Kako su Ibrišimović i Sidran pisali o Muteveliji 

Jutros je u Sarajevu preselio general Armije Republike Bosne i Hercegovine Ismet Hadžić Mutevelija, istaknuti organizator otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu, ratni komandant odbrane Dobrinje, nosilac najvišeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan i dokazani nacionalni pregalac.

Rođen je u Trnovu 1952. godine, a po zanimanju je bio mašinski tehničar. Dolaskom na sarajevsku Dobrinju krajem 1980-ih godina aktivno se uključio u društveni i vjerski život ovog naselja. Tada je, na prijedlog džematlija, izabran za muteveliju dobrinjskog džemata, iako je imao svega 35 godina, čime je postao jedan od najmlađih mutevelija u Sarajevu.

Upravo iz tog perioda potječe njegov prepoznatljivi nadimak Mutevelija, koji će ga pratiti tokom agresije, ali i u cijelom poslijeratnom životu.

Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, Hadžić se odmah uključio u organizovanje odbrane Dobrinje, koja je tada postala jedan od najugroženijih i potpuno odsječenih dijelova Sarajeva. Iz lokalnih jedinica Teritorijalne odbrane i patriotskih snaga formirana je Dobrinjska brigada (kasnije 5. motorizovana brigada), kojom je uspješno komandovao tokom godina opsade.

Zbog specifičnog geografskog položaja, blizine aerodroma i barikada, Dobrinja je ostala u dvostrukom obruču, dijelom odsječena od ostatka grada. Mutevelija se tada, pored vojnih zadataka, nametnuo kao ključna figura u organizaciji preživljavanja civila. Pod njegovim vodstvom organizovan je kompletan društveni život u naselju: formirane su ratne bolnice, škole, kulturni programi, pa čak i ratno porodilište. On je to kasnije u jednom intervjuu slikovito nazvao „čerčilovsko organizovanje, nalik na onaj u Londonu u Drugom svjetskom ratu“.

Kao neposredni svjedok i komandant s prve linije, Ismet Hadžić je bio i važan svjedok Tužilaštva pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu. U predmetima protiv Slobodana Miloševića i Stanislava Galića, argumentovano je svjedočio o strahovitoj opsadi Sarajeva, sistematskom granatiranju i stradanju civila. Nakon rata, nastavio je svoj angažman u Vojsci Federacije BiH, a nakon penzionisanja ostao je aktivan i u društveno-političkom životu Sarajeva.

Mutevelija je 1994. godine uobličio ratna sjećanja i svjedočanstva u knjigu pod nazivom Dobrinjski muhabeti. Izdavač knjige bila je Služba za moral 5. motorizovane brigade Prvog korpusa Armije RBiH.

Preporod je u vrijeme izdavanja ove knjige objavio: „Knjiga sadrži trideset i tri kratke priče-muhabeta raspoređene na osamdeset i kusur stranica formata A-5. Tekst prate i fotografije Hadžićevih stvarnih junaka, a same priče su podijeljene u dva simbolička ciklusa: PISTA i BARIKADA. Ovi ciklusi vjerno oslikavaju samu Dobrinju ratnih godina – prostor smješten ‘između života i smrti’, u džehenemu u kojem su se na iskušenju našli stvarni likovi poput Hasana, Fiće, Pupija, Mirza, Kelija, Keke, Zebe i drugih, za koje sam komandant kaže da su ‘zajedno svi prvi u komandantovom srcu’.“

Proslavljeni bošnjački književnik i skulptor Nedžad Ibrišimović ratne godine proveo je upravo na Dobrinji, aktivno učestvujući kako u odbrani, tako i u kulturnom životu opkoljenog naselja.

U intervjuu pod naslovom Da mi je makar biti hodža iz aprila 1995. godine, novinar je Ibrišimoviću postavio pitanje da li je greška ugraditi u pjesmu žive heroje, spomenuvši pjesmu koju je posvetio lideru odbrane Dobrinje, Ismetu Hadžiću.

Ibrišimović je tada odgovorio:

„Kada sam posvetio svoju pjesmu svome komandantu, ja sam dobro znao kome sam je posvetio, iako me je za tu pjesmu inspirisao još jedan borac iz Muderisove čete kome nisam upamtio ime. Samo, možda ta posveta u sebi krije i tajni pečat jednog duševnog ugovora dvojice Bošnjaka koji ištu od Allaha dž.š., da ih podrži u saburu do kraja: mi jesmo svjedoci, vidjeli smo to svojim očima, da i heroj može, ne samo zastati, nego se i sunovratiti. Ali Bosna će još dugo, ako Bog da, slaviti, ne samo svoje mrtve, nego i svoje žive heroje. Pa šta o tome mislili ili se o tome pitali.“

Riječ je o pjesmu EL-MUDŽAHID (Ismetu Hadžiću) koju je Ibrišimović napisao 1993. godine.

On kô bosanski ris
preža bljesak granate

Njegovo tijelo puno je oštrih gelera
ispod zaraslih rana
pa ga moram nježno zagrliti
kad se selamimo

On preža bljesak granate
jer samo su djelić vremena
kakav djelić vremena
još manje
vrata Dženneta otvorena

Mutevelijinu harizmu i sposobnost organizacije u nemogućim uslovima opisao je i pjesnik Abdulah Sidran u svojoj autobiografskoj knjizi Otkup sirove kože. Istu priču Sidran je prepričao i na nekoliko TV-gostovanja, opisujući odlazak na ratni iftar kod Mutevelije na koji ga je poveo Alija Izetbegović.

Sidran u knjizi zapisuje:

„Do Sarajeva su dopirali glasovi o izvanrednoj organiziranosti života u dvostruko opsjednutom naselju, punom izbjeglica iz njegovog okupiranog dijela i priče o – prepričavanjem uveličanim – akcijama i borbenim podvizima momaka pod komandom lokalnih i gradskih samoniklih vođa s nadimcima Doktor i Mutevelija. Taj s nadimkom Doktor nije bio doktor nego inžinjer i zvao se Kerim Lučarević, a ovaj s nadimkom Mutevelija nije bio nikakav mutevelija, nego pravnik Ismet Hadžić… Rano padao mrak u Sarajevu. Začudih se kad vidjeh da nas trojica na Dobrinju idemo sami. Nigdje nikog. Bakir za volanom porodičnog predratnog golfa, do njega predsjednik, na zadnjim sjedištima ja, Abdulah Sidran, ko biva književnik, uzorit intelektualac i pošten patriota. U krilo metno knjižurinu, dobrih četiri-pet stotina stranica, poklon za predsjednika… Za sinijom, nemam kud s nogama. Nisam naučio sjediti na podu, pa da me ubiješ. Premećem i proturam jednu pa drugu, pod siniju i poda se, ali to traje koji minut, dok ne počne trnuti ona 'spoljašnja' noga.“

Mutevelija iz Hrasnice, kroz tunel, dovukao čuda, pod jemecima hoće sinija da pukne. Predsjednik uzeo nekoliko zalogaja predjela, pite sirnice, otpio pola čaše jogurta, veli: Normalnom čovjeku ovoliko je dosta. Odabrao Mutevelija da sa gostima iz Sarajeva za istom sinijom iftare peterica njegovih ponajboljih boraca. Ne pamtim da je iko išta govorio. Kad dođe vrijeme, svi poustajaše i krenuše da obave zajedničku molitvu.

Okrenuli se lijepo prema jugoistočnome zidu prostorije, stali u redove – kaže se: posafali se – u prvome redu Predsjednik, Mutevelija, Nedžad… a ja – za sinijom. Lijevo od mene sjedi jedan od dobrinjskih boraca, bori se s nekom komadinom mesa… Poradovah se, evo neću biti jedini što ne ide tamo da klanja. Pitam ovoga za sinijom: Nećeš ni ti tamo, je li? Hoću, bolan, samo da ovo smirim! Skoči od sinije i sa zalogajem u ustima žurno prekorači posljednjem redu klanjača. Vidim: nema govora da mogu ostati sam za sinijom. Bruka, prava bruka. I još mi noge utrnule. Jedva dogegam do posljednjeg reda, prikučim se lijevom ćošetu, usafam se. Biće to moj ketman: viriću ispod oka i činiti što drugi čine. Niko neće znati da ne znam."