Nermin Nikšić nije lider – on je šef

Fadil Novalić bio je lahka meta. Pristao je 2015. godine da ga SDA, u vrijeme krupnih reformi i ekonomske stagnacije, isturi za premijera Federacije, što je operativno i finansijski najmoćnija ali i najodgovornija pozicija u državi.

Bez prethodnog političkog i medijskog iskustva, radin i neposredan, bio je glavni pik medija – kojima i jeste zadatak da budu „korektiv vlasti“. (O tim korektivima i njihovim standardima – drugom prilikom.)

Fascinantno je bilo posmatrati kako se njegovi direktni podređeni – ministri – ili kriju od javnosti ili joj jednosmjerno poturaju jeftini „PR“. Novalić je u očima javnosti bio cijela Vlada Federacije. Medijima, herojskom pravosuđu, opoziciji – zaista je bio lahka meta. Zato – između ostalog – i jeste danas u Vojkovićima.

U njegovoj fotelji sada je Nermin Nikšić, predsjednik Socijaldemokratske partije BiH, koji je već jednom vodio Federaciju (2011–2015). Od kraja rata je prošao gotovo sve stepenice i partijske i političko-administrativne hijerarhije: od općinske inspekcije do vrha federalne vlade, od predsjednika općinske organizacije do predsjednika partije.

Njegov prvi mandat ostat će upamćen po najvećem kolektivnom političkom nasilju nakon kraja rata: masovnim protestima 2014. Mada u drugom, tekućem mandatu povlači znatno hrabrije poteze i ulazi u dublje promjene ekonomskog, političkog i društvenog ustroja Federacije – o Nikšiću uglavnom priča samo opozicija i njena propagandna mašinerija na društvenim mrežama.

Za dobar dio medija Nermin Nikšić kao da nije predsjednik SDP-a i premijer Federacije. I to nije slučajno, što zbog samih medija, što zbog Nikšićevih medijskih taktika.

Kao najuspješniji tehnokratski kadar autokrate Zlatka Lagumdžije, Nikšić je u ovih trideset godina s odličnim uspjehom završio sve škole političkog upravljanja, stranačkih slalomskih disciplina, poslovnih uspjeha u sivim zonama između javnog novca i privatnih interesa.

Sve stranke jesu istovremeno i ideološke i interesne organizacije, ali samo je Nikšiću i drugim moćnim SDP-ovcima uspjelo da od nekadašnje komunističke partije naprave snažnu, stabilnu i probitačnu interesnu grupaciju koja ideološki igra na sve strane: od Helezovog koketiranja s džematom do Stojanovićevih prijetnji reisul-ulemi.

I dok bi u većini drugih stranaka ovakva ideološka amplituda izazvala ako ne raskole a ono makar javna prepucavanja, u SDP-u sloga caruje. Zadovoljni vlašću – koju su dijelom zaslužili a dijelom dobili na poklon od Amerikanaca – očigledno i po vertikali i po horizontali partije kadrovski i budžetski podmireni, geografski uravnoteženi (osim Hercegovine) – SDP-ovci se javno ne kolju ma koliko privatno i po partijskim forumima jedni na druge režali.

Neopterećen, dakle, krupnim unutarpartijskim trvenjima, Nikšić komotno i suvereno vlada Federacijom. Poučen svojim prvim mandatom, u kojem je imao nezrelih izjava i naglih skakanja pred rudu, naučivši na slučaju Fadila Novalića najteže lekcije, Nikšić istupa rijetko, odmjereno, bez naročito teških riječi, krupnih obećanja i nespretnih dvosmislica.

Elmedin Konaković, lider NiP-a, Nikšićev glavni koalicioni partner, bez kojega ne bi imao bošnjački legitimitet, krajnja je suprotnost. Dok, naprimjer, Nikšiću neko korporativno pristojno vodi profile na društvenim mrežama, Konaković ulazi u svađe s anonimnim korisnicima Facebooka, vrijeđa novinare, kolege i svakoga ko mu se ispriječi.

Međutim, ono što je najvažnije, Nikšićevi ministri su na prvoj liniji, i pred medijima, i pred opozicijom i pred širom javnošću. Dok su se Novalićevi ministri iz SDA, HDZ-a i SBB-a uglavnom krili od javnosti, raspolažući ako ne istim a ono većim budžetima kao i Nikšićevi, sadašnji federalni ministri javno primaju kritičke udarce.

Svakako, među njima ima egzibicionista – poput Rame Isaka i Adnana Delića; agresivnih propagandista – poput Vojina Mijatovića; agilnih mlađih stranačkih kadrova koji se nastoje etablirati (Nasiha Pozder); ili onih koji, očigledno, sami moraju primati udarce za sulude odluke (Amir Hasičević)... Naravno, i u ovom sazivu ima ministara koji se sistemski skrivaju od javnosti, pa ih mogu prepoznati samo pasionirani novinari (Nediljko Rimac, Željko Nedić). I, ne treba izostaviti, ima i onih ministara koji rade – čijim radom su zadovoljne populacije za koje su zaduženi – i koji se pojavljuju onoliko koliko treba (Nerin Dizdar, Nedžad Lokmić).

U takvoj atmosferi je i moguće da Nikšić stoji ne na čelu, ne u pozadini – nego negdje u sredini, i to ne sam nego okružen ako ne svima onda barem većinom ministara.

Zato – ali ne samo zato – medijski nezapaženo prolaze sumnjivi poslovi njegovog sina i brata, nerazjašnjena prekomjerna potrošnja od pola milijarde maraka u Autocestama, kockarsko zaduženje na Londonskoj berzi...

Nikšić, kako je ironično primijetio njegov doskorašnji politički partner Fahrudin Radončić, ne može biti lider Bošnjaka; on je tehnokrata. Treba se složiti s Radončićem. Ali vrijedi naglasiti da Nikšić ne da ne želi biti lider Bošnjaka – on ne želi biti lider uopće.

Nermin Nikšić nije lider, on je šef. On vješto koordinira odnose i interese jedne povelike grupe političara i poduzetnika. Uz pomoć tradicionalno čvrste partijske arhitekture, provodi mudru i učinkovitu strategiju odnosa s javnostima, u čemu mu uvelike pomaže šarolik niz javnih, komercijalnih i nekomercijalnih medija.

Mediji koji se nisu osvrnuli na otkriće portala Istraga.ba o porodičnom poslu Nikšića sa javnom fabrikom municije u Konjicu – ili imaju problem s istraživačkim novinarstvom ili sa odnosom prema vlasti. Ili su zapali u oba problema.