Zašto klasici: O jednoj antiratnoj poruci kineskog predsjednika

Uoči posjete američkog predsjednika Donalda Trumpa Pekingu, kineski predsjednik Jiping Xi je kazao da dvije vodeće svjetske sile trebaju biti “partneri a ne rivali”. Istaknuvši da se čovječanstvo nalazi na velikoj raskrsnici, Xi je postavio pitanje mogu li Kina i Sjedinjene Države “izbjeći Tukididovu zamku”.

Šta je Tukididova zamka?

Mediji su, prenoseći Xijevu izjavu, usput pojasnili da je pojam Tukididova zamka popularizirao američki profesor Graham Allison, opisujući situaciju u kojoj jedna sila odlučuje ući u sukob sa drugom, rastućom silom, iz straha da će, ako to ne učini, postati toliko inferiorna u odnosu na suparnika da će mu se morati potčiniti.

U Allisonovom članku nalazimo da je Jiping Xi Tukididovu zamku spomenuo i 2015. godine, tokom svoje prve posjete Sjedinjenim Državama. Sama činjenica da ga je, nakon 11 godina, ponovo iskoristio ukazuje da ga smatra bitnim u kontekstu američko-kineskih odnosa.

Govoreći o tome šta je dovelo do sukoba između Atene i Sparte, kojem su se priključili i njihovi saveznici, Tukidid u prvoj knjizi Peloponeskog rata kaže: “Najistinijiti uzrok (πρόφασιν), ali onaj o kome se najmanje govori, mislim da je bio taj što su Atinjani postali velika sila i što su ulivali strah Lakedemoncima i tako ih primorali [ἀναγκάσαι] na rat.”

Prevodilac kaže “uzrok”, a Tukidid kaže prophasis (πρόφασις), što znači “motiv”, “objašnjenje”, “cilj”, “pretekst”, itd, a potječe od glagola prophainō (προφαίνω) što znači “predvidjeti”, “preskazati”, “prikazati”, itd.

Dakle, prophasis je ono što prethodi ratu, ili najavljuje ga, ono na osnovu čega ga možemo predvidjeti; a to je stanje natjecanja dvije sile, gdje je jedna u porastu, a druga je zainteresirana za odbranu statusa quo.

Ako pratimo doslovno prevod Dušanke Obradović, naći ćemo da je uzrok rata u Atenjanima: postali su velika sila, ulivali su strah Spartancima i tako ih primorali u rat.

Međutim, izvorni tekst, odnosno zadnji dio (καὶ φόβον παρέχοντας τοῖς Λακεδαιμονίοις ἀναγκάσαι ἐς τὸ πολεμεῖν) može se prevesti i ovako: “izazivali su strah kod Spartanaca koji je nagnao ove da uđu u rat”.

Ovdje već vidimo da uzrok nisu Atenjani, već Spartanci, preciznije - strah koji su osjetili suočeni s rastom atenske moći. 

Dakle, na izazov, koji je predstavljao rast atenske moći, Spartanci su reagovali najprije emocionalno, osjetivši strah, a zatim i činodejstvujući, pokrenuvši rat.

Tako od početnog da su Atenjani primorali Spartance u rat dolazimo do toga da su Spartanci primorali i sebe i Atenjane u rat.

Uz prophasis, Tukidid koristi još jednu riječ za “uzrok” koja je kod Grka češće u upotrebi: αἴτιος (aitios) što znači uzrok, ali i “krivac”, “odgovoran”, itd. 

Dakle, utvrđivanje uzroka se otkriva kao pripisivanje krivice.

Pogledamo stvar kao krivični sudija: ključna stvar je da li je strah, koji su Spartanci osjetili suočeni s rastom atenske moći, bio pretjeran ili adekvatan? Ako je strah pretjeran, onda je izvor djela u Spartancima; ako nije, onda je izvor djela u Atenjanima.

Također nameće se pitanje i da li je rast atenske moći neizbježno išao kao tome da Sparta u konačnici završi u inferiornom položaju, gubeći ne samo premoć već i samostalnost u odnosu na Atenu?

Spartanci su uvjereni da je to bilo neizbježno. Evo šta oni, kod Tukidida, vele o Ateni: ”Svesni da je to država koja je u Heladi postala tiranin i koja to u istoj meri postaje za sve ostale - jer jedne je već podjarmila, a druge tek namerava da potčini - krenimo u napad i zaustavimo je, pa ćemo i sami ubuduće živeti u sigurnosti, a oslobodićemo i one Helene.”

Za razliku od Spartanaca, koji smatraju da je njihov strah bio adekvatan, te da bi, u slučaju da nisu zaratili, neizbježno bili potčinjeni od Atenjana, Graham Allison smatra da stvari nisu baš toliko determinisane.

Drugim riječima, postojao je i drugi scenario: Sparta nije morala ući u rat; mogla je ući u sigurnosno natjecanje sa Atenom i pratiti je po stepenu moći, te bi tako i bez ulaska u rat spriječila da bude potčinjena. 

Graham Allison kaže da je, u sličnim situacijama, tokom proteklih 500 godina, u 12 od 16 slučajeva došlo do rata. Dakle, u datoj situaciji, rat nije neizbježan, iako bi se moglo reći da je vjerovatan.

Od četiri slučaja velikog natjecanja, koje Allison navodi, u kojima nije došlo do rata, najpoznatiji je hladni rat, tokom kojeg nije došlo do frontalnog sukoba dvije vodeće sile. Sigurnosno se natječući s rivalom, svaki od učesnika, Sovjetski savez i SAD, čuvao je decenijama svoju samostalnost; niko nije bio unaprijed osuđen na inferiornost i potčinjavanje.

Hladni rat je, prema tome, dokaz da trenutno natjecanje između Kine i SAD zaista ne mora završiti sa ratom, te da je, kako kaže kineski predsjednik Xi, Tukididova logika zaista zamka koja se može izbjeći, konkretnije - zamka koju Amerikanci mogu izbjeći.

“Upravljanje ovim odnosom bez rata zahtijevat će trajnu pažnju, sedmicu za sedmicom, na najvišoj razini u obje zemlje. To će donijeti dubinu međusobnog razumijevanja kakva nije viđena od razgovora Henryja Kissingera i Zhoua Enlaija 1970-ih”, veli Allison u članku.

Zanimljivo da od glagola anankazō (ἀναγκάζω), kojim Tukidid označava nuždu s kojom su Spartanci ušli u rat, potječe i grčka riječ za sudbinu: Anánkē (Ἀνάγκη). Shvatanju da je ulazak Sparte u rat bio neizbježan kao sudbina, Allison i što je još važnije Xi suprostavljaju ideju da postoji kolika-tolika sloboda političkog izbora, koja znači da na djelu nije strogi determinizam.

Kineskom sistemu se, uprkos tome što je autoritaran, mora odati priznanje da je prilično miroljubiv, što nije popularno istaknuti u demokratskom okružju. Svejedno što je akumulirala toliko ekonomske i vojne moći da je postala takmac jednoj Americi, Kina nije ulazila u rat od sada već davne 1979.

Lakoća s kojom su Amerikanci ušli u rat protiv Irana toliko je zastrašujuća da su mnogi postupanje Trumpove administracije u ovom slučaju nazvali iracionalnim. Neki komentatori su već primijetili da američki napad na Iran i Venecuelu vjerovatno proizlazi iz želje Washingtona da osnaži svoju pregovaračku poziciju u odnosu na Kinu, koja je značajan dio nafte dobivala iz te dvije zemlje.

Pa iako Amerikanci ulaze u rat s nepodnošljivom lakoćom, mora se priznati da su u odnosu s Kinom itekako suzdržani već decenijama. Nedavno je Lawrence Wilkerson, bivši savjetnik državnog sekretara Collina Powella, kazao da su, za vrijeme prve administracije Busha Mlađeg, tadašnji potpredsjednik i ministar odbrane Dick Cheney i Donald Rumsfeld htjeli da SAD uđe u otvoreni rat s Kinom, ili barem u hladni rat. Ali Bush je odbio, te je išao čak dotle da se javno protivi idejama o tajvanskom referendumu za nezavisnost.

Svijet je ionako u neredu, a rat između Kine i SAD bi ga odveo u pakao. Ohrabrujuća je suzdržanost političkih rukovodstava u Pekingu i Washingtonu, mada, ako bismo uzeli u obzir Allisonovu statistiku, veća je vjerovatnoća da će doći do američko-kineskog rata, nego da će se trenutno sigurnosno natjecanje završiti mirno kao hladni rat.

Da rast atenske moći nije neizbježno vodio u rat, priznaje i sam Tukidid, raspravljajući na jednom drugome mjestu u svojoj knjizi, o uzrocima ratnih užasa. 

Uzrok je, veli on tu, u lošim vođama i njihovim pretjeranim, neadekvatnim reakcijama.

”Uzrok svemu tome [αἴτιον]”, kaže, “bila je želja za vlašću, koja dolazi iz pohlepe i častohleplja i zbog preterane stranačke zaslepljenosti ljudi...”

Drugim riječima, uzrok rata jeste ideološki fanatizam donosilaca odluka. 

Tukidid dalje kaže da “stranačke vođe po gradovima, i sa jedne i sa druge strane, isticanjem zvaničnih fraza kao što su ‘politička i pravna jednakost za mase’ ili ‘umerena aristokratija’, vodeći samo na rečima brigu o opštim interesima, zapravo su osiguravali pohvalu za sebe”.

Tukidid ne pravi razliku između demokratskih i aristokratskih samohvalisaca.

Fanaticima i samohvalisavcima on protivstavlja mudre ljude, koji ne hrle u rat, jer su svjesni koliko je nepredidiv.

”Mudri ljudi se”, veli Tukidid, “odlikuju time što smatraju da je njihova sreća varljiva”. Također, za mudre ljude kaže da “oni također misle kada se čovek nalazi u ratu, ne može učestvovati samo u onom delu koji sam odabere, već onako kako ga slučaj vodi.”

Dakle, za razliku od ideološki samozaljubljenih fanatika, mudri vladaoci su svjesni udjela slučaja i varljivosti ratne sreće.

Zato mudri ljudi, zaključuje Tukidid, “najteže propadaju, jer se ne oduševljavaju, verujući preterano u svoj vojnički uspeh, nego obično koriste trenutak kada im sve polazi za rukom da bi zaključili mir.”