Američki jubilej i Bosna: Veliki čovjek Viktor Jakovič i mali prodavači otrova

Veliki američki jubilej 250 godina nezavisnosti u meni potiče mnoga sjećanja.

Moj prvi susret s Amerikom nije se dogodio na nekom njujorškom aerodromu niti pod svjetlima velegrada. Dogodio se, paradoksalno, u samom srcu Sarajeva. Na uglu gdje se spajaju Musala i Obala, odmah kod bivšeg kina Sutjeska, negdje u jesen 1976. godine otvoren je Američki informativni centar.

This article is available in English

Bio je to za nas važan događaj. Kao da su sa otvaranjem ovoga Centra bila najavljena neka nova vremena u Bosni. Cijelu tu deceniju naša republika se žilavo borila za vlastitu ravnopravnost unutar jugoslovenske federacije. Radovalo nas je što sa svim sadržajima Centra snažno ojačan karakter Sarajeva kao globalno prepoznatljivog mjesta u sve bližim vezama sa Atlanskim svijetom.

Sam ulazak u ovaj Centar za mene je nosio poseban doživljaj. Unutra je sve mirisalo na modernost, slobodu i fascinaciju životom u ovom dalekom svijetu. Dobro pamtim veliki pano sa slikom Thomasa Jeffersona, autora američke Deklaracije o nezavisnosti ispod kojeg je stajala rečenica napisana prije 250 godina: “Smatramo ove istine očiglednim: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su od svog Stvoritelja obdareni određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i potraga za srećom.”

Sjećam se, također, kako su u jednom posebno uređenom uglu stajali su veliki paneli o američkoj košarci i njenim zvijezdama. Košarka kao urbani sport bio je dio identiteta Amerike. Ove slike bile su za mene ona prva, snažna i neraskidiva spona ovog svijeta sa Sarajevom, a pogotovo u najslavnijim danima kada će Košarakaški klub Bosna ponijeti titulu evropskog prvaka u Francuskoj 1979. godine.

Kao mladog i radoznalog studenta sarajevske Filozofije u ovom Centru posebno me plijenio taj osjećaj američke ambicije, temperamenta i sveprisutna slika uspjeha i slave. Ameriku sam doživljavao kroz riječi Jeffersona, Adamsa, Franklina ili Washingtona - kako su svi ljudi stvoreni jednakima i kako je Amerika utočište za sve ljude širom svijeta željne uspjeha, slobode i boljeg života.

To su bili nadmoćni osjećaji koji su me kao Bosanca još jače vezali sa Amerikom.

Igrom sudbine, prvi direktor američkog Centra zvao se Viktor Jakovič. On će kasnije biti prvi američki ambasador u Sarajevu, kada je Clintonova administracija donijela odluku da se, uprkos opsadi Sarajeva, u aprila 1994. godine otvori Američka ambasada u BiH, u Alipašinoj ulici.

Jakovič je bio dijete useljenika u Ameriku, upravo onih koji su našli mnogo više slobode i prosperiteta u novom svijetu. Viktora Jakoviča i danas pamtimo kao velikog čovjeka i diplomatu kojeg je oblikovala američka kultura univerzalnosti i solidarnosti koju su uzajamno dijelili svi useljenici, bez pretenzije superiornosti jednih nad drugima.

Međutim, danas pola stoljeća kasnije ovaj veliki američki jubilej u meni potiče drugačije osjećaje.

Umnožavaju se mnoga pitanja za koje nemam odgovor. Ona slika Amerike prepuna fascinacije i nade, danas se opasno suočava sa brutalnom političkom realnosti gole sile, rasizma i zapanjujućeg neznanja.

Teško je ostati ravnodušan pred takvim osjećajima.

Sve nas u Bosni koji smo živjeli sa univerzalnom vizijom Amerike u minuloj deceniji okupirao je neki poseban osjećaj ambivalentnosti. Kako je prolazilo vrijeme tako smo otkrivali da u duhu tradicionalne američke otvorenosti postoji i neka protivtradicija, neka suprotnost.

Teško se bilo oduprijeti osjećajima o postojanju dobro upakovane ksenofobije, uznemirujuće arogancije i tvrde sirovosti koju je u Sarajevu vrlo transparentno pokazao jedan visoki diplomata, bivši ambasador SAD u BiH Michael Murphy.

Ali, uprkos svemu teško je bilo preko noći osloboditi se ili čak, zbrisati duboko ukorijenjena uvjerenje o idejema na kojima je osnovana Amerika, a koje su bile temelj američke nacije i njene kulture koja je također snažno uticala na mnoge zemlje u svijetu.

Međutim, paradoks istorije kod nas je došao posve nenadano. Taj paradoks posebno intezivno i bolno živimo tokom ove dvije posljednje godine.

U trenucima najveće krize, u politički život Bosne i Hercegovine, na jedan posebno opasan i zloban način, uključilo se nekoliko važnih protagonista. Sve odreda Amerikanaci. I što je najtragičnije sve su to djeca imigranata sa ovih prostora koji su došli u Ameriku u potrazi za slobodom od opresije ili siromaštva.

Istini za volju, oni nisu predstavljali službenu nego, neslužbenu Ameriku, zemlju neformalnih vizija američkih prosječnih građana koji su bijesni zbog opadanja njene moći i uticaja u svijetu. Ali, svejedno, njihov uticaj ostavio je trag na političku dramu u našoj zemlji a, ponekad su čak, u medijskom prostoru, nadvladali same američke diplomate u Sarajevu.

Podsjetimo se na njihova imena.

Prvo se pojavila Olga Ravasi, amater-obavještajac, kao kandidat za ambasadora u Sarajevu, potom je došao Max Primorac, kao viskopozicionirani član Heritage Fondacije iz Washington, na kraju i Rod Blagojevich, bivši guverner i kongresmen.

Djeca imigranta ali i prodavači otrova u zemlji porijekla svojih predaka. Svi oni žedni ravnopravnosti i života bez opresije našli su utočište u Americi u velikoj viziji koja je bila napisana u pismu Thomas Jeffersona od prije 250 godina.

Ali, nekim čudom oni se sada vraćaju u Bosnu kao – krstaši, kao ratnici koji su dolaze da povedu bitke u ime ugroženih kršćanskih manjina, da pobijede ili, iskorijene muslimansku većinu iz Sarajeva koje ne prestaje, po njima, da proizvodi mudžahedine i svete ratnike. Dolaze ovdje na pozive iz Banjaluke ili Mostara da improvizuju sukobe u odsutnosti ikakvih realnih prijetnji.

Recimo fanatizirana Olga Ravasi prošle godine Trumpu piše jedno dugo i vrlo otrovno pismo ispunjeno mržnjom i prezirom prema nani Fati koju naziva „Allahov ratnik“.

Tu je osuđenik Rod Blagojevich, koji kaže da Iran izvozi radikalne islamiste u Federaciju BiH.

Tu je i potomak hercegovačkih imigranata, Max Primorac sa izjaom da političko Sarajevo riskira "bijes administracije Donalda Trumpa" ako nastavi s "represijom nad svojim kršćanskim susjedima". Ovaj potomak kontroverzne hercegovačke porodice koja je, također, došla u sukob sa američkim zakonima, pred američkim Kongresom za Bosnu i Hercegovinu govori kako je to propala država. On je u maniru najgoreg islamofoba napao građane Bosne i Hercegovine koji traže nomalnu, evropsku, građansku države i optužio ih da tako žele ostvariti svoju dominaciju nad ugroženim kršćanima pogotovo, Hrvatima.

Što se desilo sa Amerikom poslije 250 godina od dana kada je Jefferson objavio Deklaraciju u kojoj je napisao svi su ljudi rođeni kao jednaki?

Ko su, Primorac, Blagojevich, Ravasi i mnogi drugi?

Da li su oni – lojalisti, proizvod kulture i rasističke ideologije republikanske administracije i predsjednika Trumpa ili, su oni puki Dodikovi ili Čovićevi plaćenici, prazne ličnosti koji ovdje traže kompenzaciju za svoj izgubljeni dignitet i brzu slavu za njihove propale živote?

Kome oni duguju žestinu ovog neprijateljstva i bijesa prema Bosni i posebno Bošnjacima – da li lojalnosti Trumpovog MAGA pokreta sa evangelističkim cinostima ili, predanosti ideologijama recidiva srpsko-hrvatskog fašizma od kojeg su njihovi preci pobjegli preko okeana?

Da li ova Amerika koju ovdje vidimo kroz djecu imigranata, kroz djecu useljenika koji su svoj spas pronašli u Deklaraciji o nezavisnosti USA može danas vjerodostojno voditi svijet u 21. stoljeću?

Da li uopšte pomenuti visokopozicionirani analitičari i obavještajci u liku Primorca ili Ravasi mogu biti uzori i mentori pluralizma i predstavljati vizije Amerike koja nas uvjerava da počiva na idejama kosmopolitizma i poštovanja ljudi?

Poznavali smo različita carstva ali, svijet nikada nije poznavao tako veliku, duboko povezanu i raznoliku demokratiju, tako univerzalnu viziju kao što je vizija zapisana u načelima američke Deklaracije i, zbog toga naša pitanja o ovakvim piromanima i propagandistima mržnje i razgradnje Bosne i Hercegovine u nama rađaju novu zapitanost o sposobnosti ove i takve Amerike da brani ideje o uspješnoj integraciji ljudi različitih religija i nacija i odbrani ideala slobode građana.

A da li su Ravasi, Primorac i Blagojevich možda vrh ledenog brijega jedne danas podijeljene Amerike, Amerike koja je izgubila uzajamno poštovanje unutar sebe, priznanje i posebnosti drugih ljudi, religija i država, takve Amerike koja ubrzano porađa odbojnost i otpor prema idealima da negdje postoji utočište za potlačene i progonjene, da negdje postoji priznanje i spremnost da se zaštite internacionalni obrazci života kao npr. u Bosni i Hercegovini?

Hoće li Amerika u povodu svog velikog jubileja 250 godina nezavisnosti učiniti opet nemoguće?

Biti prva? Biti prva ali, na drugi način?

Na način kako smo je upoznali kod djece nekih drugih useljenika i njihovih potomaka, recimo, poput Viktora Jakoviča?