Genocid nad Bošnjacima, pogled muhadžira iz Australije

Genocid u Srebrenici 1995. zatekao me u Australiji, koja se i danas bori s vlastitom poviješću i bremenom jednog drugog genocida, onog nad domorodačkim stanovnicima Australije (Aboridžinima). Tamošnji historičari se više od stoljeća bave pitanjem genocida i predlagali su različite načine i modele kako bi savremena generacija, koja nije odgovorna za počinjene zločine, mogla umanjiti bol i patnju potomcima žrtava i olakšati vlastito breme koje Australiju kao državu opterećuje generacijama.

U Australiji je običaj da se, prije svakog službenog govora javnih dužnosnika, univerzitetskih profesora ali i običnih građana, odaje poštovanje tradicionalnom narodu ili plemenu (zavisno od lokacije s koje se upućuje govor) na čijoj se zemlji nalazi institucija u kojoj se govori. U australskoj prijestolnici Canberri odaje se počast narodu Ngunnaval dok se u Novom Južnom Wales poštovanje odaje narodu Eora. Zahvaljujući upornom aktivizmu jednog pripadnika domorodačke zajednice, koji se zvao Eddie Mabo, ustavni sud Australije donio je presudu kojom je priznato pravo vlasništva nad zemljom aboridžinskom narodu tjesnaca Torres, na sjeveru Australije, na kojoj su hiljadama godina živjeli prije britanske kolonizacije Australije. Ova presuda smatra se najvećim pravnim dostignućem u modernoj povijesti Australije, ali država nikad zvanično nije priznala da je počinjen genocid.

U Australiju sam stigao 1992, pred početak agresije na RBiH, nakon što sam odslušao dva semestra postdiplomskih studija na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Kuala Lumpuru u Maleziji. Bio sam u to vrijeme, prvih nekoliko mjeseci, jedini student iz bivše Jugoslavije u Maleziji, gdje sam doputovao iz zagrebačke džamije u junu 1991. Na letu od Praga za Džakartu preko Kuala Lumpura pročitao sam vijest da ja tog dana JNA izvršila invaziju na Sloveniju i to baš oklopnim jedinicama iz kasarne Franjo Ogulinac Seljo (4. oklopne brigade u Jastrebarskom), gdje sam prije manje od godinu odslužio vojni rok i čije sam oficire poznavao. Jedan od njih je bio i Dragan Obrenović, komandir tenkovskog bataljona koji je tek bio završio vojnu akademiju. Obrenović će kasnije postati ratni zločinac odgovoran za zločine u Podrinju, kao major vojske Republike Srpske (VRS). Obrenović, poznat kao pokajnik, prvi je oficir koji je priznao zločine nad Bošnjacima u Zvorniku i Podrinju i već je odslužio zatvorsku kaznu.

Iz Malezije sam se pripremao za put u Australiju, a za australsku vizu bili su mi potrebni i neki dokumenti iz ambasade SFRJ u Maleziji. Posjetio sam ambasadu nekoliko puta kako bih se informirao o situaciji u SFRJ. Vujo, brkati domar ambasade davao mi je na čitanje list Borba.

“Vidiš, Osmane”, kazao mi je jednom prilikom Vujo, “mi smo ovdje Jugoslavija u malom. Ja sam iz Bihaća, Novak je iz Niša.” Nije bilo nijednog muslimana (Bošnjaka) iz Bosne. “Tvoji papiri su kod Novaka pa vidjet ćemo šta se da napraviti”, samouvjereno mi je kazao Vujo. Ispričao mi je da mu je sin u Beogradu i da mu je poručio da ne ide ni u jednu vojsku: “Nećeš ni u Miloševićevu, ni u Tuđmanovu, ali ni u vojsku onoga tamo u Bosni. Jedino ćeš se odazvati ako te pozove JNA.” Bila je to tipična priča srpskih kadrova, tobože jugoslavenskih namještenika po diplomatskim predstavništvima zajedničke države. Kasnije sam od jednog džematlije u Sydneyu, rahmetli Ibre Mujčevića iz Kalesije, saznao da su Vuju prebacili u Kuala Lumpur iz jugoslavenskog konzulata u Sydneyu jer je pucao na hrvatskog mladića koji se za vrijeme antijugoslavenskih demonstracija pokušao popeti na ogradu konzulata. Ne znam je li ga je Vujo ranio ili usmrtio.

Po izlasku iz ambasade za mnom je izašao učtiv gospodin, elegantno odjeven, pravi diplomata. Zvao se Zoran Plavec. Bio je Slovenac i ministar savjetnik u ambasadi Jugoslavije. Ponudio je da me poveze gdje god je trebalo. Dao mi je kovertiranu potvrdu koju sam tražio. Da sam čekao na Vuju i Novaka nikad je ne bih dobio. “Dr. Cerić mi je sve objasnio, nema problema”, kazao je Plavec, “sve je završeno.” Bilo je u Maleziji još zanimljivih susreta ali o njima ću, nadam se, pripovijedati drugom prilikom. Ambasador Zoran Jašić, Hrvat, dao je prisegu Tuđmanovoj novoproglašenoj državi Hrvatskoj. Premijer Malezije Mahathir Mohamed je, nedugo nakon toga, dao zatvoriti ambasadu SFRJ, koja je prestala postojati a njeno osoblje moralo je napustiti Maleziju.

S mojim dragim prijateljem Salih-efendijom Mujalom, prvim a kasnije i glavnim bošnjačkim imamom Bošnjačke islamske zajednice u Australiji, putovao sam 1994. na seminar imama u Kölnu u Njemačkoj. Tada sam posjetio i moje roditelje u izbjeglištvu u Hrvatskoj. Bili su u Rijeci kod brata.

Majci Esmi je muhadžirluk posebno teško pao. Navikla je da hoda po svojoj bašči. Izdržali su neko vrijeme, a zatim prešli u Austriju. Vratili su se među prvim povratnicima i obnovili kuću i imanje u Orahovi kod Bosanske Gradiške. Mojoj majci Esmi je nastala 94. godina i danas živi u Orahovi.

Na seminaru su govorili i Irfan Ljubijankić, šef bosanskohercegovačke diplomatije u to vrijeme i profesor Safet Halilović. Halilović je također rodom iz Orahove kao i ja. Kasnije će obavljati brojne visoke političke dužnosti u Sarajevu. Rodbinski smo vezani ali nas je više približio interes za međunarodnu politiku i medresa koju smo završili.

Ministar Ljubijankić je te godine posjetio i Australiju, neposredno pred svoju pogibiju. Primio ga je Gareth Evans, njegov kolega ministar vanjskih poslova. Evans će kasnije postati šef Međunarodne krizne grupe ICG. Ministra Ljubijankića smo ugostili u ime bošnjačke zajednice u hotelu Sheraton i s njim održali zanimljiv sastanak. Na sastanku je bila i Alma Olovčić, Bošnjakinja iz Australije koja je pomagala Bošnjake Bihaća radeći za humanitarnu organizaciju Care Australia. U Bosni je kao humanitarac radio i Steve Pratt, umirovljeni major kojeg će Miloševićev režim 1999. uhapsiti. Alma im je humanitarnim kanalima dostavljala ono što im je najviše trebalo da bi preživjeli i opstali u agresorskom okruženju u Bihaću.

Gareth Evans će kasnije postati lider Laburističke stranke u opoziciji. Senator Evans političar je starog kova kakvih se danas rijetko sreće. Dugo je bio šef međunarodne krizne grupe ICG. Evans je također bio vodeći arhitekt doktrine UN-a Responsibility to Protect (R2P). Odgovornost zaštite, rezone koji je iskorišten za zapadnu vojnu (humanitarnu) intervenciju u Libiji pod pokroviteljstvom rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, za koje je glasala i Ruska Federacija.

Evans je bio vodeći zagovornik priznanja Palestine i inicijator strateškog dijaloga sa Iranom. Evans je putovao i u Iran kao rektor Australskog nacionalnog univerziteta (ANU) gdje se sastajao s Alijem Akbarom Velajatijem i Kamalom Kharazijem, specijalnim savjetnicima ubijenog vrhovnog vođe Irana rahmetli imama Hameneija. Evansovu diplomatiju drugog kolosijeka, koju prakticira nakon političke karijere, treba posebno izučavati radi formiranja objektivnije slike o palestinskom pitanju i Iranu, gorućim pitanjima današnjice.

U Australiji smo srpsku agresiju na BiH doživjeli s nevjericom, šokom i osjećanjem bespomoćnosti. Moji roditelji, braća, sestra i rodbina u Orahovi kod Bosanske Gradiške preživljavali su maltretiranje, strah i torture sve do momenta kada su morali napustiti svoje domove. Orahova je bila atipični logor, opkoljen tenkovima s brda Prosara, srpskim selima i rijekom Savom.

O tom logoru u kojem, za divno čudo, srpska vojska i paravojska nisu počinile nijedno ubistvo, treba pisati. Često se pitam zašto u Orahovi nije bilo ubistava već se agresor zadovoljio samo progonom lokalnog stanovništva. Da li su se možda bojali odmazde iz Hrvatske (preko Save), budući da je bilo momaka iz Orahove čak i u gardi hrvatskog predsjednika Tuđmana, ili su strahovali od generala Atifa Dudakovića koji je također iz Orahove, nikad mi neće biti jasno. Znam da je rukovodstvo lokalne zajednice u Orahovi odigralo mudru i riskantnu politiku kako bi sačuvalo mještane od pokolja. Mislim da im to niko nije priznao a uspjeli su sačuvati živ narod.

Orahova je mogla biti stratište kao i Kozarac, Prijedor ili Srebrenica, da nije bilo nekoliko značajnih okolnosti i faktora, uključujući i poteze lokalne zajednice. Bošnjaci Orahove, koja je petnaestak kilometara udaljena od Jasenovca, za vrijeme drugog svjetskog rata spašavali su ih koliko su mogli i štitili svoje komšije Srbe. Mog đedu Mehmeda (očevog oca) 1942. u njegovoj 40. godini, ubili su domobrani iz mitraljeskog gnijezda na krovu Gabeljića kuće u znak odmazde jer je kao imućni zemljoposjednik štitio komšije Srbe. Srbin kojeg je pratio u šumu na lokaciju Pejnovac preživio je napad.

Stvarnu težinu i ozbiljnost zločina u Srebrenici spoznao sam tek za vrijeme boravka u Zagrebu krajem 1995, gdje sam s prijateljem porijeklom iz Libana, koji je bio predstavnik muslimana u Sydneyu, doputovao iz Australije na naučni simpozij koji su ranije bili pokrenuli Mustafa Cerić i Hasan Čengić, prije rata. Bio je to pravi festival nauke i muslimanske solidarnosti i jedinstvena prilika za susrete s najvećim naučnim imenima iz islamskog i zapadnog svijeta. Nekoliko godina od otvaranja zagrebačke džamije do početka agresije Zagreb je zahvaljujući kišobranu koji je pružao Vatikan važio kao politički liberalnija i slobodnija sredina od Sarajeva u kojem je u to vrijeme komunistički dogmatizam bio utjerivan u svijest građana sve do raspada bivše države i sloma komunizma.

Zagrebačka džamija bila je domaćin brojnim uglednicima bošnjačke akademske i političke elite. Tom sam prilikom, zahvaljujući mom dugogodišnjem prijatelju Mustafi Ceri iz Podorašca kod Konjica koji je u Zagrebu radio kao uspješan biznismen i izdavač, na ručku koji nam je priredio, upoznao i poznatog engleskog historičara Noela Malcolma.

Saznao sam od Malcolma da je Norman Cigar, američki naučnik i jedan od najpoznatijih eksperata za islamsko-arapski svijet i Balkan u Pentagonu, objavio studiju o genocidu u Bosni, Politika etničkog čišćenja. Vjerujem da je njegova studija najbolje dokumentirani naučni rad o genocidu nad Bošnjacima koji je do danas objavljen na engleskom jeziku. Cero je, kao izdavač, bio zainteresiran da prevede i publicira Cigarovu studiju o genocide u BiH. Zamolio me da ga nazovem i u njegovoo ime zatražim autorska prava. Telefonski broj nam je dao Noel Malcom.

Profesor Cigar je to rado učinio i poslao mi je odobrenje u Australiju. Ali, Cero mi je javio da zbog poglavlja o Bobanovim logorima za Bošnjake u Hercegovini koje se nalazi u knjizi odustaje od izdavanje knjige iz straha da će mu neko od hrvatskih ekstremista poturiti bombu u stan ili firmu. Bilo je to još uvijek nesigurno vrijeme u Hrvatskoj.

Profesor Cigar mi je poštom poslao svoju knjigu u Australiju. Dopisivali smo se s vremena na vrijeme dugo godina. Naš kontakt i prijateljstvo traje i danas tri decenije kasnije. Po povratku iz Australije u Bosnu i Hercegovinu sreli smo se za vrijeme jedne od njegovih posjeta. Predložio sam profesoru Safetu Haliloviću, koji je u to vrijeme bio direktor BKC-a i predsjednik Gradskog odbora SDA u Sarajevu, da mu ustupim autorska prava Cigarove knjige. Safet je bio oduševljen. Dao je da se knjiga prevede i objavi, a Normana Cigara je pozvao na promociju bosanskog prijevoda.

Bio je to zanimljiv put knjige o genocidu nad Bošnjacima. Profesor Cigar prvi je naučno dokumentirao i dokazao da je genocid bio rezultat politike Miloševićevog režima a ne samo individualni čin ratnih zločinaca. Napisao je brojna djela i bio važan savjetnik Haškog suda za ratne zločine. Osim toga, njegova uloga u osnivanju Bosanskog instituta, zajedno s Quintonom Hoareom i Brankom Magaš, roditeljima poznatog historičara Marka Atille Hoarea koji predaje na SSST-u u Sarajevu. Bosanski institut bio je avangardni naučno-aktivistički doprinos širenju istine o Bosni u Velikoj Britaniji, koja je u to vrijeme imala relativno prosrpski orijentiranu vanjskopolitičku elitu.

Kasnije će Australiju posjetiti Gordon Bacon, direktor Sarajevskog ureda Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), britanski policijski dužnosnik s velikim iskustvom u suzbijanju korupcije u Hong Kongu pred kraj britanske kolonijalne uprave. Budući da sam u to vrijeme bio aktivist islamske i bošnjačke zajednice dobio sam poziv i molbu da mu pomognem u kampanji prikupljanja uzoraka DNK materijala rodbine žrtava genocida u Srebrenici. Impresionirao me susret s Baconom koji je odsjeo u kući prijatelja u otmjenom istočnom predgrađu Sydneya Woohllara, radije nego u hotelu. Upoznao sam ga s članovima bosanske zajednice s kojima je obavio uspješan posao.

Tada sam i službeno postao prijatelj ICMP-a, važne organizacije koja i danas djeluje na planu identificiranja i pronalaska nestalih i žrtava ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. ICMP je osnovan na inicijativu američkog predsjednika Billa Clintona kako bi se lakše identificirale i dokumentovale nestale ili ubijene osobe, što je u konačnici, olakšalo da se pronađu ostaci tijela žrtava genocida, dostojanstveno ukopaju i nađu smiraj u mezarju u Potočarima.

Genocid u Srebrenici posebno se izučava na univerzitetskim katedrama u Australiji, čemu su doprinijeli i bošnjački naučnici od kojih bi posebno izdvojio profesora Hariza Halilovicha koji je svoju akademsku karijeru na nekoliko univerziteta posvetio izučavanju genocida u Bosni, kulturi sjećanja i izazovima s kojim se posebno suočavaju preživjeli etničkog čišćenja i porodice žrtava genocida u Podrinju, odakle je i njegova porodica protjerana. Halilovićev rad Mjesta bola: Prisilno raseljavanje, popularno sjećanje i translokalni identiteti u ratom razorenim bosanskim zajednicama, jedan je od najvrjednijih doprinosa izučavanju posljedica genocida.