Rastrojen vlastitim nemirom, Alain Finkielkraut izmislio je „filozofiju srama“

(Alain Finkielkraut je francuski filozof, esejist i javni intelektualac, rođen 1949. u Parizu, porijeklom iz poljsko-jevrejske porodice. Predavao je filozofiju i historiju ideja na École polytechnique od 1989. do 2014, a 2014. izabran je u Académie française. 

Za Bosnu je vezan prije svega kroz francusku intelektualnu mobilizaciju tokom rata u bivšoj Jugoslaviji. Uz Bernarda-Henrija Lévyja, Andréa Glucksmanna, Pascala Brucknera i druge, bio je među francuskim intelektualcima koji su javno tražili snažniji zapadni odgovor na srpsku agresiju i opsadu Sarajeva. Njegova knjiga “Comment peut-on être croate?” iz 1992. okuplja tekstove o jugoslavenskom ratu; jedan prikaz je opisuje kao “krik bola i očaja” pred stradanjem Hrvata i Bošnjaka, koji su bili mučeni, silovani, protjerivani i ubijani.)

"Stidim se za svoj narod“, već sedmicama ponavlja Alain Finkielkraut, govoreći o izraelskoj politici.

Odgovara mu pisac Marek Halter u francuskom političkom sedmičniku Marianne:

Drag mi je Alain Finkielkraut. U prošlosti smo se sretali u nekoliko zajedničkih borbi. On je inteligentan, darovit… i rastrojen čovjek. Takav je bio i moj prijatelj Elie Wiesel. Ljudi koje muči unutrašnji nemir ponekad stvaraju velika djela. Ali u posljednje vrijeme, barem kod Alaina Finkielkrauta, taj je nemir iznjedrio novi koncept: „filozofiju srama“.

„Stidim se za svoj narod“, ponavlja u svim medijima, govoreći o nekolicini fašista koji su dio sadašnje izraelske vlade. Razumijem da tom šokantnom formulacijom želi izraziti neslaganje s izraelskom politikom. Ali ne vjerujem da je stid plodonosno političko načelo. Osim toga, u jevrejskoj tradiciji samokritika prolazi kroz etiku, a ne kroz mržnju prema sebi.

A i ja pripadam tom narodu. I u njemu se, kao i drugdje, borim protiv nepravde, nasilja i mržnje. Nije stid ono što me pokreće, nego stari biblijski princip iz Ponovljenog zakona (16,20): „Tzedek, tzedek tirdof“ — „Pravdu, pravdu slijedi“. U prijevodu Louisa Segonda iz 1910. te riječi glase: „Vjerno slijedi pravdu, da bi živio i posjedovao zemlju koju ti daje Gospod, Bog tvoj.“

Izrael je normalna država. Volio bih da je izuzetna. Sjećam se da sam o tome, veoma mlad, raspravljao sa samim Davidom Ben-Gurionom. Ali Nietzsche je bio u pravu: „Država je hladno čudovište.“ Sve države u sebi nose snage koje treba podržavati i druge protiv kojih se treba boriti. Izrael nije izuzetak.

U Izraelu stotine hiljada mladih svake sedmice demonstrira protiv vladine politike i za mir s Palestincima. Njih treba podržati, i ja ih podržavam. Priznajem, ipak, da mogu demonstrirati zato što, za razliku od mnogih drugih, žive u demokratskom društvu. Uostalom, upravo njihova upornost i vjera u pravdu daju rezultate. Premijer Benjamin Netanyahu, čija je većina bila pred raspadom, upravo je najavio podnošenje nacrta zakona o raspuštanju 25. Kneseta — izraelskog parlamenta — što će dovesti do prijevremenih parlamentarnih izbora krajem augusta. Nova koalicija vjerovatno će preuzeti vlast, a s njom će doći i nova politika.

Što se jevrejskog naroda tiče, on se ne sastoji samo od Spinoza, Montaignea ili Einsteina. Nijedan narod ne čine samo mudraci, sveci ili pravednici. Svi narodi u sebi nose najbolje i najgore od čovječanstva. Pitanje nije treba li se stidjeti pripadnosti nekom narodu, nego koje vrijednosti u njemu biramo braniti. U vremenu kada antisemitizam ponovo jača, treba paziti da se moralna kritika ne pomiješa sa samodelegitimizacijom. Jer antisemita tu razliku nikada neće praviti.