Ko koga optužuje za podjelu države: Nesvjesni saveznici u napadima na Bošnjake

Kada razgrnemo, dobro protresemo i potom proberemo sva višegodišnja značajnija dešavanja u političkom prostoru Bosne i Hercegovine ali i komšiluka, iz te se vrtložne mase obrisi ekscentričnih napada na bošnjačko biće pomaljaju kao kakve zloguke utvare. Skrivene iza teške tamne zavjese, kao i sumornih opsjena kojima se razara normalna svakodnevnica te kontinuiranog grozničavog nametanja "nerješivih problema", djeluju dovoljno efektno često ne ostavljajući značajniji prostor za uspješno suprotstavljanje.

Navodim da se radi o ekscentričnim napadima jer su razlozi napadača koji ih vode u međusobnom nesuglasju. Barem ne izgleda da imaju značajnije dodirne tačke pa onda niti središte iz kojeg se razvijaju, iako će se najčešće velikosrpske strateške dvo-memorandumske smjernice uzimati kao ishodište svih ovih pristupa.

Prije stavljanja fokusa na beogradski antibosanski politički diskurs, kazao bih da se, u prvom redu, radi o različitim vrstama frustracija zbog samog postojanja Bošnjaka, njihove političke snage i uloge koju imaju i koja će postajati veća u vremenu koje dolazi. Niz je primjera koji potvrđuju upravo ovu vrstu napada. Intelektualno nadimanje koje za cilj ima bošnjački nacionalni razvitak prikazati promašajem, problematiziranje izgrađene samosvijesti o vlastitoj posebnosti u vrijeme genocidnog ataka kao i nipodaštavanje političkih temelja na kojima je bošnjački faktor stabilizirao svoju poziciju samo su neki od njih.

U posljednje vrijeme nekoliko takvih kancerogenih manifestacija otvorilo je i niz javnih debata i osvrta jer su koketirali sa već uobičajenim antibošnjačkim šovinističkim ispadima, a najdalje je otišao SNSD-ov ministar u Vijeću ministara Srđan Amidžić. Kako to i zna biti, čovjek orijentalnog prezimena (tur. amca – stric), koje očito njegovim precima nije predstavljalo nikakav identitetski problem, posegnuo je za dominantnom antiislamskom matricom optužujući Zijada Krnjića da u provođenju potrebnih procedura vezanih za otvaranje graničnog prijelaza u Bosanskoj Gradišci postupa kao musliman. Ne kao profesionalac ili kao nezvanični glasnogovornik otuđenog centra moći, čak niti kao Bošnjak nego eto – musliman.

Nije baš jasno šta je htio reći, na šta je htio ukazati u ovom konkretnom slučaju jer se očito nije bavio meritumom – dugom koji prije svega entitet RS treba izmiriti ne bi li se nastavilo sa procesima koji su trenutno u zastoju – no, obrazac kojim se koristio je dobro poznat. Lično su mi ove vrste napada u ranijem periodu bile simpatične i proizvodili su osmijeh na licu, ali kako vrijeme prolazi, što zbog iritantnog insistiranja na njima, što zbog već jasno prepoznatljivih difamatorskih idioma, ne mogu ih drugačije tretirati nego prilično glupim i umarajućim.

Postojanje ovih političkih udaraca nastalih unutar velikosrpskog antibosanskog, antiislamskog i sljedstveno tome antibošnjačkog metanarativa u posljednja dva stoljeća u kojima su zadobili poziciju relevantnih pristupa, posebno u jugoslavenskoj eksplanaciji pozicije Islama i muslimana u ovom dijelu svijeta i odnosu spram istih u posljednjih pedesetak godina dostatno je naučno istraženo i predstavljeno široj javnosti. Unižavanje muslimana trebalo je izgraditi otpornu samosvijest pravoslavnog elementa opterećenog višestoljetnim odnosima u kojima je, dakako, podčinjenost unutar osmanskog poretka neargumentirano izdignuta na pijedestal biblijske žrtve.

Beg-kmet i vlastodržac-podanik postali su tako crno-bijeli arhetipi utkani u svijest silinom iskonske mržnje. Ovaj kompleksni odnos unutar srpske, a potom i jugoslavenske historiografije i društvene misli svođen je na opći konflikt kulturnih, civilizacijskih, političkih i svakih drugih matrica s ciljem kreiranja jaza iz kojeg će spomenuti pravoslavni element zamijeniti poziciju i postati dominantan, što se i dogodilo tokom dvadesetog stoljeća.

Reprodukcija i ponavljanje svih ovih pristupa proizišlih iz navedenog meta narativa za cilj ima jednu osnovnu ideju, održavati kreirane odnose unutar željenog obrasca. Nakon što su ratna dešavanja, posebno izražena srpska svirepost koja se služila ratnim zločinima i različitim metodama istrjebljenja nesrba, na kraju i počinjenjem genocida, dobrano uzdrmala postavke meta narativa, u posljednje vrijeme svjedočimo njegovoj revitalizaciji. No, kako sam rekao, nekada ranije bih se nasmijao Amidžićevoj gluposti jer očito nije dokučio do kojih nivoa su i Bošnjaci uspjeli istražiti i objasniti maligne zasade unutar srpske kulturne matrice te i njegovom iskakanju volšebno dati pravu mjeru.

Problem zašto takve reakcije ne proizvode osmijeh nego nas umaraju nalazi se u činjenici da Amidžić i slični naprosto ne daju niti jedan potreban, dovoljno pametan signal da shvataju bremenitost sadašnje opće situacije i da su svjesni potrebe odbacivanja starih izlapjelih pristupa u srpsko-bošnjačkim odnosima. Napose jer se ti odnosi ne uklapaju i u šire muslimansko-pravoslavne dodirne tačke duž velike linije spajanja i razdvajanja. Amidžić je u tom smislu, umjesto politički predstavnik Srba, frustrirani zaslijepljeni primatelj meta narativnih podražaja kojem je mokri san da obori agu ili bega puno značajniji nego pokušaj iznalaženja dovoljno zadovoljavajućeg političkog rješenja.

Druga vrsta frustracije, i nju ne vidim dijelom velikosrpskog meta narativa iako nerijetko doprinose jedno drugom, jesu konstantni negativni ukloni prema bošnjaštvu sa nazovimo progresivne političke probosanske scene. Ponovno otkrivanje bošnjačkih identitetskih vrutaka, njegovanje i promocija istih u ratnom i postratnom periodu označeni su kulturnim nazatkom, političkim radikalizmom i društvenim opterećenjem nekompatibilnim sa tokovima suvremenog svijeta.

Najgora pojava u ovome pristupu je paternalizam osrednjih intelektualaca, dominantno nekritičkih pudlica sadašnjeg nestajućeg svjetskog poretka koji nas je upravo ovih dana doveo na rub nuklearne provalije. Upravo oni takvi, dali su sebi za pravo da narodu koji je negiran u posljednjih dvjestotinjak godina kontinuiranim atacima na historijsko naslijeđe, kulturu i vjeru, a unutar kojih su ponovo pronašli i obnovili snagu da nadžive i pobjede genocidne namjere i planirani nestanak tumače šta i kakvi trebaju biti. Nažalost, nerijetko su to činili iz islamofobnog laicističko supremacističkog diskursa uzgajanog unutar međunarodnog prozapadnog sarajevskog ambijenta. Upravo kao takvi, osjetili su i odbojnost spram pripadanja bošnjaštvu, a iz toga potom razvili i vidove otpora kojima su najčešće problematizirali institucionalno identitetsko uzdizanje naroda kojeg ne žele biti dio.

Ove dvije silnice, uvjetno spojene u jedan antibošnjački front, dovele su do političke krize kojoj svjedočimo. Izvanjski ataci kojima se državnost Bosne i Hercegovine nagriza dobili su, a želim vjerovati da se radi o nesvjesnom savezniku, partnera unutar pseudo progresivnih snaga sarajevske kotline. No, iako su se u posljednjih tridesetak godina mnoge teme manje-više uspješno prevazilazile, najmalignija se gotovo simptomski pojavljivala u momentima koji su bili sudbonosni za državu i poziciju Bošnjaka u istoj i imala kapacitet ozbiljnog udarca. Radi se o nastojanju da se Bošnjake, u prvom redu političke predstavnike ali i ukupan društveno-politički institucionalni kapacitet naroda, optuži za podjelu države Bosne i Hercegovine.

Počelo je, sjećamo se, tokom pregovora o Cutilleirovom planu, nastavljeno sa ostalim mirovnim planovima međunarodne zajednice tokom rata (posebno tokom rasprave o Owen-Stoltenbergovom planu), pregovora u Daytonu itd. U svim ovim teškim trenucima dok su koncepti iz Beograda i Zagreba tresli temelje države, progresivna politička scena u Sarajevu napadala je bošnjačke predstavnike optužujući ih za subverzivno djelovanje. Na taj način je građen narativ kako su istinski borci za državu, zapravo, osobe sa upitnim namjerama, a u hladovinu sklonjeni pametnjakovići velike patriotske gromade.

Kao i u mnogo čemu, i u ovom slučaju postoji arhetip kojim se može objasniti ova šizofrena situacija. Opisani agresivni i licemjerni odnos zrcali se preko odnosa Isusovih protivnika prema njemu, a ogleda se u neprestanim pokušajima navođenja na krivi korak kojim bi ga se prikazalo nevjerodostojnim.

Naime, kada su farizeji i jeruzalemski velikodostojnici izmišljali i namišljali metode kojima bi se Isusova pozicija poljuljala stavljali su ga pred ili/ili izbor preko kojeg bi ili govorio i djelovao protiv Rima i tako izazvao bijes države protiv sebe ili protiv Tore tj. Mojsijevog zakona i tako dao opravdanje svećeničkoj kasti da ga progoni kao lažnog Mesiju. Iako je njegov odnos bio iznad i izvan takvih diskursa uspijevao je ne upadati u tu vrstu stupica. Zbog toga bi bilo potrebno da i naša politička svijest nadiđe ove zamke na isti način, ostankom izvan i iznad agresivnosti malignih narativa i frustracije nadobudnih klepetala. Put koji stoji pred nama zahtjeva upravo ovaj i ovakav nivo svijesti.