Zapis o Odiseji: Šta je pravda?

Nisam još uvijek gledao Nolanov film. Ali pošto već svi pričaju o Homerovom epu, bio bi red da i ja kažem nešto o tome. To svakako neće iznenaditi moje čitaoce, jer već mjesecima povremeno pišem o Staroj Grčkoj, dovodeći ih u vezu s našim vremenom: Euripid o Gazi, Epski bijes i temelji Zapada, Zašto klasici.

Nedavno me čak jedan prijatelj kvalitetno zezao, poslavši mi članak Bidenovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Jakea Sullivana za Foreign Affairs. Na početku članka autor spominje Spartu, a prijatelj mi veli: “Evo, ne pišeš samo ti o Grcima.”

Sada, povodom filma Odiseja, svi pišu o Grcima i bio bi fazon da sad ja pišem o nečemu drugome. Ali ne mogu izdržati, to je jače od mene.

Ne znam, dakle, šta kaže Nolan, ali pjeva kako Atena i Telemah, u potrazi za Odisejem, u jednom trenutku dođu u Pil, gdje ih ugosti Odisejev ratni drug, Nestor. Evo šta kaže Homer o tome, u prepjevu Miloša Đurića:

Pošto već meso ispeku i s ražnjeva pošto ga svuku,
lepo ga podele [μοίρας δασσάμενοι] svima i sjajnom se gošćahu gozbom.

Ovo što Đurić prevodi jednostavno sa “lepo ga [meso] podele” u grčkom izvorniku glasi: moíras dassámenoi, što doslovno znači “podijele ga na dijelove”, pri čemu moíras označava “dijelove” ili “porcije”, a dassámenoi označava “dijeljenje”.

Zanimljivo je da moíra (mn: moírai, akuzativ mn: moíras), osim “dio”, “porcija”, na starogrčkom znači i “sudbina”. moíra potječe od glagola moiráō, koji znači “dijeliti” u smislu “fragmentirati”, ali i “darovati” odnosno “dijeliti s nekim”. Moíra je ime grčke boginje sudbine. 

I ako bolje razmislimo to savršeno ima smisla, jer šta je sudbina nego onaj komad mesa, koji te zapadne pri objedu. Neko nema sreće, pa dobije loš komad; neko drugi, dobije dobar komad. Homer u Odiseji kaže:

a sam Olimpljanin Div razdeljuje ljudima sreću,
dobrim i zločestim, kako njemu se svidi

Osim što je dijeljenje u temelju pojma sudbine, ono je u temelju još jednog fundamentalnog pojma - pravde. To vidimo u sintagmi “dijeljenje pravde”, koju, čini se, u našem jeziku najbolje čuvaju sportski komentatori. 

Svakome čovjeku njegovu porciju sudbine dijele bogovi. Tako Homer u Ilijadi kaže:

Na nas je dvoje Div navalio žalosnu sudbu [μορος]

Za razliku od sudbine, koja je kod Grka isključivo u vlasti bogova, pravdu, osim bogova, dijele i ljudi. 

Govoreći o pravdi, Aristotel u Nikomahovoj etici objašnjava da je pravda “razdioba”, odnosno određen način “razdiobe”.

”Ako je”, veli Aristotel, “jedan ranjen a drugi je ranio, ili je jedan ubio a drugi je ubijen, onda su trpljenje i djelovanje nejednako razdijeljeni, pa sudac nastoji kaznom izjednačiti, oduzimajući od dobitka.” (Podvukao H. I.) 

Kad se ljudi spore, kaže on dalje, idu sudiji, jer sudija izjednačuje, odnosno nastoji dovesti do stanja gdje je trpljenje podjednako podijeljeno objema stranama.

“Zbog toga se”, kaže dalje Aristotel, “[pravedno] i naziva pravedno [δίκαιον], jer je prepolovljeno [δίχα], a sudac [δικαστής] je zapravo prepolovitelj [διχαστής]”.

Aristotel cilja na to da je riječ pravda (dikē) srodna riječi díkhá, koja nosi značenje dijeljenja (“odvojeno”, “odvojeno od…”). Iako, ako pogledamo u rječnik, nema etimološke srodnosti između δίκη i δίχά, Aristotelova poenta i dalje stoji: pravda je dijeljenje, polovljenje, komadanje...

Odisejeve patnje, kao i patnje drugih junaka, nisu ništa drugo do (božanska) pravda. Bogovi su pravedni, te su ahejske junake, koji su uništili Troju, kaznili dugogodišnjom patnjom. Nije se moglo desiti da Ahejci zauzmu Troju i da, nakon toga, neometano uživaju u sreći. Morali su i oni, kao i Trojanci, dobiti svoju porciju patnje. 

Ili, da parafraziramo Aristotela, jedan je ubio a drugi je ubijen, to je nejednaka raspodjela trpljenja i djelovanja, pa suda mora da ih izjednači, tako što će i ubica trpiti. U idealnom slučaju, život za život, oko za oko, zub za zub. Ili npr. višedecenijsko lutanje kao kazna za sudjelovanje u uništenju Troje.

U svakoj zemlji, u koju, u sklopu svog lutanja dođe, Odisej prvo pita - da li je to pravedna zemlja, pri čemu jasno distingvira pravdu od nasilja. Primjera radi, kada dođe u zemlju Feačana, Odisej veli:

Avaj meni, kuda, u čiju li zemlju ja dospeh!
Jesu li nasilni [ὑβρισταί] ljudi i divlji, bez ikakve pravde,
ili vole li goste i bozima odaju l’ poštu?

Dakle, za Odiseja, koji se vodi starogrčkim običajima, biti pravedan znači ugostiti putnike i bogovima odavati poštu. Putnici, a naročito potukači poput Odiseja, slabi su i zadaća domaćina je da iskoristi svoju moć, kako bi im pomogao. Kako primjećuje Aristotel, ako želim biti pravedan, cilj mi mora biti ne samo moja dobrobit, već i dobrobit drugog. 

Za razliku od Ilijade, u kojoj je na cijenu surovost i gola sila, u Odiseji se vrednuje milostivost. Atena kaže da neće napustiti Odiseja, u nevolji njegovoj, jer je, osim što je oštrouman i smotren, i milostiv. Na drugom mjestu, svinjar Eumej veli da:

… nije pravo, ma stig’o i grđi od tebe,
gosta prezreti koga, jer prosjaci svi su od Diva
i svi stranci…

Kad uzmemo sve ovo u ozbir, jasno je da Odisej najviše liči na tzv. ilegalne migrante, te se ovaj Homerov ep, kao temeljni spis Zapada, može, u našem vremenu, čitati i kao obračun sa surovošću s kojom naše vlade postupaju prema njima.

Odavanje pošte bogovima, kao drugi element pravde, ima za svrhu jačanje svijesti o granicama vlastite moći i sprečavanje pada u hibris. Nije slučajno da, u citiranim stihovima, nasilnike, koje distingvira od pravednih ljude, Homer naziva hybristaí. Na jednom mjestu u epu, Laert veli Odiseju:

Došo si u zemlju onu za koju pitaš me, stranče,
ali njome drski zločinci [hybristḗs] vladaju danas.

Hybris znači oholost, nepoštivanje bogova, uvjerenje pojedinca da je njegova moć bezgranična i zato nužno vodi u nasilje, u zločin. Primjer toga su kiklopi, koji ne poštuju bogove, ne boje se Zeusa i jedu strance. Na političkom nivou, nepravda ispoljena kao hybris se susreće kod neograničene, nepodijeljene vlasti ili tiranije, kojoj se grčki duh opire svom snagom.

Pišući dalje o pravdi, Aristotel u istom djelu veli: “Ono što je pravedno to je razmjerno [τὸ ἀνάλογον], dok ono što je nepravedno remeti razmjer.”

Primjera radi, kada se između dvije grupe ljudi dijeli meso, to treba raditi razmjerno brojnosti obje grupe. Pa ako jednu grupu čini deset ljudi, a drugu dvoje, nije pravedno dati im podjednako mesa, već je pravedno dati više mesa brojnijoj grupi. Ili, još preciznije, pravedno je podijeliti meso na 12 jednakih komada, a onda prvoj grupi dati 10 tih komada, a drugoj dva.

Za Aristotela, pravda je razmjerna podjela, dok je nepravda nesrazmjerna podjela.

Nesrazmjerna odmazda je izvorište svakog zla. Zločinac reaguje nesrazmjeno tako što npr. ubija čovjeka, koji ga uvrijedi riječju, isto kao što država čini genocid, tako što usmrti 70.000 hiljada i rani preko 170.000 ljudi, sveteći se nesrazmjerno za 1.200 ubijenih svojih građana. Zlo je, u svom pojmu, nepravda.

Kakve veze sva ova priča o razmjeru i pravdi ima s nama?

Pravedno bi bilo da, u tijelima u kojima ustav propisuje zastupljenost konstitutivnih naroda, svaki od tri naroda bude zastupljen razmjerno ili porporcionalno svom procentualnom udjelu u ukupnoj populaciji BiH. To bi značilo da Bošnjaci, kao 50% populacije, trebaju imati porciju od 50% vlasti, Srbi - 31%, a Hrvati - 15%.

Iz drugog ugla gledano, nesrazmjerna, odnosno paritetna podjela, po kojoj svaki od tri konstitutivna naroda treba dobiti jednak dio vlasti, nije pravedna i ne treba je prihvatiti, bar ne kao apsolutni princip koji će regulisati odnose u svim najvažnijim tijelima vlasti (Predsjedništvu, Vijeću ministara i Ustavnom sudu.)

Oni, koji zagovaraju paritetnu podjelu, često kažu da, ako se ne uvaži njihov zahtjev, Bosna i Hercegovina neće opstati kao država. Imajući u vidu iskustvo 1990-ih to nije posve neozbiljna prijetnja.

Međutim, znanje o tome šta će biti, a naročito odluka o tome šta će biti, pa i s Bosnom i Hercegovinom, nije u rukama tih koji prijete. Dijeljenje sudbine je, kao što smo rekli na početku, božanski posao, a ne ljudski i toga je svjestan svaki čovjek, koji ima trezvenu svijest o granicama svoje moći. Što se ljudi tiče, pri dijeljenju vlasti i drugih zemaljskih blagodeti treba se pridržavati pravde (i razmjera), jer, kako kaže Homer u Odiseji:

surove sile ne podnose blaženi bozi,
nego poštuju pravdu i ljudska dostojna dela.