Zohran Mamdani: Ljubav prema Arsenalu koju ni poraz ne može izbrisati

Arsenal je u subotu izgubio finale Lige prvaka od PSG-a nakon slabijeg izvođenja penala. Međutim, taj poraz ne mijenja ono što Zohran Mamdani – gradonačelnik New Yorka i dugogodišnji navijač Topnika, te milioni njemu sličnih navijača širom svijeta misle o ovom klubu i osjećaju prema njemu. Tekst, napisan prije finala, ostaje ono što jeste: priča o vjernosti, godinama čekanja, razočarenjima i nadi, ali i o ljubavi koju ni izgubljeno finale ne može izbrisati.

Piše: Zohran Mamdani (The Athletic)

“Zašto se raspravljati s navijačem Arsenala kad možeš samo sačekati da vrijeme pokaže da si bio u pravu?” Svi smo to čuli bezbroj puta. I dugo zaista nije bilo mnogo toga što se moglo odgovoriti. Samo stisneš zube i moliš se. Nadaš se. Prisjećaš se.

To vrijeme je prošlo. To čekanje je završeno. Ta molitva je uslišena.

Pobijedili smo. Šampioni smo Engleske. I još nas samo jedna utakmica dijeli od toga da postanemo i prvaci Evrope. Ono što je nekad bila nostalgija za prošlošću sada je ljepota sadašnjeg trenutka.

Tokom proteklih pet i pol mjeseci, otkako sam položio zakletvu i postao gradonačelnik New Yorka, život se odvijao vrtoglavom brzinom. Kad pokušavaš zatvoriti budžetsku rupu od 12 milijardi dolara, nositi se s nezapamćenom mećavom, osigurati univerzalnu brigu o djeci i upravljati najvećim gradom u Americi, moraš znati šta dolazi prvo. Treninzi su bili prva žrtva. Ne mogu se sjetiti kad sam posljednji put završio knjigu. Ali o jednoj stvari nema pregovora.

Svake večeri, ma koliko dan bio haotičan, završavam ga isto kao milioni Arsenalovih navijača širom svijeta – od N7 do Norwooda, od Kampale do Kensingtona, od Kaira do Kineske četvrti – otvorim tabelu Premijer lige i nasmiješim se kad vidim Arsenal na vrhu.

Moj odnos s klubom počeo je kao kod većine nogometnih navijača: prije nego što sam bio dovoljno star da shvatim u šta se upuštam. Kad mi je bilo devet godina, amidža me upoznao s timom koji ima top na dresu, prekaljenog kapitena po imenu Tony Adams i igrače poput Nwankwo Kanua – rođenog u Africi, ali nastanjenog negdje drugdje, baš kao ja. Arsenal mi je bio blizak i prije nego što sam razumio zašto.

A onda je tu bio trener, čovjek za kojeg sam najprije mislio da je dobio ime po klubu, a zatim povjerovao da je klub nekako morao biti nazvan po njemu. Arsène Wenger možda se mučio s rajsferšlusom na svojoj jakni, ali rijetko sa svojim orkestrom. Nogomet koji su igrale njegove ekipe nalikovao je muzici.

Nikad ne zaboraviš igrače zbog kojih si zavolio tu divnu igru. Bio je tu Sylvain Wiltord, ovjekovječen kao jedan od mojih najdragocjenijih magneta za frižider. Bio je tu Dennis Bergkamp, čovjek koji se bojao letenja – osim kad je letio po terenu. I bio je tu Thierry Henry, hladniji čak i od Vicks VapoRuba na dresu Patricka Vieire.

Imao sam 12 godina kad smo postali Nepobjedivi – cijela sezona Premijer lige bez poraza. I danas se sjećam tog pohoda: promašenog penala Ruuda van Nistelrooya, dva gola Josea Antonija Reyesa protiv Chelseaja u FA kupu, Roberta Pirèsa kako leti niz krilo.

A onda je došao Pariz 2006.

Zadržali su me u školi tokom finala Lige prvaka. Kad sam napokon stigao kući, naš golman Jens Lehmann već je bio isključen. Gledao sam kako smo došli na samo 20 minuta do slave. Dvadeset godina kasnije, ime napadača Barcelone Henrika Larssona i dalje zaboli kad ga čujem.

Tugu sam liječio tako što sam stvari uzeo u svoje ruke. Čak i po virtualnim standardima, bio sam agresivan na tržištu transfera u Championship Manageru, a zatim u Football Manageru. Napokon sam doveo Sébastiena Freya, nakon godina stvarnih povezivanja s Arsenalom. Pod mojom upravom, Jérémie Aliadière i Jermaine Pennant postali su zvijezde za koje smo oduvijek znali da mogu biti, a doveli smo i Yoanna Gourcuffa, koji je ubrzo dostigao potencijal dostojan Zidanea.

I, kao svaki dobar socijalista, budžetom sam upravljao odgovorno: da sam ja bio na čelu, nikad ne bismo ponudili 40.000.001 funtu za Luisa Suáreza. Bilo bi barem 40.000.002.

Ali kako su godine prolazile, navijanje za Arsenal sve se više pretvaralo u vježbu iz nostalgije. Gledali smo kako eru uspjeha zamjenjuje doba varljivih svitanja, doba u kojem naši najbolji igrači odlaze igrati za naše rivale. Ubrzo je čak i nazivati ih rivalima zvučalo preambiciozno.

Od tima koji je mogao dovesti Sola Campbella iz Tottenhama postali smo tim koji bespomoćno gleda kako Robin van Persie potpisuje za Manchester United. I ponavljalo se iznova: Gaël Clichy, Bacary Sagna, Samir Nasri, Emmanuel Adebayor, čak i Cesc Fàbregas. Svaki od njih nekad je najavljivao novo doba kluba, i svaki je otišao prije nego što je to doba zaista stiglo. Priču o titulama zamijenila je utješna ideja da je četvrto mjesto titula za sebe. A mi smo i dalje bili uz klub.

Kad nas je Manchester United pregazio 8:2 – utakmicu sam gledao stisnutih zuba kao student druge godine u zajedničkoj sobi Baxter Housea na Bowdoin Collegeu – bili smo uz klub. Kad je Sébastien Squillaci počinjao u srcu odbrane, a RVP postigao 30 golova za United, bili smo uz klub.

Kad je José Mourinho nazvao Wengera “specijalistom za neuspjeh”, a zatim ga pobijedio 6:0 u Wengerovoj 1000. utakmici na klupi – bili smo uz klub.

Bili smo uz klub jer klub koji voliš ne napuštaš.

Uostalom, naša ljubav prema Arsenalu bila je mnogo dublja od obične ljubavi prema uspjehu.

Za nas s afričkim korijenima, Arsenal je predstavljao nešto veće. Bio je to klub koji je prigrlio afričke igrače prije nego što je dobar dio Evrope taj kontinent uopće počeo ozbiljno skautirati. Klub koji je slao igrače na Afrički kup nacija. Klub u kojem su igrači iz Nigerije, Obale Slonovače i Kameruna bili u samom središtu naše priče.

Bila je to ljubav prema klubu koji čuva vlastite korijene; koji igrače poput Jacka Wilshera i Maxa Dowmana odgaja u Arsenalovoj akademiji Hale End i vodi ih sve do prvog tima. Bila je to ljubav prema timu multikulturalnom koliko i grad koji mu je dom, gdje su imigranti iz Pakistana, Poljske i Paragvaja pronašli zajednički jezik u mržnji prema Spursima. I bila je to ljubav ukorijenjena u nadi – da će se jednog dana nešto promijeniti, da će se jednog dana neko poput Mikela Artete pojaviti na vratima i nostalgiju zamijeniti trofejima.

Tokom posljednje dvije godine, ma koliko život postajao haotičan, Arsenal je ostao konstanta. Ubacivao sam sažetke Lige prvaka između snimanja predizbornih spotova, hvatao dijelove utakmica tokom pauza u pripremama za debate i progutao više kompilacija Leandra Trossarda natopljenih dubstepom nego što bi ijedan odrastao čovjek u odijelu i kravati ikada smio.

I kroz sve to, kad je povratak Manchester Cityja djelovao neizbježno, kad je socijalistički projekt izgledao krhko, kad se činilo da su i fudbal i politika odlučili nagrađivati samo bogatstvo i cinizam, vraćao sam se riječima čovjeka bez neprijatelja: Bukaya Sake.

“To je proces.”

I treba mu vjerovati.

Kad nas je VAR spasio od Calluma Wilsona – vjeruj procesu.

Kad je Erling Haaland počeo pjevati Aviciija, dok je Declan Rice insistirao da još nije gotovo – vjeruj procesu.

Kad je Mikel Arteta motivirao ekipu tako što je na tabli nacrtao srce i mozak – vjeruj tom veoma bizarnom procesu.

I tako stižemo do subote.

Bit će trenutaka protiv PSG-a kad će u proces zaista biti teško vjerovati. Briljantni su. Vezni red im je savršeno izbalansiran. Iritantno su dobro vođeni. Imaju neke od najboljih igrača na svijetu.

Nema veze – vjeruj procesu. Stani uz čovjeka koji nas je od utakmica protiv Bodø/Glimta doveo do Budimpešte. Iznad svega, uživaj u ovom trenutku, jer ovakvi trenuci ne dolaze često. Tačnije: jednom u dvadeset godina.

I šta god da se desi, zapamti – moglo je biti gore. Mogli smo navijati za Tottenham.

(Prijevod: S.M.)