preciznih tehnologija okrenulo je ploču. Brza i uvjerljiva pobjeda SAD-a u Zaljevskom ratu sugerisala je da je precizno ratovanje omogućilo velikim silama da kontrolišu osporavanu teritoriju relativno jeftino. Rat u Iranu, nasuprot tome, sugeriše da širenje precizne tehnologije zbunjuje velike sile i čini mnogo težim kontrolisanje osporavanog prostora.

Ono što se dogodilo u Hormuškom tjesnacu može se dogoditi u još većim razmjerama u istočnoj Aziji. Konvencionalni scenarij za sukob oko Tajvana pretpostavlja da Kina blokira otok i da Tajvan trpi opsadu. Ali druga revolucija preciznosti sugeriše komplikovaniju mogućnost: da bi Tajvan mogao koristiti dronove, mobilne raketne baterije, komercijalne senzore i umjetnu inteligenciju kako bi omeo i ugrozio kinesku pomorsku trgovinu.

Približno jedna petina globalne pomorske trgovine prolazi kroz Tajvanski tjesnac, čineći ga jednim od ekonomski najznačajnijih morskih puteva na svijetu. Uprkos izvanrednom ekonomskom uspjehu Kine, skoro 40 posto njenog bruto domaćeg proizvoda ovisi o trgovini — a ogroman dio ide morem. Baš kao što je Iran odlučio pretvoriti usko grlo Hormuškog tjesnaca u oružje, Tajvan bi mogao učiniti isto.

Zamislite Tajvan kao veliku lansirnu platformu koja ne može potonuti, s hiljadama dronova koji imaju domet do 750 milja. Glavne kineske morske luke leže unutar tog dometa, uključujući luku Šangaj, luku Ningbo-Zhoushan i luku Shenzhen. Rizik, stoga, nije samo za saobraćaj koji prolazi kroz Tajvanski tjesnac. Tajpej bi mogao učiniti više da naudi svom većem protivniku i mogao bi kontinuirano prijetiti komercijalnim prilazima glavnim kineskim lukama čak i u odsustvu formalne blokade.

Kina bi mogla preusmjeriti dio brodskog saobraćaja istočno od Tajvana ili kroz udaljenije morske puteve u blizini drugih zemalja. Ali, poput preusmjeravanja oko Rta dobre nade tokom krize u Crvenom moru, pitanje nije da li se trgovina uopće može nastaviti. Pitanje je da li se može nastaviti predvidljivo i uz prihvatljive troškove. Tajvanska poluga dolazila bi iz njegovog geografskog položaja koji se nalazi direktno na pomorskim prilazima industrijskom srcu Kine, te iz sposobnosti otoka — zahvaljujući drugoj revoluciji preciznosti — da te prilaze učini trajno rizičnim.

Tajvan ne bi morao potopiti mnogo brodova da bi proizveo značajne posljedice za Narodnooslobodilačku armiju Kine. Šačica uspješnih napada dronovima ili čak vjerovatnoća budućih napada, mogla bi pokrenuti poznatu sekvencu: stope osiguranja bi skočile, komercijalni prevoznici bi ponovo procijenili rizik, a promet bi opao. Ekonomski poremećaj bi se prelivao čak i ako fizičko uništenje ostane ograničeno. S obzirom na ovisnost svijeta o kineskoj robi, efekat na većinu zemalja bio bi žestok i dogodio bi se u roku od nekoliko mjeseci, rizikujući pad globalne ekonomije. Kineska ekonomija ovisna o trgovini vjerovatno bi doživjela najteži vanjski šok otkako je pokrenula značajne ekonomske reforme 1980-ih. Morala bi se uhvatiti u koštac s kolapsom povjerenja od kojeg moderni trgovački sistem zavisi. Uvoz energije, lanci snabdijevanja u proizvodnji, izvozne industrije, finansiranje brodarskog sektora i strane investicije našli bi se pod istovremenim pritisakom.

Američke borbe i muke tokom rata u Iranu mogle bi zapravo navesti Kinu da shvati nepromišljenost napada na Tajvan; otok bi mogao ponoviti strategiju Irana s ogromnim reperkusijama za Kinu i svijet.

Budući sukobi mogli bi se sve više odvijati oko glavnih ekonomskih uskih grla u svijetu - uključujući Tajvanski tjesnac, Južnokinesko more, Malajski tjesnac, Crveno more i sam Hormuški tjesnac. Više stope osiguranja, skuplji transport, duplicirani lanci snabdijevanja, potreba za održavanjem većih zaliha i strateških rezervi, te politički pritisak za domaću proizvodnju postepeno bi podizali troškove međunarodne trgovine. Svijet koji je globalizacija izravnala ponovo bi bio prekriven preprekama i pukotinama. Kao rezultat toga, u vidokrug ulazi nov skup pretpostavki i pravila za globalni sistem.

Američka vojna superiornost više ne garantuje političke ishode na jeftin način. Sjedinjene Države zadržavaju neusporedivu destruktivnu moć. Ipak, uništavanje meta i određivanje ishoda dvije su različite stvari. Koliko god Washington bio u stanju da kazni svoje neprijatelje, teško ih uspeva prisiliti na poslušnost. Escalacija također više ne ide automatski u korist Sjedinjenih Država. Precizno naoružanje, geografija i raspršene mreže omogućavaju slabijim akterima da podižu troškove brže nego što jače sile mogu da ih suzbiju. Sjedinjene Države mogu eskalirati zračnom snagom, pa čak i koristiti kopnene trupe, ali više ne zadržavaju dominaciju eskalacije.

Američka intervencija, u međuvremenu, više ne osigurava ekonomsku stabilnost u ciljanoj regiji. Tokom tri decenije, tržišta su pretpostavljala da je američka moć pomagala u smanjenju rizika. Danas, umjesto toga, američke intervencije podstiču nesigurnost. Globalizacija je stvorila izvanredan prosperitet, ali je stvorila i ranjivosti koje vojna moć sama po sebi ne može lako eliminisati. Slabiji akteri sada vide da je moguće prkositi Sjedinjenim Državama — da otpor više nije očigledno uzaludan. Ovi akteri ne moraju pobijediti Sjedinjene Države da bi ih frustrirali. Oni samo trebaju narušiti povjerenje, nametnuti troškove i nadživjeti očekivanja o svom porazu. Cilj više nije konvencionalna pobjeda na bojnom polju, već stvaranje poluge utjecaja kroz opstrukciju i poremećaje.

Ovo ne znači da svaka slabija država danas može frustrirati Sjedinjene Države, već samo da će mnogo više država vjerovatno steći tu sposobnost kako se tehnologije druge revolucije preciznosti nastave širiti. Geografija, strateški ciljevi i pristup jeftinim preciznim sistemima oblikovat će konture ovog novog geopolitičkog okruženja.

Kroz većinu moderne historije, jače države su pretvarale ekonomsko bogatstvo u vojnu superiornost, a vojnu superiornost u politički utjecaj. Činilo se da era nakon Hladnog rata pojačava ovaj odnos. Ipak, druga revolucija preciznosti sugeriše drugačiji obrazac. Ekonomski uspjeh vodi do širenja i širokog usvajanja novih tehnologija, što pomaže slabijim akterima i omogućava im da nametnu veće troškove jačim protivnicima nego što bi to mogli u prošlosti. Geopolitička snaga velike sile, poput Sjedinjenih Država, manje je mjera njenog kapaciteta da kontroliše druge, a više odraz povjerenja koje drugi imaju u sisteme koje ona održava i sidri.

Hormuški tjesnac se može pokazati samo početkom. Ako se isti mehanizmi pojave oko Tajvana, naredna era međunarodne politike neće biti definisana širenjem globalizacije, već troškovima njene zaštite.

Robert Anthony Pape je profesor političkih nauka i direktor Projekta za sigurnost i prijetnje (CPOST) na Univerzitetu u Chicagu te autor knjige Bombing to Win: Air Power and Coercion in War (Bombardovanjem do pobjede: Zračna snaga i prisila u ratu).