Freud i nacionalizam: Zločin nije želja, nego njeno nasilno ostvarenje

Jedna od obilježja paranoidnog nacionalizma jeste kriminalizacija tuđih želja. Primjera radi, prije nekoliko dana, u reakciji na usvajanje rezolucije o BiH u Hrvatskom saboru, čelnik vladajuće stranke u Republici Srpskoj Milorad Dodik je kazao da osude iz Sarajeva dolaze od “onih koji bi htjeli da budu stopostotni vlasnici BiH”.

To je vjerovatno i najučestaliji lajtmotiv Dodikove politike. Ako uzmemo bilo koju njegovu pres-konferenciju naći ćemo neku verziju ove izjave. Recimo, prije dvije godine, Dodik se obraća medijima, reagujući na rezoluciju, ovaj put Bosanskog sabora i kaže: “Jasno je šta je njihova intencija, to je nama odavno jasno. Dakle, oni žele Bosnu za sebe.” Na važnost ove izjave ukazuje i činjenica da ju je RTRS izvukao u naslov vijesti, precizirajući ko su “oni”: Bošnjaci žele BiH samo za sebe.

Dakle, krimen Bošnjaka je što žele BiH za sebe. 

Pravo pitanje nije da li to Bošnjaci žele. Recimo da jedan dio i želi, recimo da i većina želi. Pravo pitanje je da li je to krimen (zlodjelo, grijeh, nedopustiv čin). 

Zbog toga treba cijeli slučaj okrenuti naopačke i postaviti pitanje: da li Srbi, koji žive u Republici Srpskoj, žele uništenje Bosne i Hercegovine? Jedan dio sigurno želi, možda i većina. Da li je onda i to zločin?

Ako se ne vodimo logikom po kojoj su moje želje ispravne, a tvoje nisu, pa sve želje tretiramo na isti način (dakle, pravedno), onda moramo zaključiti: ili su obje želje zlodjelo, ili nijedna nije.

Nemoguće je kazati da je želja Srba u Republici Srpskoj da se otcijepe nije zlodjelo, a da želja Bošnjaka da određuju svu vlast u Bosni i Hercegovini jeste zlodjelo. 

Jedan od najbudalastijih trenutaka, tokom proteklih godina, jeste Dodikova izjava s početka ove godine da “treba dozvoliti Hrvatima da imaju ono što žele, da Srbi imaju ono što žele, a Bošnjaci ono što žele ne mogu nikada dobiti, da to je da Bosna čitava bude njihova”.

Naravno, budalasto bi bilo i obratno: govoriti da su bošnjačke želje dopustive, a srpske i hrvatske nisu. Naime, sve su želje dopustive, dok su želje. Dovoljno je pogledati u zakone Bosne i Hercegovine i njenih entiteta i vidjet ćemo da tamo, kao ni u međunarodnom pravu, nikakva želja nije kriminalizirana, te da samo djelo, kao ostvarenje želje, može biti zlodjelo.

Zapravo, ako bismo definisali političko zlo, onda je možda najbolje reći da je to pokušaj neke vlasti da ostvari želje svog naroda nauštrb drugog. To po pravilu završava u nasilju, jer kolektivne želje su, kao i individualne, vrlo mračno područje. Da bi čitalac imao distancu i laše razumio ovo, pomjerit ćemo se malo dalje od BiH i uzeti kao primjer Izrael i želje njegovih susjeda, kao i želje samih Izraelaca.

Jedna od najčešćih izjava iz redova izraelskih vlasti i proizraelskih lobista na Zapadu jeste da susjedne države žele uništiti Izrael. Dovoljno je u pretraživač interneta ukucati “Iran želi uništiti Izrael” ili “Hamas želi uništiti Izrael”, “Hezbolah želi uništiti Izrael”, itd, i izbacit će nam npr. obilje različitih izjava izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Ali problem o kojem govorim možda najbolje otkriva izjava Netanyahua da: “Iran želi uništiti Izrael, osvojiti Evropu, Zapad i Bliski Istok.”

Moguće je da neki u Iranu žele sve ovo. Možda čak i većina (naročito nakon što su izraelske i američke vojne snage u proteklim mjesecima bombardovale Iran). Ali svakom ozbiljnom čitaocu, kada pročita navedenu izjavu, nameće se misao da je to nemoguće. Iran prosto nema dovoljno snage da ispuni sve te želje, čak i ako ih ima. Zapravo, Iran nema dovoljno snage da ispuni nijednu od tih želja. Ne može osvojiti Bliski Istok, a kamoli Evropu, niti može uništiti Izrael.

Izrael je nuklearna sila. To znači da bi u slučaju da Iran djelotvorno pokuša uništiti Izrael bio i sam predmet nuklearnih napada. I sam bi, dakle, bio uništen, što je dovoljna garancija opstanka Izraela.

Prema tome, zahvaljujući svojoj konvencionalnoj vojnoj snazi, a naročito nuklearnoj, Izrael je u stanju da se zaštiti u slučaju da mu zaprijeti nestanak. To baca pravo svjetlo na tezu da Iran želi uništiti Izrael. Kriminalizirati nekoga zbog toga što nešto želi, a nema snage da to ostvari, pa čak ni da pokuša, nije održiv argument. To je vrlo bitno i za naš kontekst.

Da bismo ovo još bolje razumjeli, poslušajmo šta kaže jedan od najvećih umova čovječanstva, koji je cijeli život promišljao o željama, a uzgred je i Jevrej, duboko svjestan pošasti poznate kao antisemitizam. Govorim, naravno, o Freudu.

Na samom kraju Tumačenja snova, govoreći o slučaju gdje rimski car naređuje da se pogubi čovjek, koji je sanjao da je ubio tog rimskog cara, Freud najprije podsjeća na svoj nalaz da snovi obično imaju skriveno značenje, te da ne znače to što nam se prvi pogled čini. Ali čak i u slučaju da je san predstavljao upravo želju da se ubije car, svejedno treba se, kaže Freud, “podsjetiti riječi Platona da se čestit zadovoljava time da sanja ono šta zao čovjek čini u stvarnom životu”. 

“Ja stoga mislim”, veli dalje, “da snovi trebaju biti oslobođeni od optužbe da su zlo. Ne mogu reći da li se bilo kakva realnost može pripisati nesvjesnim željama. Ali prolazne i privremene misli svakako nisu realnost.”

On dalje veli da, čak i ako u snu damo oduška svojim željama, “treba zapamtiti da je psihička realnost posebna forma egzistencije koju ne treba pomiješati sa materijalnom realnošću”. 

S obzirom da su snovi za Freuda ostvarenje želje, i to u psihičkoj, a ne u materijalnoj realnosti, jasno je da on ovdje implictno kaže da ni želja, sama po sebi, ne smije biti kriminalizirana, ma koliko bila nemoralna. 

Ironija situacije na Bliskom Istoku jeste da, dok izraelske vlasti tvrde da ih susjedi (npr. Iran) žele uništiti, svjedočili smo pokušaju istih tih vlasti da djelimice unište stanovništvo Gaze, a ostatak protjeraju u susjedne zemlje.

Pri tome, izraelske vlasti to čine, ostvarujući želju značajnog dijela svog stanovništva. Naime, prema istraživanju Hebrejskog univerziteta u Jerusalemu, 64% Izraelaca vjeruje da “nema nevinih u Gazi”. U to vjeruje čak 87% onih, koji podržavaju vlast u Izraelu.

Ovaj dio izraelske populacije želi da - kako bi Dodik kazao - ima Svetu zemlju samo za sebe. Izraelske vlasti su pokazale da imaju dovoljno vojne i druge moći da ostvare ovu želju.

Čak i ako većina Bošnjaka želi da imamo BiH samo za sebe, u smislu da mi, a ne srpski i hrvatski nacionalisti, određujemo u cijelosti ko će biti vlast, mi nismo Izrael, jer ne ostvarujemo takvu želju u materijalnoj stvarnosti, koristeći se vojnom moći. 

Prije genocida u Gazi, i kod nas se moglo čuti da bi Bošnjaci trebali biti kao Izrael. Uvijek sam bio za obuzdavanje takve želje, ako je već nije moguće likvidirati. Ona je privlačna, jer svako želi više moći i zvuči na prvu sjajno da mi imamo vojsku jaku kao IDF i lobi u Washingtonu poput izraelskog. 

Ali da imamo moći koliko ima Izrael, razumno je pretpostaviti da bismo radili isto što radi Izrael. Treba razmisliti o tome. Vjerujem da vrijednost života proizlazi iz ponašanja, a ne iz pukog postojanja. Stoga je bolje da nemamo toliko moći i dopuštenja, pa i potpore Zapada da damo oduška željama dijela naše populacije, jer u nama, kao i u svim drugim narodima, žive mračne želje. Svjestan sam koliko je nepopularno govoriti o ovome, jer mi, kao i svaki drugi narod, vođeni narcizmom vjerujemo da su naše želje normalnije od tuđih. A nisu.

U svakom slučaju, poenta je da te želje, kako veli Freud, nisu nikakav grijeh, niti zločin. Zločin je mračnu želju pretvarati u materijalnu stvarnost, a to se dešava onima koji, poput Izraela danas ili Srbije s početka 90-ih, akumuliraju previše vojne moći u odnosu na susjede. 

Nije, naravno. Jedan od najznačajnijih trenutaka u našoj novijoj historiji jeste, kada na sastanku s Tuđmanom, predsjednik gradskog odbora HDZ-a u Mostaru Damjan Vlašić oponirajući većini kaže da Herceg-Bosna jeste želja Hrvata u BiH. “Pa tu nema nikakvog spora”, veli on.

”Međutim”, kaže Vlašić, “ja moram reći da je politika ipak umijeće mogućeg, a ne umijeće željenog. Što se tiče želja, tu smo svi na istoj platformi. Pitanje realizacije tih želja, to je već druga stvar.”

Isto veli i Ivan Markešić, generalni sekretar HDZ-a. Tamo gdje su u većini u BiH, Hrvati žele da se pripoje Hrvatskoj. “I tko od nas ne bi želio da živi u Državi Hrvatskoj”, veli Markešić i dodaje da (materijalna) stvarnost “neće moći to omogućiti”.

I Vlašić i Markešić, suprostavljajući se Tuđmanu i većini, kažu da je za Hrvate najbolje da, uprkos željama, ostanu u BiH i sudjeluju u vlasti. I vrijeme će pokazati da su bili u pravu. Kako bi Freud kazao, vodili su se principom realnosti, umjesto principom želje. Također, oni su imali svijesto o nacionalnom Drugome, te su, osim interesa svog naroda, uvažavali i interese Bošnjaka, o čemu svjedoči Vlašićeva opaska da će se politikom, koju zagovara Tuđman, izgubiti “povjerenje Muslimana”.

E sad, bošnjačkom uhu bi bilo, jelde, ljepše čuti Vlašića i Markešića kako govore da Hrvati ne žele Herceg-Bosnu, kako žele građansku BiH, itd. Ali to ne bi bila istina. Većina Hrvata je željela Herceg-Bosnu i to pripojenu Hrvatskoj. Sama želja nije bila krimen. Krimen je bio pokušaj hrvatskih vlasti na čelu sa Tuđmanom da, nasilnim putem, pretvore tu želju u materijalnu stvarnost. 

Na kraju, sa propašću Herceg-Bosne i potpisivanjem Washingtonskog sporazuma, pokazalo se koliko je ispravnija bila politika HDZ-ovaca, poput Vlašića i Markešića. Time se po ko zna, koji put, na djelu pokazala Freudova razlika između ljudi, koji se vode principom želje i onih, koji se vode principom realnosti.

Takvu politiku, zasnovanu na principu realnosti, kakvu su uime Hrvata vodili Vlašić, Markešić i Ivo Komšić, ili uime Srba Mirko Pejanović i Miodrag Simović, vodio je i Alija Izetbegović. Izetbegović se, naime, nije vodio željom značajnog dijela Bošnjaka (vjerovatno i većine) da mi sami, neometani od srpskih i hrvatskih nacionalista, koji su većina među Srbima i Hrvatima, određujemo ko će biti vlast u BiH. 

Osim što se protivio srpskom i hrvatskom svojatanju Bosne, Izetbegović je - u referatu sa osnivačke skupštine SDA - kazao da “ima i onih - zašto to ne reći - koji sa jednakom agresivnošću tvrde da je Bosna samo muslimanska”. Dakle, njemu nije bio problem priznati da i među Bošnjacima ima ekstremnih nacionalista.

Na istom mjestu, on je preporučio da se, “s obzirom na realnu situaciju”, ne povodimo takvim željama, već da, umjesto toga, Bošnjaci trebaju tražiti “da budu srazmjerno zastupljeni u svim institucijama”. (Tajna zvana Bosna, str. 43) Dakle, on traži da Bošnjaci imaju vlast srazmjerno svom učešću u stanovništvu BiH, a ne svu vlast (sukladno željama nekih naših nacionalista) ili da imamo samo trećinu vlasti ili čak ništa (što je želja srpskih i hrvatskih nacionalista). Srazmjernu ili proporcionalna raspodjela vlasti je pravedan politički cilj, koji je Dejtonom i njegovom implementacijom djelimice ostvaren, a koji je i danas vrijedan borbe.

Izetbegović se vodio principom realnosti, odnosno stvarnošću da u Bosni i Hercegovini žive i Srbi i Hrvati, koji su većinom nacionalisti, te je zagovarao da se njihov interes ispuni tako što će imati pravo sudjelovanja u vlasti, dok se istodobno suprostavljao njihovim željama da podjele BiH i pripoje njene dijelove susjednim zemljama.  U svakom slučaju, Izetbegović nije vodio politiku, kakvu trenutno vode izraelske vlasti (ili srpske i hrvatske vlasti početkom 90-ih), da se problem riješi tako što će se nacionalni Drugi pobiti ili, u boljem slučaju, protjerati. Zato je, recimo, mladi Dodik, koji je bio prvi srpski političar koji je podržao Dejton, dolazio na noge Aliji Izetbegoviću.

U svjetlu navedenog treba razumjeti riječi, koje je nedavno bivši američki predsjednik Bill Clinton kazao o Izetbegoviću: “Predsjednika sam upoznao tokom najmračnijih ratnih dana u Bosni i Hercegovini i duboko me se dojmila njegova smirena odlučnost i nepokolebljivo uvjerenje da ljudi različitih vjera mogu ponovo živjeti zajedno u miru.” 

Kritičari, koji ne razumiju Clintonove riječi i zamjeraju Izetbegoviću što nije tri bh. nacije pretvorio u jednu, Bosance, čime bi se omogućila građanska država, vođeni su principom želje, a ne principom realnosti. Želja da bosanski Srbi i Hrvati postanu, u nacionalnom smislu, Bosanci, naoko je plemenita, a zapravo mračna, paternalistička želja. Ali ta želja ni nije grijeh, niti zlodjelo, sve dok se ne pokušava nasilno nametnuti, a ne vidim da neko pokušava to. Težnja za likvidacijom bilo kakve, pa i te mračne želje, nije ništa drugo do stranputica. Moramo naučiti da lakše podnosimo sopstvene i tuđe mračne želje.