Dobrinjski muhabeti: Mutevelijina knjiga o herojima jednog vremena

Jučer je u Sarajevu preselio general Armije Republike Bosne i Hercegovine Ismet Hadžić Mutevelija, organizator otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu, ratni komandant odbrane Dobrinje i nosilac najvišeg ratnog priznanja „Zlatni ljiljan“.

Iako je u javnosti dobro poznato njegovo zalaganje u toku odbrane BiH, kao i njegovo poratno djelovanje, manje je poznato da je Mutevelija 1994. godine objavio knjigu pod nazivom „Dobrinjski muhabeti“, u kojoj je uobličio svoja ratna sjećanja i svjedočanstva.

Izdavač knjige bila je Služba za moral 5. motorizovane brigade Prvog korpusa Armije RBiH u saradnji sa Grafičko-izdavačkom kućom „OKO“, dok je iza grafičkog dizajna stajala Mirna Jamaković, u ulozi likovnog i tehničkog urednika.

List „Preporod“ je 1. augusta 1994. godine objavio vijest sa promocije knjige koja je održana 4. jula 1994. godine. U tekstu su naveli kako „knjiga sadrži trideset i tri kratke priče-muhabeta raspoređene na osamdeset i kusur stranica formata A-5“.

„Tekst prate i fotografije Hadžićevih stvarnih junaka, a same priče su podijeljene u dva simbolička ciklusa: PISTA i BARIKADA. Ovi ciklusi vjerno oslikavaju samu Dobrinju ratnih godina – prostor smješten ‘između života i smrti’, u džehenemu u kojem su se na iskušenju našli stvarni likovi poput Hasana, Fiće, Pupija, Mirza, Kelija, Keke, Zebe i drugih, za koje sam komandant kaže da su ‘zajedno svi prvi u komandantovom srcu’“, navodi se u tekstu.

Ističe se i specifična uloga u kojoj se našao Mutevelija - istovremeno i kao komandant, i kao pisac.

„Muhabeti jednostavno i prosto kao što je jednostavna i prosta istina, a to čini jezikom Bošnjaka-Muslimana, lahko i prihvatljivo za uho i pamet, za iskrenog čitača (čitaj: slušaoca!)... jer je piščev iskren nijet i naum da 'pokaže svu golgotu života Bošnjaka-Sarajlije, čovjeka zatočenog u najvećem logoru - logoru na svijetu, one u žicama opkoljenom, nego granatama i savremenim naoružanjem'. On, Ismet, muhabeti jezikom svog naroda punim slika, on ih ne izmišlja, one su tu, stvorene Božijim davanjem a prihvaćene od ljudi još birvaktile, kaplju iz usta, iz srca koje piše o likovima koji nisu plod ljudske mašte... To su gazije ovog vakta, a samo obični ljudi, Božiji mumini, primorani od katila da brane gole živote i rodnu grudu u koju će leći. Među njima su većina oni kojima je bio ili jeste lični komandant u ovome ratu... a ostaje - i po svojim iskrenim muhabetima - drug i brat po suživotu i vjeri, običan jednak pred jednim Bogom. I ljudima“, stoji u tekstu Preporoda.

U nastavku vam donosimo jednu od priča iz knjige „Dobrinjski muhabeti“. Priča „Pista“ objavljena je 1. oktobra 1994. godine u listu „Dobrinja“, ratnim novinama 1. Dobrinjske brigade. Ovaj časopis je objavljivan u sarajevskom naselju Dobrinja, a izlazio je neredovno u periodu od 1992. do 1995. godine na bosanskom jeziku.

„Pošto je Dobrinja na neki način auspuh grada ili ljepša rečeno ulazna vrata šehera, pogledajmo šta se na tim vratima desilo. Danonoćna, mjesečna, godišnja blokada grada a samim tim i Dobrinje stalni ataci dušmana da probiju linije i uđu u ono što im nikada nije ni pripadalo. Hvala Allahu dž.š to nisu uspjeli. U trenucima stalnih tenziju i napada, naš Bošnjak ni je ni razmišljao drugo osim da preživi i da odbrani. A tamo preko piste džennet svega i svačega: od hurmi i banana pa do oružja.

I tako prisiljeni, počnemo razmišljati kako da dođemo do dženneta (Butmira). A on jedan kilometar na dohvat ruke, a tako daleko. Dok su na aerodromu bili četnici, ta pomisao da se dođe do Butmira bila je čisto samoubistvo. Ali, sad su na aerodromu UNPROFOR-ci, legionari iz Francuske. I tako mi počesmo izviđati, analizirati ponašanje kretanje, zapreke i sve što je potrebno da bi tu famoznu pistu prešli. U to vrijeme dođe i jedan čovjek iz grada po imenu Amir, koji je trebao preći i otići u Gradačac.

Skupa danima pravimo planove i odluči smo da jednu noć Amir pokuša. Ali pojavi se problem čovjek ima toliko stvari da kad bi imao i konja ne bi stale u samar. Počneno tražiti i dobrovoljce da čovjeku pomognu. Međutim, veče prije Amirovog polaska, a bio je grdosija od čovjeka i imao potkresanu pušku, djelujući k'o golijat pojaviše se dvojica momaka iz jedinice 'Fatih' imena se ne sjećam jedan iz Olova, drugi Albanac iz Peći sa istom namjerom. I tako Allah dž.š. riješi ko će pomoći Amiru. Dogovorimo se da ujutru krenu maršutom koju smo danima pripremali.

Oko 04.00 svi smo na mjestu, ali Allah dao takvo jutro nigdje magle. Inače u tom periodu na Dobrinji je bilo toliko magle da se prst pred okom ni je vidio. Vijećamo i odlučujemo: sijeku žicu i kreću. Ali vidi Allahove moći čim su ušli na lokaciju aerodroma i krenuli, spušta se oblak magle. Kako oni idu, lako ih oblak pokriva, ni mi ih ne vidimo. Prolaze neprimjetno. Čekamo haber iz Butmira preko radio-veze potvrđuju nam »paket je prešao«. Nastaje euforija radosti možemo i mi do dženneta. Kada sam poslije nekoliko mjeseci pričao sa Amirom o svemu ovome on mi reče da oni nisu ni primjetili oblak i njegovo kretanje. Dok sam mu to pričao, tek mu bi jasno kako su neprimjetno prošli, a da ih 'plavci' nisu vidjeli.

Tako je to u životu: čovjek snuje ali Allah dž.š. određuje. Radostan što smo otvorili put onako naivno, pohitam u Korpus i ispričam da smo 'izviđanjem' i praćenjem ponašanja otvorili koridor za ulazak materijalno-tehničkih sredstava u grad. Nisam bio ni svjestan u šta sam uvalio svoju brigadu i 3. batalјоп. Sutra navečer u Dobrinji je bilo stotinu i dvadeset Ijudi, koji su htjeli iz kojekakvih razloga preći pistu. Od tada nastaju priče i događaji o pisti i oko piste: šverceri, kriminalci, umjetnici, vladini Ijudi i svi ostali. Uz to je pista pojela ili progutala stotinu i četrdeset i sedam Ijudi i oko stotinu ranila.“