Adis Bećiragić: Između lopte, rata i Mirze

Nema mnogo takvih likova u našem sportu. Zapravo ih je jako malo. Ne mogu se ni sjetiti slične naravi i karaktera: mješavina mahalskog i urbanog.

Prekaljen u životnim bitkama – u sportskim pogotovo. Jedan je od ljudi koji radi posao bez tenzije, ne diže glas, osim na utakmici, dok crta akciju na ploči za vrijeme time-outa. Van terena, svojom mirnoćom opčini sve oko sebe, učini da se sve posloži baš onako kako želi.

Adis Bećiragić nije od onih ljudi što lupaju po stolu. Neće se uhvatiti za mikrofon kad se na kameri upali crveno. S onim svojim mirnim pogledom, stane, pa išaretom poruči Polahko, momci. Slušajte me i biće sve dobro. I, zaista bude.

Kad je preuzeo košarkašku reprezentaciju Bosne i Hercegovine – znam pouzdano: tek iz trećeg pokušaja – mnogi su samo slegnuli ramenima. “Fin je, ali nema tu energiju…” komentarisali su kafanski selektori, imaoci mišljenja s foruma i društvenih mreža. A onda su mogli vidjeti kako tihi čovjek pretvara skup solidnih individualaca u ekipu koja zna pobjeđivati i bolje od sebe. Postavio je igru tako da mu se malo šta može zamjeriti. Uspio nas je uvjeriti da mi imamo prilično solidnu košarkašku reprezentaciju. Pokrio je sve mane, istakao vrline. Znao je odabrati taktiku i postavku.

Uostalom njegov rezultat na posljednjem Eurobasketu je naš najbolji u protekle tri decenije, iako su ranije reprezentaciju vodile trenerske babaroge, stručnjaci od formata i pedigrea.

Adis, sarajevsko dijete, odrastao u Bosninoj školi košarke, naučio je davno da se karakter ne gradi u posljednjim sekundama igre nego na treningu. Onda kada se vid zamuti od žestokog ritma, pa svi požele kući.

Odrastao je u sjajnoj generaciji Studenata: Marković, Halimić, Firić, Alihodžić, Danilović… Temeljito ih je brusio Mladen Makso Ostojić i nije čudo što su izašli na veliku scenu.

S osamnaest je godina počeo igrati na dvojnu licencu u KK Sarajevo, ali je trenirao i s Bosnom. Kako su na njegovoj poziciji igrali čuveni Zdravko Radulović i Radenko Dobraš, tražio je od Mirze Delibašića da ga pusti da ode negdje gdje će igrati. Upisao je i Mašinski fakultet, položio prijemni, sažvakao matematiku: „Bio sam ponosan na sebe‘‘,priznaje.

Jugoslovensku narodnu armiju služio je u Mostaru, a po povratku ga je trener koji ga poznaje u dušu, Makso Ostojić, pozvao u Željezničar s prijedlogom: „Ne moraš svaki dan trenirati, budi na fakultetu, ali dođi nekad na trening i igraj utakmice“. Pogodio je s odlukom i brzo postao najbolji plejmejker druge lige. U međuvremenu je Radulović otišao u Cibonu, a Dobraš u Ameriku, a Adisu se konačno ostvarila dječačka želja da bude jedinica u Bosni.

Snove mu je brzo pokvarila teška povreda na utakmici protiv Zadra. Uslijedila je operacija i dugi oporavak. Umjesto njega je došao Gavrilo Pajović iz Crne Gore. Kada se oporavio, morao je opet tražiti priliku da igra. I našao je u zeničkom Čeliku. Bajram aprila 1992. zatekao ga je u Sarajevu. Život mu se promijenio preko noći: košarkašku loptu je zamijenila puška, ljeto je dočekao u sportskoj četi. Prekomanda u Prvu motorizovanu brigadu na Marijin Dvoru u vojnoj policiji, definitivno mu je odagnala svaku nadu da će uskoro kraj rata, čemu se potajno nadao. Ostao je u opkoljenom gradu. Ponekad bi se skupili i počeli trenirati. Čuli su odnekud da bi mogli na Eurobasket u Njemačku, što je tada djelovala kao naučna fantastika.

Bila su to ona posebna košarkaška vremena, kad se nije igralo samo rukama i glavom, nego i srcem. Adis je bio među onima koji su uvijek išli srcem, bez kalkulacije. Stidljivo se sjeća kako mu je jedan pogrešan potez na Mediteranskim igrama zatvorio vrata Eurobasketa u Njemačkoj. Selektor Mirza Delibašić mu je toliko zamjerio da ga jeste poveo u Njemačku, ali mu je poručio kratko i jasno – „Nećeš igrati više za reprezentaciju“. Nije bilo svađe, nije bilo prepucavanja – Mirza je znao, Adis je shvatio. I danas, s poštovanjem, kaže: „Ova država nikad neće shvatiti kakav je čovjek bio Mirza.“

Kad se završio njemački Eurobasket, nastupila je neizvjesnost: rat, granice, strah, a između svega jedan autobus pun izgubljenih košarkaša na granici Italije i Slovenije. I tada se, kao u filmu, pojavljuje Boša Tanjević. Dolazi po Mirzu, ali na nekom peronu sreće i njih sve, uplašene bez nade, s torbama na ramenu. Boša k’o Boša, sve ih je spakovao i pravac u Trst, pa u Veneciju, a to je značilo samo jedno – novi život.

Mirsada Mira Poljo svima im je pronašla klubove, pa tako i Adisu. ‘‘Žao mi je što ova država ne zna šta je sve za nju radila Mira Poljo“, reći će.

Neke je sudbina odvela u Španiju (Avdić), druge u Italiju (Firić i Marković), a njega u Tursku. Nova država, Ankara, novi pasoš, novi početak. Tako je Adis postao domaći igrač, Aziz Bekir, u tuđoj zemlji, ali je ostao svoj na terenu. I dalje je igrao za reprezentaciju svoje zemlje. Ponosno svaki put, odradio je nekoliko kontinentalnih turnira. Jedan će mu posebno zamjeriti, onaj 1999. godine na koji su se plasirali na veličanstven način pobjedama nad Hrvatskom na splitskim Gripama i Skenderiji. Adis je u meču sa kasnijim evropskim prvakom, Italijom, pogriješio u ključnom trenutku i nekako će mu taj kiks ostati upamćen kao najveći grijeh, koji nisu izbrisale sve prethodne i kasnije utakmice.

Nikad ranije nisam čuo da je neko svoju reprezentaciju zvao – banda. ‘‘Da, bili smo baš to, banditi koji su igrali srcem, smijala se, gubila, ali i živjela svaki trenutak.‘‘

Utakmica protiv Hrvatske, kaže, bila je nešto izvan ovog svijeta: „Zakucao sam s dvije ruke, ja koji nisam mogao zakucati – proradili hormoni.“ To je ta emocija, onaj trenutak kad lopta postane terapija, a dres drugi sloj kože.

Završio je karijeru u 31. godini. Kaže da mu je bilo dosadno igrati. Imao je, veli, “strah od grešaka”. Kućni odgoj, taj bosanski momenat stida i skromnosti, držao ga je okovanim zbog čega nije potrošio svoj talent do kraja. Nije htio pogriješiti da ne naudi drugima – i tako, eto, nije postao ono što je mogao biti. „Treb'o sam biti malo bezobrazniji," priznaje kroz smijeh i s trunkom gorčine.

„Nisam nimalo iskoristio svoj talent jer sam bio opterećen greškama. Uvijek sam se plašio da ne pogriješim u igri. Kasnije sam to shvatio. To me je smorilo i, nažalost, nisam napravio ono što sam mogao i trebao“.

Kad se spomene rat, ton mu se mijenja, lice se uozbilji. S bivšim saigračima je ostao u kontaktu. Neki su mu ostali u sjećanju, mnogi su na distanci. Sa Sašom Danilovićem je bio prijatelj, s drugima nije mogao.

„Meni su oni predstavljali one koji su htjeli da me ubiju“, kaže, bez uljepšavanja. „Ne mogu ja to ‘bilo pa prošlo’. Zna se ko je pucao, a ko se branio.“ I tu prestaje ljubav, a počinje stvarnost. Gruba, ali iskrena...

O nostalgiji neće ni da čuje. „Nisam nostalgičan. Ja sam izabrao da budem čovjek.“ To je njegov credo. Kad su tenkovi ušli u Sarajevo, znao je na koju će stranu – onu ljudsku. Rat, kaže, nije pitanje nacije, nego časti. U ratu je spoznao dobrotu ljudi.

Boša Tanjević mu je bio učitelj i čovjek kojem ljubi ruku. Naučio ga svemu što danas zna o košarci i o ljudima. „On kaže jednu rečenicu, i ako znaš da slušaš — promijeni ti život.“ A Adis je slušao, upijao, skupljao znanje po Turskoj, Americi, kod Boba Knighta slavnog trenera sa Indiane i Texas Techa. „To mi je sredio Haris Mujezinović, da učim od legende koja je stvarala Michaela Jordana.“

Ali opet, svi na jednu, a Tanjević na drugu stranu. Toliko je vezan za Bošu. Od njega je najviše naučio. Godinama mu je bio pomoćnik u Turskoj, desna i lijeva ruka. „Čast mi je što sam s njim prijatelj, što me ta porodica smatra svojim.“

Neizmjerna je njegova ljubav prema košarci, u njenom je strastvenom zagrljaju, zbog čega trpi i porodica. Tako je na posljednjem Eurobasketu zavapio: „Već pet godinama ne živim s njima i oni podnose sav teret, odnosno to podnosi i moja žena. Živi sa četvero male djece u stranoj zemlji.“

Predao se Gospodaru, želi da On bude zadovoljan s njim. I zato danas ne sanja trofeje – nego „knjigu u desnoj ruci kad sve završi. Da budem dešnjak, ne ljevak“.

On je onaj tip kome ne treba megafon da bi bio glasan niti tumač da bi ga razumjeli. Nema vike, nema pompe, samo rezultat. U zemlji u kojoj se treneri neprestano ubrzano mijenjaju, Adis je, ipak, trajao. Izgledao je kao relikt nekog boljeg vremena. Vremena Makse Ostojića. Kad se poštovalo znanje, a ne PR naklapanja.

Ima u njemu te bosanske tvrdoglavosti, one koja ne popušta ni kad se čini da je sve gotovo. Kao stari majstor koji ne priča dok ne zavrne poslednji šaraf.

Nijednu temu nije preskakao. Imam dojam da je očekivao žešće polemike, jače novinare, bolja pitanja, diskusije… Možda je ponekad bio i preiskren. Možda su neki selektori kalkulisali, ali ne i on. Adis je vjerovao u ono što radi. Iza svakog poteza je bio plan.

Neko će kazati da je pogriješio s odabirom igrača. Halilović na prevnstvu, Sulejmanović kući. Garza u Americi, Robertson u svlačionici. Đedović ostavljen tamo gdje je i sam nekad odlučio da ode – u tuđini.

Nije mu bilo drago što je gledao vašar na početku priprema, slabu formu zvijezda, ali je znao da ne može birati. Stao je iza svojih odluka i završio svoju priču u nacionalnom timu tako da će biti upisan u historiju kao i Mirza koji je davne 1993. prvi napravio ono što je Adis ponovio 2025.