Sporazum Irana i SAD-a nije kraj priče, već otvaranje najopasnijeg poglavlja

Parafirajući 17. juna 2026. Memorandum o razumijevanju (MoU), preliminarni dokument koji bi trebao dovesti do nastavka pregovora o sklapanju trajnog mira između Sjedninjenih Američkih Država i Irana, američki predsjednik Donald Trump je, napokon, okončao svoju neodlučnost. Trumpova administracija već neko vrijeme pokušava pronaći izlaznu strategiju iz rata protiv Irana koji je praktično izgubila, ali to kao globalna supersila ne može priznati, već završetak rata na koji je prisiljena, pokušava upakovati i američkoj javnosti predstaviti kao pobjedu.

Proteklih sedmicu ili dvije primjećuje se ozbijan raskol i naziru pukotine u odnosima između Tel Aviva i Washingtona o uvjetima završetka sukoba i da li treba nastaviti rat u koji je prema mišljenju većine analitičara, izraelski premijer Benjamin Netanyahu uvukao američkog predsjednika, obećavši mu brzu pobjedu. Ako ga Washington ne ukroti, Netanyahu će pokušati sabotirati najnovije pegovore u Švicarskoj u kojim posreduju Pakistan i Katar, prijateljske zemlje objema stranama u sukobu. Iranska javnost je podijeljena i skeptična kada je riječ o Memorandumu, upravo iz razloga što je njegov sadržaj povoljniji za Iran nego za SAD. Iranska pregovaračka delegacija koju predvode Muhamed Bakir Qalibaf, predsjedavajući Iranskog parlamenta, i Abbas Araghchi, šef iranske diplomatije, dobila je zeleno svijetlo od vrhovnog vođe Irana, ajatollaha Mujtebaa Hameneija, koji je odluku delegirao Vrhovnom vijeću za nacionalnu sigurnost, da krene u nastavak pregovora.

Kanadski nezavisni novinar Dimitri Laskaris, koji sve vrijeme na terenu prati pomenuti sukob, iransku pobjedu i Trumpovo potpisivanje Memoranduma u Versajskoj palači, nakon samita zemalja G7, uporedio je po regionalnim posljedicama ravnim s padom Berlinskog zida 1989. Najavljujući otvaranje Hormuškog moreuza, Trump je, u svom nekonvencionalnom stilu kazao: “Brodovi svijeta, upalite motore. Neka nafta teče!“ U međuvremenu, Teheran je službeno proglasio pobjedu u ratu sa Sjedinjenim Državama. Ako ostavimo po strani trenutno oduševljenje, stvarnost izgleda složenijom nego se to čini na prvi pogled.

Memorandum od 14. tačaka je složen, u nekim detaljima čak kontradiktoran, a neki vjeruju i potencijalno opasan dokument. Memorandum sam po sebi ne rješava sukob već ga samo privremeno zamrzava. Analiza ovog dokumenta otkriva ogromne ustupke SAD-a Iranu i upravo bi ti ustupci ako ne budu principijelno provedeni - a već su magnet za potencijalnu sabotažu - mogli utrti put još opasnijoj krizi u bliskoj budućnosti. Memorandum bi mogao izazavati negodovanje duboke države u Americi i antiiranskih proizraelskih moćnih faktora ne zbog njegovog sadržaja već zbog detalja koji su izostavljeni iz Memoranduma. Memorandum predviđa hitnu obustavu sukoba na svim frontovima, uključujući i rat u Libanu i otvaranje Hormuškog moreuza. Sjedinjene Američke Države se obavezuju da će povući trupe iz područja oko Irana, u potpunosti ukinuti pomorsku blokadu i suspendovati američke sankcijena prodaju iranske nafte. Pored toga, Washington će omogućiti Teheranu pristup zamrznutoj imovini u visini od 24 milijarde američkih dolara.

Dio Memoranduma koji je izazvao najveću pažnju je pristanak Amerike (prema članu sedam) da osigura poslijeratnu obnovu Irana u visini od 300 milijardi dolara. Ne radi se o ekonomskoj pomoći tipa Maršalovog plana evropskim zemljama nakon 2. svjetskog rata niti o običnoj ekonomskoj pomoći, već o paketu reparacija ili ekonomske kompenzacije za ratna razaranja koje je Iran pretrpio od Amerike i Izraela.

To znači da je Iran, iako u asimetričnom ratu i sa daleko inferiornijom vojnom silom od američke, uspio je Amerikancima nametnuti vlastitu pregovaračku logiku koju je Donald Trump prihvatio. Iran je osigurao ukidanje ekonomskih sankcija i osigurao pozamašne finansijske reparacije a da pritom nije popustio po bilo kojem ključnom strateškom pitanju. Rat koji je trajao 39 dana nije završen kapitulacijom Irana već strateškim paritetom. Ahmed Kandil, u analizi za list Al-Ahram, zaključio je kako Sjedinjene Države, s ogromnom vojnom nadmoći, ipak svoju vojnu silu nisu mogle pretvoriti u proklamirani politički ishod. Ovaj zaključak je možda glavna lekcija rata, koja je uključena u Memorandum o miru. Taj zaključak je takođe i glavni problem jer pomenuti dokument kodificira status quo u kojem slabiji protivnik ubire ogromne dividende jednostavno zbog svoje sposobnosti projiciranja prijetnje globalnoj ekonomiji a jači igrač, u ovom slučaju SAD, primoran je da plati za nanesenu štetu i deblokadu brodskih puteva.

Američki zahtjevi glede razvoja iranskog raketnog programa i podrške Teherana Osovini otpora, trajno su uklonjeni s dnevnog reda budućih pregovora. Ne radi se o propustu, već o svjesnoj kapitulaciji Trumpove administracije pred zahtjevima Teherana. Balističke i hipersonične rakete koje je Iran aktivno razvijao posljednjih godina, program za koji je najzaslužniji mladi iranski inžinjer i general IRGC-a Hassan Tehrani Muqaddam (poginuo 2011.), a koje su predstavljene i testirane kao direktna prijetnja Izraelu i američkim bazama u regiji, ostaju izvan Memoranduma. Iranska finansijska i vojna podrška Hizballahu, Hutima i proiranskim frakcijama u Iraku (Hashd) i Hamasu u Gazi, prema Memorandumu, ne dovode se u pitanje.

Iranska višedecenijska odbrambena doktrina isturene odbrane koja je kontinuirano označavana od strane arapskih zaljevskih zemalja, Jordana i Izraela, ali i Amerikanaca, kao destabilizirajuća za Bliski istok, ne samo da je očuvana, već je praktično pravno legitimizirana Memorandumom. Patrick Wintour, novinar britanskog lista The Guardian, primjećuje da će podrška Hamasu, Hutima i Hizballahu ostati dio buduće iranske sigurnosne strategije. Osovina otpora vjerovatno neće figurirati kao centralni stub iranske asimetrične odbrane, jer se nije pokazala sposobnom da odvrati američke i izraelske napade.

Pored toga, dokument ne govori ni o promjeni režima, zahtjev koji su mnogi u Washingtonu nekada tražili. Nema ni američkih zahtjeva za oslobađanje političkih zatvorenika. Pitanje ljudskih prava u Iranu nekad je bilo korišteno kao glavna motivacija za antiiranske kampanje destabilizacije Islamske Republike i mobilizaciju radikalne i militantne iranske dijaspore i njenih terorističkih krila, Mujahedin Khalk (MEK) i militantnih monarhista - a na koje su često nasjedali i neki dušebrižnici u našoj državi. Sada su ta pitanja, koja su bila svojevrstan moralni kompas i vodilja američkevanjske politike, isključena iz razgovora o miru.

J. D. Vence, američki potpredsjednik, nedavno je javno rekao za američke medije da predsjednik Trump nikad nije imao takve zahtjeve te da je promjena režima u Iran stvar iranskih građana, a ne američki zahtjev. Što se tiče uključenja iranskih zahtjeva baziranih na doktrini jedinstva arene ili frontova, koji se poglavito tiču rata između Izraela i Libana, prema Memorandumu, prekid vatre u Libanu koji Iran traži kao uvjet pregovora, osigurava zaštitu Hizballaha i sastavni je dio Memoranduma. Izrael je izrazio nezadovoljstvo uvjetima sadržanim u Memorandumu i osjeća se poniženim kao talac američko-iranskog grande dogovora.

Prema New York Timesu, Tel Aviv, koji raspolaže s 90 nuklearnih glava i koji nije potpisnik NPT-a i arogantno odbija bilo kakvu diskusiju o svom nuklearnom arsenalu, gunđa i zbog nejasnoća u vezi sa zalihama obogaćenog urana i djelovanjem Hizballaha duž sjeverne granice. Premijer Netanyahu, kojeg je Trump nazvao "vrlo teškim momkom" našao se u političkom ćorsokaku. Amerika, saveznik Izraela, potpisala je sporazum s Iranom bez insistiranja od Irana da se odrekne balističkih raketa a iranski saveznici ostaju naoružani i na pragu Izraela.

Pitanje iranskog nuklearnog programa, koje je uvijek bilo glavni okidač i razlog (ili izgovor) za agresiju, prema Memorandumu, ostaje maglovito i podložno različitom razumjevanju. SAD i Iran su se složili da će o njemu pregovarati u narednih 60 dana kako bi postigli konačno rješenje o statusu iranskog nuklearnog programa. Iran, u skladu s konzistentnom politikom proteklih decenija, potvrđuje posvećenost neširenju a obavezuje se i da neće proizvoditi nuklearno oružje. Pitanje verifikacije i provjera ostaje za diskusiju. Pored toga, Sjedinjene Države su, čini se, odustale od ranijeg ultimatuma da Iran mora sve zalihe obogaćenog urana izmjestiti izvan Irana kao i od zahtjeva da odustane od daljeg obogaćivanja urana u zemlji. Razmatra se kompromisno rješenje prema kojem bi se uranijum koji je već obogaćen do 60 posto mogao razrijediti do nivoa od 3,67 posto za civilne potrebe. Pritom, Teheran bi zadržao svu nuklearnu infrastrukturu i tehnologiju za obogaćivanje. Trump je nagovijestio The New York Timesu da bi mogao pristati na petnaestogodišnji moratorij na obogaćivanje.

Iran je dokazao da može izdržati vojni pritisak i ekonomsku prisilu i dolazi za pregovarački sto sa pozicije snage a ne slabosti.

Ponovno otvaranje Hormuza je spas za globalnu ekonomiju. Cijene nafte pale su ispod 84 dolara po barelu, a tržišta su odahnula. Memoandum sadrži i referencu o budućem zajedničkom upravljanju pomorskim uslugama od strane Irana i Omana. Analitičari vjeruju da bi nakon 60 dana slobodne plovidbe Iran i Oman mogli zatražiti pravo naplaćene usluge koje budu pružali plovilima. Mehdi Mohammadi, savjetnik iranske delegacije, kaže da Iran pruža usluge navigacije i zaštite na što samo Iran i Oman imaju pravo naknade. To u praksi znači da Hormuški moreuz izmeđunarodnog plovnog puta, kako je bio tretiran do sada, prelazi u zonu s naplatom usluga pod iranskom kontrolom. Na ovaj način iran stiče legitimnu polugu pritiska na globalnu trgovinu, koju je u toku rata koristio pomoću prijetnje vojnom blokadom.

Memorandum, ako bude primjenjen, mogao bi označiti početak nove epohe u Perzijskom zaljevu. Amerikanci se nadaju da će 300 milijardi dolara pokrenuti proces ekonomske liberalizacije u Iranu koji će proizvesti punu integraciju Irana u sistem globalne ekonomije. Neki iranski liberalniji bivši zvaničnici koji su odani ekonomskoj liberalnoj teoriji i privatizaciji, kao što je Abbas Akhundi, pristalice su ovog scenarija. Akhundi zagovarare definiranje odnosa Irana i regionalnih saveznika i sigurnost vidi u regionalnoj ekonomskoj integraciji. Ovakav stavu novije je vrijeme zauzeo je i brat predsjednika UAE-a, princ Tahnoon, koji smatra da je ekonomska integracija arapskih država zaljeva s Iranom (entanglement) bolja garancija za mir u regionu od sukoba s Iranom i oslanjanja na američko vojno prisustvo.

Ako Iran dobije zamrznuta sredstva i ako dođe do ublažavanja sankcija, a Iranci nastave svoj raketni program i pružanje podrške regionalnim saveznicima, Izrael će se osjetiti izdanim i mogao bi ponovo pokrenuti preventivni udar. U takvom duelu Iran bi bio daleko jači i opremljeniji. Nije isključeno da Netanyahu posegne za ovom opcijom. Najopasniji scenarij koji se može desiti je da Trumpova administracija bude izložena nepodnošljivim pritiscima i kritikama u Americi iz reda cionista i liberalnih intervencionista (tzv. neocons) zbog poniženja i poraza, te bude prisiljena da ovaj predah iskoristi da se pregrupira i nakon kongresnih izbora ponovonapadne Iran. Bio bi to najveći politički poraz za Trumpa, predsjednika koji je izabran na platformi da će okončatiameričke ratove.

Prema tome, potpisani Memorandum između SAD-a i Irana nije kraj priče već otvaranje njenog najopasnijeg poglavlja. Memorandum potvrđuje da je vojna moć bez strategije bezvrijedna, ali isto tako dokazuje da je diplomatija bez garancija opasnija od rata. Iran je iz sukoba izašao kao strateški pobjednik a nije se odrekao ničeg, osim što je izgubio važne ljude i pretrpio ogromna razaranja. Sjedinjene Države nisu postigle svoje proklamirane ciljeve. Iran je osigurao ukidanje ekonomskih sankcija i pozamašne finansijske reparacije iako upakovane kao inveticije a da pritom nije popustio po bilo kojem ključnom strateškom pitanju.