Čemu se vraća Emina Đelilović-Kevrić: Šta veže Bulgakova i Šesto čulo?

Mnogi ljudi jednu knjigu, film, seriju... pročitaju ili pogledaju više puta – vraćaju im se. Zanima nas čemu se vraćaju neki relevantni, zanimljivi i poticajni sagovornici. 

Ovoga puta donosimo razgovor s nagrađivanom bosanskohercegovačkom književnicom Eminom Đelilović-Kevrić.

Ona ističe da svaki povratak podrazumijeva ponovno traganje za onim što je ostalo neizrečeno, „što je ostalo skrovito i nevidljivo u momentu dok je bilo pred nama“.

„Ono što nismo vidjeli i uočili u prvom planu vezano je za naše životno iskustvo koje je uslovljavalo vidljivost svijeta pred nama. Zašto bismo se uopće vraćali? Možda kako bi ono živo u nama preplavilo svojevrsnu tugu zaborava koji je neminovan, i tome dalo ljepotu.  Tako je i sa knjigama. Svako vraćanje knjizi, podrazumijeva novi iskustveni poredak u našem svijetu – životni ili čitateljski, sasvim svejedno“, kaže Đelilović-Kevrić za portal !Odgovor. 

Pojašnjava da je knjiga kojoj se vraćala više puta je klasik „Majstor i Margarita“ Mihaila Bulgakova.

„Svaki put oduševi nečim novim što mi je bilo nevidljivo. Ovo djelo, koje sam prvi put pročitala u srednjoj školi, uvijek me iznenadi višestrukim mogućnostima tumačenja i interpretacija, to i ne čudi s obzirom da je roman izuzetno kompleksan i polifoničan. Mislim da se teško može doći do toga da jedno djelo pogrešno čitamo, ako isključimo neka radiklana ideološka čitanja, prije se radi o različitostima i čitateljskim sinkretizmima. Moram da priznam da mi je prvo čitanje bilo najteže i najljepše čitanje. Imala osjećaj da sam se uhvatila u koštac s nečim što je izgledalo nerazumljivo, naizgled nepovezano, ali jako zanimljivo i neodoljivo. U tom procesu čitanja, moj naivni čitatelj se u potpunosti izgubio, jer prosto ovaj roman većinski odbija pristup emotivno predanog čitatelja, više iziskuje logiku analitičara. Kako sam bila sklona izazovima u čitanju kompleksnijih djela, nakon usvajanja određenih znanja o svijetu književnog teksta, svaki put je bilo lakše shvatiti i interpretirati tekst“, ističe ona.

Dodaje i da koliko god da oduševi neka nova spoznaja, još više oduševi osjećaj da je nešto ostalo, a što može „odgonetnuti/osjetiti“.

„Mislim da veliku ulogu u čitanju književnih tekstova u srednjoj školi imaju profesori književnosti koji uvjetno rečeno djelo kontekstualiziraju u društvene, političke, filozofske i psihološke okvire i to značajno utječe na učeničku percepciju i razumijevnje djela. Dakle, kroz to prvo naivno čitanje Majstora i Margarite, nisam bila doživjela neku veliku klasičnu priču, pa ni ljubavnu kakva se nameće odnosom Margarite i Majstora – više sam imala osjećaj da se Bulgakov savršeno igra sa vremenom u kojem je živio propitujući kao vješt satiričar odnose čovjeka i vlasti, kao i čovjeka prema čovjeku, u krajnjoj liniji odnose dobra i zla“, ističe Đelilović-Kevrić.

Napominje i da je to bio prvi roman u kojem je bila oduševljena elementima fantastike, kao i njenim odnosom prema stvarnosti.

„Zanimljivo je to što je Bulgakov savremenost u Moskvi iskazao fantastikom, a ono što je bilo, dakle što je historijsko iskazao je svojevrsnim realizmom. Prvi put me fantastika zaintrigirala, a onda mi je postalo posve normalno i shvatljivo zašto bi se jedan pisac u takvom vremenu koristio fantastikom i govorio među redovima. Cijeli roman, doima se kao potraga za istinskom i pravom stvarnošću, kao i njenom razumijevanju. Neke stvari u romanu su i više nego aktuelne danas, nisu to samo pitanja odnosa čovjeka i vlasti, umjetnika i vlasti nego i odnosi unutar ličnosti, dakle prostori same ličnosti. Nevjerovatno koliko je Bulgakov bio pronicljiv: na pitanja Wolanda šta se to promijenilo sa Moskovljanima, odgovor je da su doživjeli veliki tehnološki napredak, no stvarno je pitanje bilo usmjereno na to kakvi oni jesu na relaciji dobra i zla. Isto pitanje je danas i više nego aktuelno i bitno. Tokom kasnijih čitanja shvatila sam da je jedan od ključnih zadataka romana da odgovori na suštinsko pitanje umjetnosti, a naročito u tom režimu u kojem je Bulgakov živio i radio: može li roman nadživjeti, preživjeti stvarnost, odnosno može li umjetnost preživjeti ideološka uplitanja i šta je to smisao umjetnosti. Može li Majstor odgovor dati samo iz prostora kakav jeste ludnica? To su zapravo univerzalna pitanja same umjetnosti. Mislim da lik Margarite igra jednu od ključnih uloga u romanu jer otvara prostor svevremenosti, intimna priča apsolutno požrtvovane žene koja prodaje dušu đavolu, dakle Wolandu, da bi spasila Majstora, spaja ove dvije krajnosti kako bi priče uvela u neke nove dimenzije i nove mogućnosti, ljubav na taj način spašava svijet koliko god on bio neiskren i pokvaren. Ovaj roman je ostavio snažan utjecaj i na moje pisanje, uvijek me fantastično i onostrano motiviraju kada se nađu u kontaktu sa stvarnošću“, govori ona.

Poručuje i kako nije neki filmski znalac i da više čita knjige nego što gleda filmove.

„Ali, film kojem bih se uvijek vratila je film Šesto čulo iz 1999. godine. Gledala sam ga jako davno i prvo gledanje bilo je obilježeno sjajnim prevratom i spoznajom na kraju filma, o tome ko su zapravo mrtvi u filmu. Dopala mi se ta ideja o zavođenju gledatelja u filmu, jednako kao što čitatelji po sistemu spoznaje i posjedovanja znanja mogu biti ograničeni i zavedeni. Ali, to nije razlog zbog kojeg bi se neko trebao vratiti tom filmu, prosto jer sama spoznaja o neobičnom obratu, narušava osjećaj zadovoljstva prilikom narednog gledanja. Svako naredno gledanje, zapravo je usmjereno na odnose i psihološku borbu likova koji pokušavaju da se izbore sa životnim okolnostima, vršnjačkim nasiljem, porodičnim životom, gubitkom voljenih osoba i samim odrastanjem. Ne volim da gledam horor filmove, ali ovaj film i nisam nikada doživjela na taj način. Najviše bih istaknula ljudske odnose, razumijevanje i empatiju kao složene procese koji u svijetu koji je labilan i na granicama, imaju primarnu ulogu na koju trebamo obratiti pažnju“, zaključuje ona.

Đelilović-Kevrić na kraju dodaje i da su ovaj film i Majstor i Margarit: „u suštini su markirani tajanstvenošću, dozom negativne atmosfere koja treba da raskrinka samo zlo i na vidjelo iznese dobro“.

Ko je Emina Đelilović-Kevrić?

Emina Đelilović-Kevrić rođena je 8. decembra 1989. godine u Travniku, a živi u Vitezu. Diplomirala je b/h/s jezik iknjiževnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Zenici, gdje je i magistrirala na temu „Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti“.

Trećenagrađena je na konkursu „Slovo Gorčina“ Fondacije Mak Dizdar 2011. godine za prvu neobjavljenu zbirku poezije. Dobitnica je nagrade lista Oslobođenje za kratku priču 2015. godine te nagrade FEDI za najbolju neobjavljenu bajku 2016. godine. Kao i nagrade „XI Bugojanska vaza“ za najbolju kratku priču/pripovijetku 2024. godine, za priču „Čarobni bijeg“. Također je osvojila je nagradu na književnom natječaju "Susreti Zija Dizdarević" 2022. Godine, za priču "Leptir".

Status afirmisane autorice na domaćoj književnoj sceni dodatnoje učvrstila zbirkom „Kratke priče o pokušajima izbavljenja“, u kojoj se nalazi trinaest kratkih priča.

Autorica je zbirki poezije „Ovaj put bez historije“ (2016) i „Moj sin i ja“, kao i zbirke kratkih priča „Izbrisani životi“(2021). Njeni književni radovi objavljivani su u brojnim domaćim iregionalnim književnim časopisima i zbornicima.