Čemu se vraća Adnan Lugonić: Od sarajevskih priča Džamonje do filmske magije Kiarostamija

Mnogi ljudi jednu knjigu, film, seriju... pročitaju ili pogledaju više puta – vraćaju im se. Zanima nas čemu se vraćaju neki relevantni, zanimljivi i poticajni sagovornici.

Ovoga puta donosimo razgovor sa uspješnim bosanskohercegovačkom dramaturgom i televizijskim autorom Adnanom Lugonićem.

On ističe da je za njega posebno važan autor, zbog kojeg se i sam i odvažio da zakorači u svijet pisanja.

„Koji me ohrabrio da pomislim: 'Možda i ja mogu jednog dana potati pisac'. Koji mi je objasnio grad u kojem sam rođen i ljude kojima sam svakodnevno okružen je Dario Džamonja. Ne mogu posebno izdvojiti nijednu njegovu zbirku priča, jer sve one skupa čine jedan svijet, kao neka vrsta niza koji je jedino Darijeva prerana smrt mogla prekinuti. Jer njegovo pisanje je bilo upravo tako - do posljednjeg daha. On je jedna od onih pojava u književnosti koja dokazuje onu tezu da se pisac rađa, neko se prosto rodi kao pisac i to je to. I vjerovatno je to lakoća s kojom se čita, s kojom vam se uvuče pod kožu, postane dio vas, ono što je najzavodljivije, zbog čega i mladi ljudi, nakon što ga pročitaju, pomisle: I ja želim biti pisac. I ja imam nešto za reći. A u tu lakoću pripovijedanja, ušuškano je mnogo težine, bola i ličnih tragedija i nemira. Kako je i sam znao reći - Dario je ispisivao sebe, svoj život, ono što vidi oko sebe. Na neki način on je i hroničar grada“, kazao je Lugonić za portal !Odgovor.

Dodaje da bi se uz pomoć Džamonjinih priča jednog dana, ljudi iz daleke budućnosti, mogli potpuno rekonstruisati život u Sarajevu od 50-ih godina 20. stoljeća pa do početka 2000-ih.

„I to bi bilo neko najtačnije i najljepše Sarajevo u svoj svojoj nesavršenosti. Jer Dario Džamonja je neko ko je svojim pričama ne samo uhvatio ono što zovemo sarajevskim duhom, nego ga je i kreirao. On je jedan od onih odgovornih zbog čega današnje generacije imaju nostalgiju za vremenima u kojima nisu ni bili u planu, kamoli živjeli. Kroz godine i sazrijevanje, postalo mi je teže čitati Darija, jer sva bol i autodestrukcija koju sam nekad u mladosti romantizirao, postala mi je stvarna. A kako sam i sam postao otac prekrasne kćerke, tek sad se do kraja mogu saživjeti sa njegovom boli za Nevenom i Vesnom, i jasna mi je neizdržljivost razdvojenosti o kojoj piše. Dario Džamonja je neko kome Sarajevo puno duguje, a mislim da nikad nije ni pokušalo da mu se oduži. Ali najvažnije je što će njegovo knjige sigurno preživjeti i proći nemilosrdni test vremena“, govori on.

Ističe da postoje tri filmovi kojima se često vraća: Tokijska priča Yasujiro Ozua, Okus trešnje Abbasa Kiarostamija i Zimski san Nurija Bilgea Ceylana.

„Sva tri filma imaju zajedničku nit dubinskog propitivanje smisla postajanja na jedan melanholičan i suptilan način. Likovi pokušavaju da osvijeste svoju poziciju na zemlji, žele da dokuče šta je istinska ljudska priroda i na neki način da misaono osvoje cjelokupno postojanje ljudskog roda. I dok kod Kiarostamija i Ceylana likovi svjesno idu ka tome, trude se da spoznaju, kod Ozua dvoje staraca, muž i žena, kroz posjetu svojoj djeci u velikom gradu, koji za njih nemaju vremena, sve to shvate, iako žele da se i zavaraju, pobjegnu od istine smisla, odnosno besmisla života. Ova tri filma su neka vrsta stalnog orijentira za sve što pišem“, priznaje on.

Dok je serija kojoj se stalno vraća, mini seriju Patrick Melrose, u kojoj glavu ulogu igra  Benedict Cumberbatch.

„Kroz pet epizoda fantastično se predstavlja užas autodestrukcije, iza koje stoji velika trauma i bol. U pitanju je jedna odlična studija lika, vješto ispričana, duboko emotivna i potresna. U današnjem vremenu, kada smo brzi da lako osudimo sve one na stranputici života, koji prekomjerno uživaju u drogama i alkoholu, ova serija daje dubinski uvid da takvo stanje često nije iz nečije obijesti, nego ima ishodište u boli. Ovoj seriji se često vraćam kada pišem nešto svoje, da se podsjetim koliko duboko treba istraživati svoje likove i da televizija, iako je zabava, priča itekako važne priče“, zaključuje Lugonić.

Adnan Lugonić rođen je u Sarajevu 1988. godine. Na Odsjeku za dramaturgiju Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu diplomirao je 2015. godine, a uspješnom odbranom završnog rada na drugom ciklusu studija stekao je i zvanje magistra scenskih umjetnosti iz oblasti dramaturgije. Angažovan je na ovoj Akademiji kao docent na predmetima iz oblasti dramaturgije.. U svom profesionalnom angažmanu obavljao je i funkciju umjetničkog direktora Narodnog pozorišta Mostar.

Kao dramaturg je sarađivao na brojnim predstavama u Sarajevskom ratnom teatru (SARTR), Narodnom pozorištu Sarajevo, Kamernom teatru 55 i Narodnom pozorištu Mostar. Autor je drama Kad bi naglas govorili (premijerno izvedena u Kamernom teatru 55 Sarajevo, BiH, te u Nacionalnom teatru „Marin Sorescu” Craiova u Rumuniji) i Neće biti smak svijeta (premijerno izvedena u Narodnom pozorištu Mostar, te u koprodukciji sa SARTR-om, Peripetija Productionom i Makedonskim narodnim teatrom). Prevod drame Kad bi naglas govorili na francuski jezik (Puissent nos voix résonner) dobitnik je prestižne nagrade ARTCENA 2017. za najbolju dramu prevedenu te godine u Francuskoj.

Pored pozorišnog rada, aktivan je i kao televizijski autor. Jedan je od scenarista serije Kotlina (kreatora Danisa Tanovića i Amre Bakšić Čamo), kao i sitkoma Tender (kreatora Srđana Vuletića).

Dobitnik je brojnih profesionalnih priznanja, među kojima se izdvajaju specijalna nagrada Stručnog žirija na Festivalu bosanskohercegovačke drame i autorskog teatra u Zenici, specijalna nagrada za najbolji tekst Stručnog žirija festivala „Dani Jurislava Korenića” za dramu Kad bi naglas govorili, te specijalna nagrada Stručnog žirija Internacionalnog teatarskog festivala MESS za dramatizaciju i dramaturgiju predstave Tajna džema od malina. Također je dobitnik Srce Sarajeva za Najbolji scenarij epizode dramske serije za seriju "Kotlina".