Fascinantna priča o američkoj Jevrejki koja je čuvala uspomenu na Sarajevo

Impresivnu, fascinantnu, gotovo filmsku priču u video blogu „Freedom 250: Amerika u 60 sekundi“, objavio je prije nekoliko dana John Ginkel, otpravnik poslova u Američkoj ambasadi u Sarajevu.

Povodom obilježavanja mjeseca baštine američkih Jevreja, podsjetio nas je na sudbinu američke Jevrejke bosanskih korijena po imenu Flory Jagoda.

“Njezin izvanredni doprinos svjetskoj muzičkoj baštini započeo je upravo ovdje u Bosni i Hercegovini. Flory Jagoda rođena je 1923. godine u Sarajevu i odrasla je u planinskom selu Vlasenica okružena ljubavlju svoje None i porodice koja je njegovala svoju sefardsku baštinu. Naučila je Ladino pjesme i priče koje su se prenosile generacijama, pjesme koje su  njeni preci donijeli sa sobom nakon što su 1492. godine protjerani iz Španije“ kazuje Ginkel i nastavlja:

„Drugi svjetski rat joj je oduzeo gotovo sve. Njena voljena familija nestala je u holokaustu. Ali Flory je prenijela uspomenu na njih preko okeana u Ameriku. Godine 1946. stigla je u Ameriku sa svojom harmonikom, svojim najdražim saputnikom i počela graditi novi život. Zasnovala je porodicu, postala je američki patriota i decenijama čuvala svoje sjećanja u tišini. Amerika joj je omogućila novi početak i na kraju snagu da ponovo zapjeva. Sedamdesetih godine prošlog stoljeća Flory Jagoda prigrlila je vlastitu strast prema muzici i kulturi svog djetinjstva.“

John Ginkel dalje navodi da je Flory Jagoda „počela pjevati za sebe i za izgubljenu porodicu, za svoju djecu i za svijet“.

„Flory Jagoda nam je pokazala da čak i nakon nezamislivog gubitka ljudski duh može stvarati ljepotu, čuvati baštinu i graditi mostove među svjetovima. Od Vlasenice do Virginije održavala je plamen živim. Njeno naslijeđe podsjeća nas da snaga Amerike leži u svemu što su ljudi sa sobom donijeli na naše obale, svoju baštinu, stamenost i talent, obogaćujući tako našu naciju kroz 250 godina naše američke priče“, zaključio je Ginkel.

Flory Jagoda, rođena kao Flora Papo, život je posvetila afirmaciji i očuvanju lirske muzičke tradicije sarajevskih Sefarda.

Jedan svoj album nazvala je „Memories of Sarajevo“ (Uspomene na Sarajevo), a ilustrirala ga je fotografijom Gazi Husrev-begove džamije.

Dva puta je nastupala u Sarajevu, prvi put 1985, a drugi put na Baščaršijskim noćima 2011. godine.

„Sarajevo i Bosnu nikada nije zaboravila. I svaki koncert bi počela sa svojom pričom o Bosni… o Sarajevu“, napisao je povodom njene smrti 2021. godine Elli Tauber, dodajući da je na njen 96. rođendan u Art-kući sevdaha na Baščaršiji dobila svoje zasluženo mjesto tako „da svaki posjetilac grada Sarajeva može uživati u njenom glasu i jedinstvenom doživljaju sefardske romanse“.

O dubini jevrejskih/sefardskih korijena u povijesti Sarajeva i Bosne i Hercegovine pisala je američka historičarka Emily Greble.

Ona u knjizi Sarajevo 1941-1945: Muslimani, kršćani i Jevreji u Hitlerovoj Evropi navodi da „u četiri stotine godina od dolaska Jevreja u Sarajevo oni nikada nisu bili predmet progona na vjerskoj osnovi“.

„Mnoge sefardske porodice su zapravo živjele u muslimanskim kvartovima i imale radnje odmah do svojih muslimanskih komšija u čaršiji. Štaviše, sefardska kultura postala je važan dio naslijeđa Sarajeva. Tokom 1920-tih, grupa nejevrejskih intelektualaca pohvalila je sarajevske Sefarde zbog njihovog plemenitog i neophodnog kulturnog rada koji je bio od koristi cijelom gradu. Sarajevska hagada – jevrejska knjiga obreda sa živopisnim ilustracijama koju su Sefardi donijeli u Sarajevo – bila je veliki izvor ponosa za Sarajlije, koji su je smatrali najvrednijim predmetom u gradskom muzeju“, piše Greble.

Međutim, u godinama Drugog svjetskog rata i svirepe fašističke okupacije zločinačke Pavelićeve takozvane NDH, sarajevski Jevreji bili su izloženi stravičnim zločinima.

Poput porodice Flory Jagode/Flore Papo, sarajevska jevrejska zajednica koja je brojala više od 10.000 ljudi, gotovo u potpunosti je uništena.

„Svi sarajevski Jevreji, izuzev nekoliko stotina njih, nestali su do augusta 1942. godine. Neki su se uspjeli skloniti u italijanskoj zoni ili su se pridružili pokretu otpora. Većina ih je umrla u logorima“, piše Emily Greble.

Video blog Johna Ginkela, pod naslovom „Freedom 250: Amerika u 60 sekundi“ podsjeća na dva i pol stoljeća Sjedinjenih Američkih Država.

U Američkoj deklaraciji o nezavisnosti, prema ideji Thomasa Jeffersona iz 1776. godine, istaknuto je da su svi ljudi stvoreni jednaki, da imaju neotuđiva prava na život, slobodu i potragu za srećom.

I upravo to pravo svakog čovjeka da traga za srećom, slobodno gradi svoj život i realizira vlastite ciljeve, bila je ideja vodilja mnogima koji su bježali od zla progona, fašizma i pokolja.

Flory Jagoda/Flora Papo preživjela je holokaust i ostvarila to svoje pravo, kao i brojni drugi sarajevski Jevreji, ali osjećaj neraskidive povezanosti sa svojim najmilijima koji su ubijeni u Bosni nikad je nije napustio. Sjena stradanja nikad je nije napustila, nikad nije mogla biti izbrisana.

Pola stoljeća kasnije, isti motiv, ista težnja za fundamentalnom ljudskom srećom vodili su i desetine hiljada Bošnjaka preko Okeana u bijegu od fašističke mržnje, progona, etničkog čišćenja i genocida.

I na taj način prožete su sudbine sarajevskih Sefarda i Bošnjaka koje je isto zlo u različitim periodima povijesti primoralo da napuste svoje gradove i sela, domove i avlije, svoje mirne živote i svoje uspomene.

Kao što su u vremenu NDH fašizma i holokausta brojni Bošnjaci pomagali svojim komšijama Jevrejima u Sarajevu – na listi Yad Vashema nalazi se nekoliko desetina bošnjačkih „Pravednika među narodima“ – tako su i tokom brutalne agresije na Bosnu i Hercegovinu brojni svjetski ugledni Jevreji (Simon Wisenthal, Josif Brodski, Bernard-Henry Levy, Edgar Morin...i mnogi drugi) javno stali na stranu istine i time dali nemjerljiv doprinos opstanku naše zemlje i najbrojnijeg njenog naroda.

To „srodstvo po bolu“ ostalo je kao neupitna povijesna činjenica i trajni podsjetnik na temeljnu ljudsku empatiju u tragičnim vremenima.