Čemu se vraća Dragan Bursać: Između Stranca i Breaking Bad 

Mnogi ljudi jednu knjigu, film, seriju... pročitaju ili pogledaju više puta – vraćaju im se. Zanima nas čemu se vraćaju neki relevantni, zanimljivi i poticajni sagovornici. 

Ovog puta smo o gledateljskim i čitateljskim „vraćanjima i navikama“ razgovarali s bosanskohercegovački novinarom i kolumnistom Draganom Bursaćem. 

On pojašnjava da se „mora se početi patetično i pretenciozno, a kako drugačije“. 

„Neke knjige i neke serije prate čovjeka kroz život kao stari (ne)prijatelji. Kroz njih vidimo kako starimo, dok se pretvaramo da smo k'o biva nešto naučili. Zato su nam, valjda, i svaki puta drugačije. Takav je moj odnos sa Camusovim Strancem“, govori on. 

Bursać navodi da je Stranca prvi put pročitao u srednjoj školi i bio uvjeren da drži u rukama ultimativni manifest nihilizma, „koji je napisan kako bi bio sam sebi svrha i kako bi pokazao jaz između postojanja i paradoksa postojanja“.  

„Nisam puno pogriješio. Svijet bez Boga, bez smisla, posut milijardama fotona Sunca i bez nade izgledao je kao prirodno stanište Mersaulta, čovjeka koji ne plače na majčinoj sahrani, kojem sunce odista više smeta od moralnih dilema dok povlači obarač i koji poslije sahrane odlazi u kino kao da se nije dogodilo ništa veliko. Makar ne njemu. Dobro...“, kaže Bursać za portal !Odgovor. 

Na fakultetu je, ipak, istu ovu knjigu čitao drugačije, glavni lik postao je pobunjeni čovjek, zadobio svoj socijalni i sociološki okvir. 

“(P)ostao je pojedinac koji odbija društvenu hipokriziju i plaća cijenu vlastite iskrenosti. Gotovo obavezno štivo svih nas koji smo pokušavali razumjeti egzistencijalizam. Tek mnogo kasnije shvatio sam da sam sve vrijeme čitao mnogo više od filozofskog romana. Mada, čitao sam tada pogrešno Stranca. Camus je u Strancu napisao primijenjeni apsurd postojanja. Herojski apsurd čovjeka kojem je sve jasno, koji stoji nad jamom egzistencijalističke provalije, vidi njenu dubinu i ipak bira život. Bez religijske utjehe, bez velikih obećanja i bez očajničkog grča“, ističe Bursać. 

Mnogo je to bliže, nastavlja, mediteranskom i epikurejskom osjećaju svijeta „nego primjerice sjevernjačko-protestantski osjećaj u Kierkegaardovoj Bolesti na smrt“.  

„Sunce, more, kamen, miris soli, pasati juga i svijest da upravo prolaznost svemu daje vrijednost. Pobunjeni čovjek je Camusov manifest, a Stranac upotreba manifesta in vivo“, dodaje on. 

Bursać objašnjava da mu je zbog toga „Albert Camus s godinama postao zanimljiviji od većine (samo)deklarisanih filozofa koji su ga okruživali“. 

“U pariškim krugovima podrugljivo su ga nazivali 'seljačetom iz Afrike', a upravo je taj čovjek nadživio njihove ideološke i naučne modove i njihove ideološke rovove. Bio je vrhunski novinar, zaboga, bio je golman koji je tvrdio da je na terenu naučio gotovo sve što zna o moralu i bio je –meni najmilije – čovjek koji je savjetovao da u nepoznatom gradu sjedneš na glavni trg i pustiš da grad prođe kroz tebe umjesto da bauljaš ulicama i tražiš taj grad u njima. I možda upravo zato Meursault nikada nije ostario. Ostario je čitalac i ja sa njim. Camus nas je sve prevario... Zato je prvo čitanje Stranca najtačnije. I neponovljivo je“, zaključuje on. 

Bursać navodi da je drugi saputnik kojem se redovno vraća dolazi iz sasvim drugačijeg svijeta, riječ je o seriji Breaking Bad. 

„Ona se može gledati kao kriminalistička TV-serija, kao priča o proizvodnji metamfetamina, kao razglednica Albuquerquea i pustinje Novog Meksika, kao spoj indie muzike, countryja, svjetla i tame američkog jugozapada. Sve je to tačno, kako ne bi i bilo kad su svjetlo, talenat, Bog, scenaristički dar i produkcija dali Vinceu Gilliganu da se igra sa pokretnim slikama. Na radost svih nas. Ali ispod svega nalazi se priča o ljudskoj prirodi. Univerzalna, dosadna ali opet i opet neophodna. Walter White nije zanimljiv (samo) zato što postaje narkobos koji ima limitirano životno vrijeme, kancerom tajmirano. Zanimljiv je zato što pokazuje koliko je tanka granica između pristojnog građanina i čovjeka koji će učiniti sve kada sebi pronađe dovoljno dobro opravdanje za život kao takav. Doktor Džekil i gospodin Hajd ovdje dijele isto tijelo, istu porodicu i istu biografiju“, dodaje on. 

Ističe da se zapravo najviše vraća epizodama koje gotovo da nemaju veze sa glavnim zapletom. 

„Droga je put prema paklu i to je jasno već u prvoj sceni, kada Heisenberg u gaćama stoji usred pustinje sa pištoljem u ruci čekajući kraj koji je sam proizveo. Sve poslije toga jeste anatomija jednog pada. Prelijepog doduše“, kaže Bursać. 

Najviše se vraća epizodi Fly, naprimjer, u kojoj Walter i Jesse sat vremena pokušavaju uhvatiti jednu jedinu muhu u laboratoriji, više govori o krivici, savjesti i raspadu čovjeka nego desetine scena nasilja. U toj mušici nalazi se čitava Walterova biografija“, kazao je. 

Bursać, na kraju navodi još jedan od razloga zbog kojih se vraća upravo Camusu i seriji Breaking Bad. 

„Prvi me podsjeća da čovjek može živjeti bez iluzija, a da ipak voli sunce, more i život. Drugi pokazuje kako svako zlo počinje sitnim kompromisom sa samim sobom. Između Meursalta pod alžirskim suncem i Waltera Whitea u pustinji Novog Meksika nalazi se prostor kojem se vraćam već više od trideset godina. Tamo uvijek pronađem istu knjigu i istu seriju, ali nikada istog čovjeka koji ih čita i gleda. Ili je to jedan te isti prostor, a Meursalt i Walter su jedna te ista osoba. Nisam pametan...“, zaključuje on.