Ko danas smije obući svoju majicu, kao logoraš u Dretelju

Postoji priča o bošnjačkom logorašu, koju je prenio Mustafa Spahić Mujki (davno, možebit i prije 30 godina), a puno toga govori i o nama danas. Naime, jedan od čuvara logora (ako me sjećanje dobro služi, radilo se o Dretelju) došao je među logoraše i provokativno ponudio majicu koja je na sebi imala "neprijateljski sadržaj", pitajući ih ko je smije obući. Neprijateljski sadržaj, dakako, nije bio neprijateljski nego je predstavljao drugost koja je smetala. Bila je to igra mačke i miša i pokušaj da se među pritvorenike ubaci koska razdora. U osnovi, koliko god čudno izgledalo, radilo se o psihološkom eksperimentu.

U masi koja je dvojila i bila zbunjena, dio sigurno i prepadnut, izdvojio se čovjek, došao do čuvara, uzevši majicu iz njegovih ruku, obukao je i sjeo. Reakcija čuvara bila je još zanimljivija. Pružio je ruku logorašu, kao da mu čestita na hrabrosti, i napustio prostoriju. Jedna od pretpostavki kaže da taj logoraš nije uradio šta je uradio zbog poistovjećivanja sa "neprijateljskim sadržajem" (radilo se o majici političkog subjekta) nego dokazivanja pripadanja, makar ono nosilo i smrtonosnu prijetnju. Kada kažem pripadanja, onda mislim na državu i narod zbog kojeg su logoraši izgubili slobodu, a mnogi i živote.

Čin kao takav nosi mnogostruke pouke; dvije su najznačajnije. Dostojanstvo je značajno i u situaciji kada, naizgled, nema koristi od njega niti ima smisla isticati tu vrlinu. Druga stvar je derridijanska nemogućnost dolaska niotkuda. Hoću reći, osoba koja je uzela i obukla majicu pred banalnim, provokativnim diktatom sirove moći mogla je ostati "pametna" i neaktivna jer je situacija nije nužno nagonila na djelovanje. Ali ga je nagonio djedov tespih ili neki drugi relikt za koji ni kao dječaku, niti sada kao mladiću kada bi radije obukao majicu Rage Against the Machine, nije znao šta mu je svrha. Eho pripadanja kao nužni dolazak odnekuda rekao je da ustane i uspravi se kao dostojanstvenik naroda kojem pripada.

Ima li to veze sa ovim globalnim drhtanjem i neizvjesnošću? Rekao bih da ima i da ova arhetipska igra, ovaj sraz Davida i Golijata ili priličnije Abrahama i Nemruda, doseže vrhunac upravo u našem vremenu. Obrisi jednog novog, otvoreno egoističnog i svome interesu okrenutog odnosa Washingtona prema ostatku svijeta poprimaju sve jasnije konture gurajući globalne odnose ka oštrijim podjelama.

U takvom previranju ostatak svijeta, prvo šokiran spoznajom nove američke doktrine i izrabljivačkog konteksta koji je uspostavila, počeo je usklađivati svoja stajališta naspram doskorašnjeg hegemona i najpoželjnijeg partnera. Odnosi između strateških partnera EU i SAD ušli su, pod nepovoljnim okolnostima za Bruxelles, u fazu potpune redefinicije, a hladnoratovski neprijatelji Washingtona, Kina i Rusija, hladnokrvno su označeni kao mogući poslovni saradnici s kojima je trgovina ugodna; na sličan način je ostatak svijeta počeo promišljati vlastitu poziciju.

Tako je sigurnosni kišobran pod kojim se europski kontinent razvijao više od pola stoljeća, uokviren u transatlantski savez, a koji je znakove slabljenja pokazivao već početkom 21. stoljeća, došao u fazu lagane supstitucije europskim nezavisnim vojnim djelovanjem – koje nema definirane smjernice niti operativne zone, ali sve jače zadobija pobornike.

Odnos europskih metropola prema Ukrajini pokazuje težnju ka umanjivanju utjecaja SAD (iz njihovog ugla vrlo lošeg u posljednjih godinu i pol), što je snažan pokazatelj novog kursa EU. Djelovanje generalnog sekretara NATO-a Marka Ruttea tome značajno doprinosi zbog poltronskog stava prema Trumpu i potpunog zanemarivanja europskih interesa. Francuski koncept, europska strateška nezavisnost, usljed svega spomenutog postao je nezaobilazna tema razgovora.

Jedan od razloga koji je vodio ovakvom raspletu (ili bolje kazati zapletu) jeste i bezočna siledžijska manifestacija volje Trumpove administracije, koja je doskorašnje saveznike dovodila u poziciju nedovoljno doraslog i ovisnog partnera, čime se frustracija produbljivala do nivoa raskida veza.

Mnogi europski zvaničnici, napose nacionalni lideri, gutali su ovu gorku kašu, ali povremeno uspijevali poslati poruku o potrebi otrežnjenja Europljana. I upravo je to dovelo do sve vidljivijeg distanciranja i pokazivanja spremnosti na život u svijetu bez američkog tutorstva. Upravo završeni samit NATO-a u Ankari zaliječio je neke rane, no iskopani rovovi na relaciji Washington–EU nisu zatrpani.

Otvoreni su, dakle, procesi kojima se testira dostojanstvo partnera, odnosno njihovo pristajanje ili nepristajanje na nedolično tretiranje. Odgovor na tu psihološku igru presudno će vrijediti jer će onima koji su je postavili ponuditi razumijevanje o kapacitetu i nivou otpornosti svakog učesnika u areni ponaosob. Pritom suprotstavljanje određenim rješenjima ne znači nužno zahlađenje ili neprijateljstvo: kreatorima pristupa prevashodni cilj i nije pristajanje ili odbacivanje, nego jasnija slika o čvrstini stajališta učesnika. Djeluje da upravo ovakvim pristupom SAD nastoji detektirati partnere u Europi s kojima će uspjeti kreirati dogovor na novim osnovama, a kapacitiranost će se mjeriti i odgovorom na njihovu bezočnu provokativnost.

Ako stvari promatramo kroz ovu optiku, može se kazati da su Bošnjaci, nažalost, nerijetko ostajali na ovom prvom nivou razumijevanja. Svojim blanco potpisima – umjesto kooperativne i pozitivne strane, kako su sebi tumačili vlastito djelovanje – za međunarodni faktor (dominantno za SAD) postajali su učesnik od kojeg se ne očekuju primjedbe, debata ili rješenje, nego puko pristajanje na isporučena rješenja. Sva drama u Bosni i Hercegovini zadnjih dvadesetak godina vodi se oko nejasnih "srpskog" i "hrvatskog" pitanja koja se trebaju i moraju poštovati. Adekvatan bošnjački odgovor pritom je izostao: najprije pitanje o sadržini problema o kojima pričamo, a potom jasno artikuliran stav da o tome nema razgovora bez uvažavanja "bošnjačkog" pitanja. Misao o našem iskustvu genocida, nepobitnoj podršci demokratizaciji ovog prostora i čistoći naše borbe kao samorazumljivom argumentu koji "stranci" a priori pozitivno prihvataju – pa time i drže našu stranu jer suštinski idemo u istom smjeru – pogrešna je. To pozitivno naslijeđe mora biti definirano i kapacitirano u sadašnjosti, na način dostojanstvenog držanja političkog kursa.

Jedan od posljednjih pokazatelja koji nam govori o nasušnoj potrebi samobitnog političkog djelovanja jeste i dženaza iranskom ajatolahu Ali Hameniju. Sukob koji je otvoren između SAD-a i Irana, a sve u želji cionističkog režima da razbijanjem svakog organiziranog političkog entiteta na Bliskom istoku otvori put svojim vizijama o dominaciji na tom prostoru, ima značajne posljedice na političke odnose i svjetsku ekonomiju. No prevashodno je bezočnost i agresivnost Izraela pokrenula upravo ova pitanja vezana za dostojanstvo naroda koji se tretiraju kao privjesci čije se djelovanje može navigirati.

Bosnu i Hercegovinu su u ratu mnogi pomagali. Između ostalog, po tom pitanju su na istoj strani bili Iran i SAD. Znak uvažavanja i iskaz poštivanja za jedan takav odnos Bošnjacima bi morao biti prirodan i neupitan. To je značilo i da je prisustvo na dženazi trebalo biti tretirano upravo na ovaj način, kao prirodno odavanje počasti državi sa kojom imamo dobre odnose.

Nažalost, sadašnje rukovodstvo, personificirano u liku člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, nije imalo ni hrabrosti niti mudrosti da bude dostojanstveno. Ne da bi umanjili intenzitet i kvalitet odnosa sa SAD. To Washingtonu i ne treba. Trumpa će se stidjeti za dvije godine. Nego da pokažemo da smo partner koji ima vlastitu poziciju utemeljenu na historijskom iskustvu i vrijednostima koje nas čine ozbiljnim političkim subjektom. Takvi se, naime, traže i cijene.