Nolanova Odiseja i Sušićev Tale: Može li heroj biti bez PTSP-a?

Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj
I donese grčku tepsiju i po tijelu
rane

Žene mu rekoše da mu tepsija
Iz Grčke ne valja, jer je plitka.

Mi mu rekosmo da mu ni rane
Iz Grčke ne valjaju, jer su plitke.

Rekosmo mu:
Mi bismo ti kod kuće zadali dublje
Rane.

(Ćamil Sijarić)

Film Odiseja, koji je napisao, režirao i koproducirao Christopher Nolan, opravdao je sva očekivanja uprkos brojnim kritikama tokom snimanja i produkcije. Ovim ostvarenjem Nolan je dodao još jedan dragulj u krunu svoje fantastične stvaralačke karijere.

Njegov pripovjedački dar zablistao se u punom sjaju, prilagođeni Homerov ep zadržao je svoju suštinu i narativnu nit, dok je režiser uspio stvoriti unikatno kinematografsko iskustvo i poslati snažnu poruku u modernom vremenu.

Film preispituje šta nama danas znače običaji i zakoni, kolike su duboke rane ratnika, koliko su imperijama potrebni mitovi i pokušava odgovoriti na pitanje da li je svakoj novoj civilizaciji neophodan mit o prošlosti kako bi imala budućnost.

Osim toga, zaista je potrebno vrhunsko znanje, ali i samopouzdanje, da se upustite u ekranizaciju priče o kojoj se uči u svakoj školi na svijetu. Nametnulo se logično pitanje: kako ispričati priču čiji kraj svi već znaju? Nolan je pronašao recept koji je uspio držati publiku prikovanu u kinu puna tri sata.

Radnja nam je svima dobro poznata. Odisej, kralj Itake kojeg glumi odlični Matt Damon, pokušava se vratiti kući nakon Trojanskog rata. Priča prati njegovo dugo, opasno putovanje i susrete s mitskim bićima dok se pokušava ponovo ujediniti sa suprugom Penelopom, koju igra maestralna Anne Hathaway. U impresivnom glumačkom ansamblu nalaze se i Tom Holland, Robert Pattinson, Lupita Nyong'o, Samantha Morton, Zendaya i Charlize Theron.

Uoči premijere, dizajn kostima i scenografije, dijalozi, jezički akcenti i sam izbor glumaca izazvali su burne rasprave u vezi s historijskom tačnošću filma i načinom na koji je prikazano razdoblje iz Homerovog epa. Međutim, nakon odgledanog filma, te kritike izgledaju potpuno beznačajne i nedostojne rasprave.

Snimanje je započelo u februaru 2025. godine i odvijalo se na lokacijama širom svijeta, uključujući Maroko, Grčku, Italiju, Škotsku, Island i Zapadnu Saharu. S procijenjenim budžetom od 250 miliona dolara, ovo je najskuplji film u Nolanovoj karijeri, ali i prvi blockbuster snimljen u potpunosti IMAX 70 mm filmskim kamerama.

Motiv povratka ratnika kući jedan je od klasičnih motiva svjetske književnosti. On simbolizira bolan prelazak iz ratnog haosa u mirnodopsku stvarnost, fokusirajući se na unutrašnju transformaciju i psihološke ožiljke vojnika koji se suočava s promijenjenom okolinom.

Gledajući Nolanovu Odiseju, osijedili Matt Damon me na trenutak podsjetio na Miralema Zupčevića u ulozi Taleta iz kultne serije „Tale“ u režiji Sulejmana Kupusovića iz 1979. godine. Doduše, čak i Charlize Theron u ulozi Kalipso svojom pojavom i energijom asocira na Vlastu Knezović kao begovicu Esmu-hanumu.

Kupusovićev Tale i Nolanov Odisej u sebi nose istu gorčinu i težinu preživjelih vođa: onih koji su vjerovali, borili se, a na kraju ostali sami da se nose s vlastitom krivnjom jer su preživjeli dok drugi nisu. Autori u oba djela maestralno koriste motive snova i vizija kako bi dočarali njihovu patnju, preispitivanje i unutrašnje nemire.

Nolan u svom filmu sjajno dekonstruira i sam proces nastanka mita. Kroz cijeli narativ provlači se motiv straha od mističnih „ljudi sa mora“, da bi na kraju maestralno otkrio ko su zapravo ti ljudi i kako se rađa legenda.

U društvu koje je duboko opterećeno posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP), ponovno čitanje Odiseje i Taleta, ili gledanje ove serije i filma, može nam pružiti dublji uvid u stvarnost. Oni nas potiču na razmišljanje o tome da oko nas i danas žive neki naši Odiseji, koji godinama nakon završetka svojih ratova još uvijek nisu stigli kući niti pronašli svoj unutrašnji mir. Jer, ponekad je povratak zapravo tek početak.