Izlazak Emirata iz OPEC-a: Logičan korak u odupiranju saudijskom utjecaju

Pažljivo odabrani tajming Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) za izlazak iz Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) nakon 58 godina, u momentu regionalnog sukoba i poremećaja u snabdijevanju naftom zbog agresije Izraela i SAD-a protiv Irana, koja je izazvala iransku blokadu Hormuškog moreuza, prikriva stvarni razlog za odluku Abu Dabija da napusti ovaj vodeći naftni klub.

Uprkos primirju, gubici u snabdijevanju naftom procjenjuju sa na 10-12 miliona barela dnevno i veliki su izazov za globalni energetski sistem. Emirati već godinama razmatraju napuštanje kluba. Novi zaljevski rat, sukob u Jemenu i neuspjelo partnerstvo s Rijadom ubrzali su odluku Emirata, čime je zadat simboličan udarac ekonomskom savezu opterećenom pritiscima regionalnog rata i fragmentirane diplomatije.

Ovaj značajan geopolitički potez mogao bi oslabiti OPEC, koji još uvijek ima jedanaest članica koje za sada ničim nisu signalizirale mogućnost njegovog napuštanja. Emirati vjeruju da je OPEC sve vrijeme privilegirao Saudijsku Arabiju i da nije služilo nacionalnim i ekonomskim interesima Abu Dabija. Neslaganje i tenzije između dva najznačajnija arapska susjeda onemogućilo je koordinaciju između dvije zemlje glede ključnih političkih pitanja na kojim je donedavno počivao konsenzus i građena lažna slika o stabilnosti regiona.

Na početku izraelsko-američke agresije na Iran i iranske odmazde na američke vojne instalacije u Emiratima i Saudijskoj Arabiji, saudijski prijestolonasljednik Muhamed bin Salman i Mzhamed bin Zajed, predsjednik UAE, izrazili su međusobnu i solidarnost s drugim zemljama u regiji koje su se našle pod iranskim odmazdom. Kako je rat odmicao, pozicije dvije države počele su se udaljavati. Saudijci su se pridružili Pakistanu, Egiptu i Turskoj u potrazi za diplomatskim rješenjem. Emirati su se usprotivili diplomatiji i tražili su uključenje u rat protiv Irana. Danas insistiraju na sporazumu koji će garantirati sigurnost UAE-a. Zbog tog su se u novije vrijeme još više približili Izraelu. Abu Dabi smatra da je Rijad pristao na prevelike koncesije glede Irana. Razlike u pristupu iranskom ratu dovele su do narušavanja povjerenja i solidarnosti koje se činilo snažnim na početku rata. Abu Dabi je procijenio da je pogoršanje bilateralnih odnosa s Rijadom i blokada Hormuza idealna prilika za izlazak iz OPEC-a.

Utemeljitelj moderne sociološke nauke, Ibn Haldun, u svom poznatom djelu Muqaddima (Uvod) u Kitab al-Ibar - Knjigu pouka i zapisa o historiji Arapa, Berbera i drugih naroda, zapisao je da do dezintegracije i gašenja političke zajednice ne dolazi zato što je ona napadnuta ili porobljena od vanjskih neprijatelja kao u slučaju mongolskih osvajanja, već onog momenta kad snažni članovi date zajednice koji je drže na okupu kao njen stožer, povjeruju da njeno očuvanje prestaje služiti originalnom cilju zbog kojeg je uspostavljena. To se dešava kad kolektivitet prestane proizvoditi korist i postane balast koji sputava razvoj njenih pojedinačnih komponenti. Ibn Haldun je o tome pisao u kontekstu fenomena “asabijje”, plemenske (grupne) solidarnosti koja kolektivnu snagu i moć društva održava kohezivnom u cilju postizanja efikasnijeg napretka i razvoja.

Britanski historičar Arnold Toynbee, koji je bio pod utjecajem Ibn Haldunovih ideja, Muqaddimu je nazvao "najvećim dostignućem te vrste koje je ikada proizveo ljudski um u bilo kojem mjestu ili vremenu". Toynbee je Ibn Haldunovu Muqaddimu elaborirao u svom monumentalnom djelu "Studij historije". Ibn Haldun koji je revolucionirao pristup izučavanju historije, od pukog hroničarstva događaja i transformirao ovu disciplinu u metodološko i naučno izučavanje društvenih, ekonomskih i kulturnih uzroka historijskih događaja, nije mogao ni zamisliti organizaciju i ponašanje današnjih Arapa i ideološke i političke forme njihove državne i društvene organizacije.

Ujedinjeni Arapski Emirati su druga arapska zaljevska država koja se povukla iz OPEC-a i proširenog kluba OPEC Plus. Katar je to učinio 2019. kako bi se mogao koncentrirati na proizvodnju plina. Udio Katara u OPEC-u bio je manji od 2 %, za razliku od UAE-a 14 %, odmah poslije Iraka 21 %. Angola, vodeći afrički proizvođač nafte, napustila je OPEC 2024. Njen udio je bio neznatan, tek iznad 1 %. Način na koji su zvaničnici iz Abu Dabija pokušali opravdati svoju odluku o napuštanju naftnog klubauvijen je diplomatskim jezikom i ne otkriva stvarnu motivaciju i razloge izlaska. OPEC je formiran 1960. kao odgovor izvoznika nafte iz zemalja tadašnjeg trećeg svijeta (nakon dekolonizacije) a današnjeg globalnog juga, iako OPEC uključuje i Venecuelu, na monopol zapadnih naftnih kompanija koje su kontrolirale globalnu proizvodnju i i izvoz sirove nafte. Monopol je u početku držalo sedam sestara, najvećih internacionalnih naftnih kompanija koje su kontrolirale 85 % svjetskih rezervi nafte do sedamdesetih godina. Među njima su bile i Exxon, Mobil, Chevron, Texaco, Gulf, British Petroleum (BP).

Saudijsku Arabiju, najvećeg pojedinačnog proizvođača i de facto lidera OPEC-a, šokiralo je što Abu Dabi nije svoju odluku najavio Rijadu. Potvrdio je to i ministar energetike UAE-a Suhejl Al-Mazrui. Bez uvida u vanjskopolitičku strategiju UAE-a ne može se razumjeti odluka Abu Dabija. UAE je 2011. vojno intervenirao u građanskom ratu u Libiji na strani Halife Haftara i njegove pobunjeničke Libijske nacionalne armije (LNA). Odluka Abu Dabija da unilateralno intervenira u Libiji nije imala konsenzualnu podršku Vijeća za zaljevsku suradnju (GCC). UAE je to učinio bez koordinacije, uspostavivši svojevrstan presedan.

U vrijeme antivladinih demonstracija u Egiptu 2013. protiv demokratski izabranog predsjednika Muhammeda Mursija Abu Dabi se svrstao na stranu pobunjene opozicije koju je iz podupirala vojska i general Abdel Fattah Al-Sisi. Ovu je politiku kasnije, nakon svršenog čina, prihvatila i Saudijska Arabija. Dvor u Rijadu je bio je zatečen odlukom Abu Dabija i nije imao dovoljno vremena za temeljito razmatranje mogućih implikacija pružanja podrške svrgavanju demokratske vlasti u Kairu. Abu Dabi je i u Jemenu primijenio istu strategiju ostvarivanja vlastitih interesa pruživši podršku secesionistima Južnog tranzicijskog vijeća (STC) na štetu interesa Rijada, iako je bio u koaliciji sa Saudijskom Arabijom zbog sigurnosne prijetnje od pokreta Ansarullah (Husi). Intervencija Emirata u Jemenu bila je fokusirana na podršku STC-u u Adenu i osvajanje strateškog otoka Socotra. Politika koju provodi vrhuška u Abu Dabiju došla je u direktnu koliziju sa saudijskim vojnim ciljevima oko kojih su se dvije države na početku bile načelno usaglasile a kasnije i direktno sukobile. Rijad je bombardovao jemensku luku Al Mukalla da spriječi dotok emiratskog oružja pobunjenicima STC-a u Jemenu. Abu Dabi je uspostavio snažno ekonomsko, strateško i indirektno vojno prisustvo u regionu Crvenog mora i Roga Afrike (u Eritreji, Somalilandu i Džibutiju), ne obazirući se na interese Rijada i drugih članica GCC-a.

Sudan je najbolji primjer koji ilustrira do koje je mjere Abu Dabi pokušao ostvariti svoje strateške ciljeve. UAE je pružio podršku pobunjeničkoj frakciji u sudanskom građanskom ratu, Snagama za rapidnu podršku (RSF) pod komandom generala Hamdana Degaloa (Hemedtija). RSF je osumnjičen za genocid u pokrajini Darfur u lokalitetu Al Fasher. Strateške odluke i potezi Abu Dabija da uspostavi snažno prisustvo u svom užem i širem okruženju provođene su postepeno, planski, neupadljivo i bez velike pompe, u sjeni poslovnih foruma, ceremonijalnih potpisivanja memoranduma o strateškom partnerstvu i ekonomskoj suradnji i drugim uobičajenim korporativnim predstavama za javnu konzumaciju.

Ni u jednom trenutku se nije dalo naslutiti da se UAE unilateralnom diplomatijom i paravojnim prisustvom pomoću neformalne mreže lokalnih proksija planski udaljavao od interesa GCC-a kojim dominira Rijad. Neki posmatrači to nazivaju devijacijom koja je evoluirala u doktrinu. Zbog rizične ali efikasne vanjske politike Abu Dabija, britanski ekspert Andreas Krieg je Emirate opisao kao osovinu secesionista zbog podrške destabilizacijskim snagama koje, protiveći se arapskom konsenzusu rade na fragmentaciji važnih država Afrike i Jemena. Krieg je osovinu secesionista opisao kao antitezu utjecaju osovine otpora (anti-imperijalističkog saveza) koji predvodi Iran.

Zbog toga, odluku UAE-a da napusti OPEC treba promatrati kao logičan slijed i kulminaciju strateške politike prema njegovom okruženju. Budući da je u pitanju iznenadni udar na kolektivnu politiku vodećeg globalnog kluba proizvođača nafte i njenog odnosa prema drugim akterima u trenutku kada Iran drži blokadu Hormuškog moreuza, nakon čega je Pentagon uveo kontrablokadu Iranu, kriza ne pogađa samo Iran već pogotovo zaljevske arapske države.

Čitava ekonomija, nastavak prosperiteta zemalja GCC-a i njihov globalni imidž koji su gradile decenijama kao otoci stabilnosti u regiji izloženoj konstantnim oružanim sukobima i političkim nemirima, ovisi o neometanom protoku nafte i drugih proizvoda kritično važnih za svjetska tržišta, a koja se proizvode u Zaljevu. Rapidni prekid i drastično smanjenje količine nafte, ureje, helijuma neophodnog za medicinski sektor i aluminijuma može uzrokovati globalnu ekonomsku krizu koja već pogađa azijske zemlje i Evropu a prijeti i kolapsom zaljevskih ekonomija. Izlazak UAE-a iz OPEC-a dolio je ulje na vatru i posebno alarmirao Saudijsku Arabiju. Drugim riječima, UAE je prešao crvenu liniju Rijada što Rijad nije ni sanjao da se moglo desiti.

Da paradoks bude veći, Abu Dabi je kao opravdanje za napuštanje OPEC-a naveo imperativ za slobodom i fleksibilnošću koja će mu omogućiti proizvodnju većih količina nafte u trenutku nedostatka globalne ponude, bez ograničenja i stega koje nameće članstvo i kvote u OPEC-u. Abu Dabi je svoju odluku najavio u trenutku dok je Hormuški tjesnac još uvijek blokiran, tako da neće moći odmah profitirati od maksimalizacije proizvodnje. UAE je prije početka rata i nove zaljevske krize proizvodio 3.4 miliona barela nafte dnevno. Ta količina je uslijed zatvaranja Hormuza pala na 1.9 miliona. Ima raspoložive kapacitete da proizvodi 4.85 miliona barela a vjeruje da do 2027 može dostići rekordnih 5 miliona barela.

Zbog blokade Hormuza i kvote OPEC-a proizvodnja nafte Abu Dabija je pala na manje od 40 posto kapaciteta. Međutim, UAE ima dugoročnu strategiju. Stoga, odluka Abu Dabija nije samo reakcija na ograničenja i stege (kvote) OPEC-a, već plan za ono što dolazi poslije, anticipirajući pritom povoljnije okolnosti nakon završetka rata protiv Irana koji su 28. februara ilegalno izvršile Izrael i SAD. Abu Dabi vjeruje da će Hormuz prije ili kasnije biti deblokiran, nakon čega bi trebalo doći i do reorganizacije regionalnog strateškog poretka u Perzijskom zaljevu. Ali, nema garancija da će to biti u korist Abu Dabija. To potvrđuju i napadi na naftna postrojenja u emiratu Fujaira koji se nalazi izvan Hormuza preko koje Abu Dhabi namjerava preduprijediti iransku blokadu Hormuza i kapitalizirati na vlastitom izvozu nafte. Saudijska Arabija to čini putem istočno-zapadnog naftovoda (Petroline) dugog 1.200 km od Abqaiqa na istoku do luke s rafinerijama i naftnim terminalima u gradu Yanbu na Crvenom moru. Abu Dabi se priprema za trenutak kad će se moći djelovati samostalno kao suvereni i nezavisni proizvođač nafte bez kolektivnih stega i barijera OPEC-A kojim dominira Saudijska Arabija.

Manji igrači poput Kuvajta, Katara i Bahreina, opipavaju saudijski puls da vide kakve će biti reakcije regionalnog arapskog džina i da li im se isplati ostati pod saudijskim kišobranom OPEC-a. U novije vrijeme Bahrein, tradicionalno najbliži Rijadu, koji je pod izravnim sigurnosnim utjecajem Rijada, gdje je Rijad vojno intervenirao na strani vladajuće porodice Halifa, da spriječi pobunu u toku arapskog proljeća, počeo se sve više približavati Abu Dabiju. Rijad ima najveći rezervni kapacitet proizvodnje nafte na svijetu koji, naravno, ne koristi kako bi održao povoljnije cijene nafte na globalnom tržištu.

Ono što Rijad može omogućiti manjim proizvođačima nafte, zaljevskim monarhijama GCC-a, jeste stabilnost tržišta nafte koju im UAE ne može sam pružiti. Od sudbonosne odluke Abu Dabija i percepcija manjih igrača GCC-a i OPEC-a glede te odluke ovisit će i da li će ostati u savezu ili će slijediti primjer Abu Dabija. Hormuška kriza je pokazala da rezervni kapaciteti više nisu dovoljan preduslov za upravljanje snabdijevanjem. Izvozne rute i sigurnost infrastrukture podjednako su važni faktori u određivanju otpornosti zemalja izvoznica tokom kriza. Ovi faktori nisu ravnomjerno raspoređeni među zemljama proizvođačima. Ta činjenica mijenja logiku njihove koordinacije. Poštivanje discipline kvota više ne nudi zajedničku korist već nameće asimetrična ograničenja.

Ibn Haldunova analiza fenomena asabijje, koja se rijetko spominje, sadrži i zaključak da član koji se prvi odcijepi i napusti solidarnost kolektivne zajednice, ne samo da neće izbjeći posljedice njenog propadanja, već se ponekad još brže kreće prema istom odredištu (ambisu) iako to čini usamljeno.