Descartes i nedoučeni akademici: Autoritet nije dokaz

U petak je u Bijeljini održana tribina “Geostrateški pravac Srpske”, na kojoj su, uz ostale sahanolisce Milorada Dodika kakvi su Ana Trišić-Babić i dr. Aleksandar Vranješ, sudjelovali i akademici Darko Tanasković i Nenad Kecmanović. 

Svaki put kad pročitam ime Tanaskovića i Kecmanovića, sjetim se kako je, jednom prilikom, hatib u Alipašinoj džamiji, dotičući se uz ostalo godišnjice rođenja (ili smrti) Alije Izetbegovića, kazao kako su Srbi angažovali svoje najpametnije glave, akademike, da napišu knjigu o “rahmetli Predsjedniku”, a niko im, veli, od naših akademika nije odgovorio.

Historičar Nedžad Novalić je napisao sjajan kritički osvrt na knjigu Tanaskovića i Kecmanovića o Aliji. Ali nije to to, jer autori su akademici, a Nedžad nije. Klin se klinom izbija, a akademik - akademikom.

Navedena opaska hatiba Alipšaine džamije je simptom niskog obrazovnog nivo bosanskohercegovačkog i, specifično, bošnjačkog društva. Naime, tamo gdje zaista vlada naučni duh nema ovakvog, prilično patrijarhalnog strahopoštovanja prema nosiocima akademskih titula.

Ništa bolje ne ilustrira nizak stepen naučnog razvoja našeg društva od patološke prakse aktuelnog predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denisa Bećirovića da ističe da je doktor, gdje god i kad god može.

Xi Jiping je doktor prava, Vladimir Putin je doktor ekonomije, kao i Pedro Sanchez; Angela Merkel je doktor kvantne hemije, Muhammed Ghalibaf doktor geografije, ali niko od njih nikad ni nigdje ne ističe da je doktor. Jasno je i zašto: predsjednik Kine, predsjednik Rusije, njemački kancelar, španski premijer i predsjedavajući Iranskog parlamenta označava mnogo veći društveni i institucionalni autoritet, nego titula doktora nauka. Samo Denis Bećirović misli da član Predsjedništva BiH nije dovoljno autoritativna titula, pa uz to redovno dodaje - “dr”.

Kad u takvom društvenom ambijentu, kažete za nekog da je - akademik (dakle, nešto više nego “doktor”), onda se strahopoštovanje podrazumijeva, čak i kad govorimo o takvim intelektualnim klovnovima kakvi su Darko Tanasković i Nenad Kecmanović.

Tanasković i Kecmanović, tokom svog dugog akademskog vijeka, nisu napisali ništa kvalitetno, ništa što bi bilo vrijedno pažnje u ozbiljnim naučnim krugovima. Njihove knjige i članci su okorjela politička propaganda u akademskoj oblandi. Pa opet jedan hatib Alipašine džamije osjeća izvjesno poštovanje prema tome što pišu, jer su potpisani kao akademici. To više govori o njemu (i nama), nego o njima.

A šta govori o njima, Tanaskoviću i Kecmanoviću?

U knjizi o Aliji Izetbegoviću, Tanasković i Kecmanović, praveći se pametni, pišu kako treba biti oprezan s riječju istina, pa dodaju: 

“Ovo, naravno, ne znači da se, apsolutizovanjem dekartovske devize cogito ergo sum, u ime vazda budne sumnje ili kakvih drugih, manje načelnih razloga, baš sve može i da ne postoje neke pouzdano utvrđene na kojima počiva sistem našeg znanja o pojavama, o svijetu oko nas, o drugima i nama samima.” (Alija: ulema ili balija?, Beograd, 2024, str. 12.)

Dakle, po Tanaskoviću i Kecmanoviću deviza cogito ergo sum označava sumnju, a njena apsolutizovana verzija - apsolutnu sumnju, odnosno stanje u kojem za nas više nema nikakvih pouzdano utvrđenih činjenica.

Sve to zvuči pametno, samo što nema veze s mozgom.

Naime, ko je čitao Descartesa zna da cogito ergo sum ne znači sumnju, nego upravo suprotno: cogito ergo sum je ono što je nesumnjivo.

“Mislim, dakle, jesam” jeste onaj trenutak u Meditacijama gdje Descartes odbacuje početno stanje sumnje, sumnje u sve na koje se Tanasković i Kecmanović referišu. Autor Meditacija to stanje sumnje u sve zove i destrukcijom temelja. […ac proinde funditus omnia semel in vitâ esse evertenda].

“Mislim, dakle, jesam” nije, kao što misle Tanasković i Kecmanović, stanje sumnje, destrukcija temelja, već, obratno, cogito ergo sum je novo stanje nesumnjivosti: novi temelj.

Descartes veli da, čak i ako sumnjamo u sve, ne možemo sumnjati u to da sumnjamo; ne možemo sumnjati u samu misao kojom je izražena sumnja.

Nadalje, samo ono mislim dokazuje da neupitno i jesam. Samo mislim implicira jesam.

“Tako”, veli Descartes, “nakon što smo dobro razmislili i pažljivo ispitali sve stvari, moramo doći do konačnog zaključka da je ova tvrdnja: ja jesam, ja postojim [Ego sum, ego existo] nužno istinita svaki put kada je izgovorim ili je samo zamislim [vel mente concipitur].” 

Dakle, Tanasković i Kecmanović zapravo pojma nemaju šta je cogito ergo sum. Akademici su negdje čuli ili pročitali da cogito ergo sum ima veze sa sumnjom u sve, pa su, praveći se pametni, prvo predstavili kao oznaku za drugo.

I uvijek je tako kod njih. Među srpskim nacionalistima ima ozbiljnih autora (Milo Lompar, Nikola Milošević, itd.), ali Tanasković i Kecmanović to nisu.

Moderna misao počinje s Descartesovom sumnjom u sve ili, tačnije, sa prevazilaženjem te sumnje kroz postavljanje same misli za oslonac mišljenja.

Moderna misao odbacuje sve pretpostavki i autoritete, te prihvata samo ono što je prošlo test kritike. 

Navedeni duh moderne misli će lijepo sažeti Kant u predgovoru Kritici čistog uma, pišući da je naše doba pravo doba kritike, kojoj se mora podvrći sve, svaka pretpostavka, svaki autoritet. 

”Religija svojom svetošću”, veli on, “i zakonodavstvo svojim veličanstvom obično hoće da joj izmaknu, ali onda pobuđuju opravdanu sumnju protiv sebe, pa ne mogu zahtijevati iskreno poštovanje koje um dopušta samo za ono, što je moglo izdržati njegovo slobodno i javno ispitivanje.”

Darko Tanasković i Nenad Kecmanović su mogli zahtijevati poštovanje za svoj akademski autoritet samo u autoritarnom ambijentu, gdje umu nije dopušteno da slobodno i javno kritički preispita njihove teze. Samo u takvom ambijentu su bošnjački teolozi mogli doći do zaključka da je Tanasković ozbiljan naučnik; samo u takvom, autoritarnom miljeu su mladi novinari Omladinskog programa Radija Sarajeva mogli percipirati Nenada Kecmanovića kao ozbiljnog intelektualca.

Iako se, na prvi pogled, stanje promijenilo, naša kultura još uvijek isuviše autoritarna pa gaji poštovanje prema bilo kojem akademiku, čak i debilima poput Tanaskovića i Kecmanovića. U moderno doba ćemo ući u cijelosti, tek kada prestanemo autoritet uzimati kao dokaz i sačuvamo poštovanje samo za ono što je moglo izdržati slobodno i javno kritičko preispitivanje.