Mirko Pajčin, najvažniji srpski pjesnik zapadno od Drine

Kada je Milorad Dodik u martu 2023. američkom ambasadoru Michaelu Murphyju poručio da treba slušati Baju Malog Knindžu ako želi razumjeti Srbe – sarajevska se diplomatska i domaća javnost zgrožavala. Ma kako provokativna, poruka je bila istinita i korisna.

Za novije srpsko političko i historijsko iskustvo zapadno od Drine, Mirko Pajčin, kako se navedeni pjevač zove, zaista jeste najvažniji pjesnik. Ne najbolji, nego najvažniji. Niko drugi nije u svom opusu razumljivo i otvoreno sažeo cijeli luk protekle tri i pol srpske decenije: junaštvo sraslo sa zločinom, oholost, provokaciju, poraz, rezignaciju i, na kraju, elegiju.

Ni godinu dana nakon preporuke ambasadoru, Dodik je Pajčinu, na Dan RS-a, uručio Orden Njegoša prvog reda. Ovaj je čin izazvao ogorčenje i među Srbima – ali tome se nije trebalo naročito protiviti. Ne samo što su ordene sa istog mjesta dobijali osuđeni zločinci, nego zato što je Pajčin postmoderni srpsko-prečanski Njegoš.

Opus ovog šoviniste, koji je majstorski spojio izvornu krajišku muziku sa modernom tehnološkom produkcijom i šoubiznisom, u ovom se pogledu može podijeliti u tri faze.

Prva faza je ratna i ona je temelj svega. Pajčin prije rata pjeva kao napredniji tezgaroš po kafanama i igrankama. Rođen u Gubinu kod Livna, prve momente slave doživljava u ratu u Hrvatskoj, kada po paravojnoj formaciji Srba iz Knina sebi daje scenski pseudonim.

Na prvom albumu, Ne dam Krajine (1991) već se mogu osluhnuti i nazrijeti motivi i tendencije koje će godinu poslije postati očiglednije na albumu Stan'te paše i ustaše. Na njemu se izdvaja pjesma Kad sam bio mali, koja će do danas ostati važan element srpskog popularnog revizionističkog pogleda na socijalističku Jugoslaviju ali i na kolektivni identitet u cjelini.

Treći album, Živeće ovaj narod (1993) srce je i kičma prve Pajčinove faze. Upravo su na njemu objavljene pjesme koje i preko 30 godina poslije služe kao redovni motivi srpskog šovinističkog provociranja i vrijeđanja susjeda, prvenstveno Bošnjaka (Ne volim te, Alija).

Hrvati, kao prva meta, prioritet na prva dva albuma, već se udaljavaju koliko se tanje izgledi velike srpske države koja bi uključila i dijelove Hrvatske okupirane i nazvane Republika Srpska Krajina.

Štaviše, na ovom albumu – kao i na svakom vrhuncu – već se nazire pad u energiji i oholosti. Naprimjer, vješto napisana i izvedena tužbalica Miriše na kišu već donosi elegično raspoloženje, ali i jedan obrat koji je teško zaobići ironijskom opaskom: Pajčin je, kao i krajiško srpsko vođstvo, u manje od tri godine došao od Stan'te paše i ustaše do „šta se ovo dešava sa nama“.

Pjesma Ne volim te, Alija nije važna samo zbog svoje direktne uvredljivosti i mirnodopskog trajanja, gdje postaje poskočica uz koju se dobar dio Srba veseli. Ona je bitna jer i toponimijom i geografijom pokazuje prelazak srpskog osvajačkog fokusa sa Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu.

Ona ide od Bosanskog Broda preko Prijedora, Kozarca, Brčkog, Bijeljine i Zvornika do Višegrada – pa i Jajca, Maglaja i Novog Sarajeva. Onome ko zna šta se u tim mjestima dogodilo ili planiralo izvesti 1992. godine, ta putanja nije spisak vojnih uspjeha nego mapa zločina. Zločin praćen osvajanjem ili osvajanje praćeno zločinom – svejedno – opjevani su kao vrhunaravni trijumf. Upravo u ovom redanju naziva mjesta padaju sva kasnija opravdanja, pa i samog Pajčina, da je pjesma bila kritika politike Alije Izetbegovića.

Između druge i treće faze možemo zabilježiti prijelaz, na albumu Pobediće istina (1994). Krajina je već „krvava haljina“, a granica se ponovo pomjera ka Bosni i Hercegovini i sada se Drina brani kao rijeka koja neće biti granica – baš kao u jednom od šest strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Ključni prijelom zbio se 1995. godine, kada Pajčin objavljuje dva albuma koja zvuče jedan naspram drugog kao naizmjenični prkos i poraz.

Prvi je Idemo dalje, posljednji veliki bljesak oholosti: redaju se naslovi poput Oj, Alija nisi više glavni [„pobijedio narod pravoslavni"], Teče Drina, Vratićemo sve. Krajina je već pala, RS neće biti dio Srbije, ali pjesme zvone kao da poraza nema – najavljuju se povratak i osveta.

Iste godine izlazi Zbogom oružje, ključni Pajčinov album. On upravo sažima i premošćava sve jazove opusa i sve zemaljske i nebeske dileme srpskoga naroda. Držim da upravo ovaj album trebaju poslušati svi oni koji žele razumjeti Srbe onako kako ih Milorad Dodik već decenijama predstavlja. Jer upravo Dodik, koji Knindžu poštuje ne samo politički nego očigledno i voli takvu muziku, jeste vrhunaravni politički glas Srba u Bosni i Hercegovini.

Na ovom albumu čujemo potpunu rezignaciju, u kojoj čak nema ni mjesta ljutnji, prije će se pojaviti gorka ironija: „Dobili smo Šipovo, ali Drvar nismo / Jao nama ponovo, bratstvo i jedinstvo“; „Šta će meni Srebrenica kad Dinare nema...“ Ovo su stihovi iz pjesme Mape, uz koju su još najznačajnije Dejton – Ohajo, Za koga sam ratovao, Kraj rata.

Ovaj album također krije još jedan važan krak srpskog razumijevanja rata i poraza: krivi su svi drugi, pa i oni među nama koji nisu bili dovoljno patriote i časni nego su se odali materijalnom probitku. U tom su svjetlu korisni stihovi:

„I opet borba za vlast
brate svaka ti čast
nisi ispao ovca
sve je bilo zbog novca“ – Kraj rata;

ili

„Meni ovaj život ne treba
sećanja će da me ubiju
zbogom moja kuća rodna
put pod noge pa u Srbiju

Sve je ovo bilo džabe
shvatile su čak i babe
sad mi brate mnogo žao
za koga sam ratovao“ – Za koga sam ratovao

Upravo u ovakvom redoslijedu i naizmjeničnosti – prkos pa kapitulacija – krije se nešto tačnijeg od mnogih opsežnijih naučnih i inih analiza srpskog nacionalizma od 1980-ih do danas.

Treća faza traje trideset godina. Između albuma posvećenog Vojislavu Šešelju (Srpskim radikalima) i mnogobrojnih albuma socijalno-ljubavne tematike i kafanskog štimunga, pokatkad se promole elegične pjesme u kojima se osjeti rezignacija izbjeglice i čovjeka otrgnutog od zavičaja. Među tim pjesmama izdvajaju se i Evo me opet („Nema raja bez rodnoga kraja / nit' miline bez Krajine“, album Đe si, legendo, 2001); Ne rodila ni njivo ni šljivo, album Krajiški vitez, 2003; Zove Dinara na albumu Gluvi barut, 2007.

Treća faza ponajmanje je javno-medijski izražena, a okrunisana je monumentalnom elegijom Ulje maslinovo iz 2019. – tu je kraj i nadama i željama za osvetama i borbama, Krajišnik je prihvatio da ga nema u zavičaju a da je u Vojvodini samo tuđin.

Ove tri faze skicirao sam, dakako, ugrubo i hronološki, pa upravo zato treba istaći da pjesme traju već decenijama i naporedno, da ih pjevač i njegovi ljubitelji i sponzori izvode po potrebi.

Da pjesme žive dalje, i to bez ikakve namjere, pokazuju incidenti. Navedimo samo neke: u Novom Sadu je 2022. godine, na završnoj priredbi četvrtih razreda, učiteljica predvodila „vozić" desetogodišnjaka dok je iz zvučnika išla pjesma o baliji i Drini. U Banjoj Luci je najavljen njegov koncert za djecu u osnovnoj školi, povodom Dana državnosti – susjedne države.

Jer, srpsko prekodrinsko historijsko i političko iskustvo je upravo takvo, smjesa slavljenja ratnih zločina i zločinaca, oplakivanja uvijek nevino ubijenih, žala za zavičajem, prkosa i najave osvete, puke tuge i jadikovanja. Ono što se nikada nije pojavilo ni u dominantnoj srpskoj političkoj misli i praksi ni u ovom opusu jeste bilo kakvo suštinsko pomjeranje i približavanje drugima i pokušaj da ih se razumije i makar malo manje vrijeđa.

Dodik je, dakle, dao najbolji mogući savjet. Svako ko presluša ovaj opus hronološki čut će sve što mu nijedan sagovornik u Banjoj Luci neće reći: kako je zločin pjevan kao junaštvo, kako je poraz doživljen kao prevara a ne kao posljedica napada, i kako se na kraju stiglo do maslinovog ulja, jestive relikvije zavičaja koji je ostao duboko iza megalomanskih mapa Velike Srbije.

I dok god je tako, Baja Mali Knindža ostaje ono što Dodik tvrdi da jeste: autentični glas iskrenog zapisničara savremene srpske historije zapadno od Drine.