Kardinal Puljić i porodica Batarelo: Od Sidneja 1995. do Zagreba 2026.

Postoje ljudi koje dobro poznajete, a nikada ih ne susretnete. Takav paradoks sudbine desio mi se i sa kardinalom Puljićem, kojeg prvi puta susrećem u dalekoj Australiji, sredinom septembra 1995.

Tada je Puljić stigao u Canberru, na svoje prvo pastoralno putovanje kardinala iz opkoljenog Sarajeva. Odlučio je posjetiti ambasadu Bosne i Hercegovine, koja je otvorena početkom ratne 1995. godine. Puljićev dolazak u ambasadu bio je veliki događaj, kako za mene, kao tadašnjeg šefa misije BiH, ali, i za cijelu bosansko hercegovačku zajednicu u Australiji.

Moram priznati da je kardinal Puljić tada unio među nas mnogo optimizma i ohrabrenja, pogotovo poslije više ranijih protesta srpske zajednice pred našom ambasadom.

S dozom neprijatne zabrinutosti požalio sam se kako su sa ovih protesta upućivane poruke poput „Bosna je bila uvijek srpska zemlja...“ te kako je sadržaj mog prvog, nastupnog razgovora iz februara 1995. sa ministrom vanjskih poslova Garethom Evansom osvanuo u glasilu Srpska reč, kojeg je vjerovatno prenio savjetnik Chris Moraitis.

No, sjećam se da sam kardinalu također, pričao o svojim prvim iskustvima u susretu sa hrvatskom zajednicom. Kardinal je plijenio tonom svog govora o Bosni i Hercegovini, ali i osobenim duhom humora i lakoće.

Ukazao sam kardinalu, međutim, na jedan poseban događaj.

Samo nekoliko mjeseci poslije uspostave ambasade na kapiji se pojavila povelika delegacija koja sa predstavila kao hrvatska delegacija iz Sidneja. Iznenadni dolazak pravdali su ljutnjom na hrvatskog veleposlanika u Canberri Nevena Juricu, bivšeg policijskog djelatnika poznatog iz „Balvanske revolucije“ u Hrvatskoj. Jurici su zamjerali da je isuviše formalan i da se kao „bivši komunista strogo pridržava protokola“.

Ovu hrvatsku delegaciju vodio je Fabijan Lovoković, urednik domicilnih hrvatskih novina Spremnost i lider Hrvatskog oslobodilačkog pokreta ( HOP) u Australiji, kojeg će 1996. Tuđman odlikovati.

Također, u sjećanju su mi ostala i neka imena iz ove delegacije. I danas živo pamtim Peru Stanića, lidera hrvatskog društva Bosna iz Sidneja, osnovanog davne 1956, koji je kasnije bio jedan od prvih donatora u izgradnji ambasade BiH u Canberri.

Lovoković je tokom razgovora govorio o nesporazumima sa veleposlanikom Juricom i rekao da cijela hrvatska dijaspora ima tobože isti problem. Stalno kontrirajući službenim stajalištima iz veleposlanstva, on je ustvrdio kako će Hrvati Australije, ipak, „ostati uporni u dovršetku procesa ujedinjavanja domovinske i iseljene Hrvatske i naše pomirdbe sa domovinom o kojoj smo dugo sanjali i to sve usprkos preprekama pred nama“.

Pojam pomirdba kod Lovokovića imao je, zapravo, široko značenje, tako da se dalo naslutiti da u tom kontekstu pomirdba sa domovinom uključuje i spajanje sa Bosnom i Hercegovinom.

Ovaj iznenadni posjet ambasadi – doduše, mnogo kasnije – razumio sam kao dio Lovokovićevog ranije osmišljenog plana kojim su u kritičnim ratnim danima poslate neke poruke o BiH i o tome gdje, zapravo, stoji hrvatska zajednica, posebno članstvo HOP-a, kada je riječ o suverenosti naše zemlje.

Nije prošlo dugo poslije ovog prijatnog razgovora sa kardinalom Puljićem, a sa stranica Spremnosti doznati ću uglavnom sve detalje o tome kako je delegacija HOP-a, predvođena Lovokovićem, prva dočekala kardinala Puljića na aerodromu u Sidneju.

Nekoliko brojeva zaredom bilo je posvećeno kardinalovom pastoralnom posjetu koji je opisan kao “povijesni” za hrvatsku dijasporu. Uz ovu prigodu objavljeno je mnogo fotografija, a dominirale su fotografije s Lovokovićem i Matom Batarelom, kao domaćinom organizacije ceremonije dočeka i banketa koji se kao centralni događaj održao u Sidneju u velikoj sali hrvatskog doma Punchbowl.

Trideset i jednu godinu poslije, u Zagrebu, Puljić je na istom skupu sa još jednim Batarelom, Vicom Johnom, Matinim sinom. Otac i sin, u razmaku od preko tri decenije, organizaju dva velika i značajna skupa na kojima kardinal Vinko Puljić uživa status glavne zvijezde večeri.

Jedan skup bio je u Sidneju 1995. godine a drugi u Zagrebu 2026. godine. Razlika je tome što je sin, Vice John Batarelo, na drugom skupu kršćanskih konzervativaca u Zagrebu, javno obznanio ono što je možda bio san u glavama nekih pripadnika HOP-a dok su 1995. na banketu u Sidneju nazdravljali prvom kardinalu iz Bosne Vinku Puljiću, stalno potencirajući povijesni značaj njegove posjete.

John Batarelo vratio se u Hrvatsku iz Australije 1991. godine da bi se nešto kasnije, 1995, vratio u Australiju, gdje je magistrirao 1997. na sidnejskom Univerzitetu Macquarie.

Porodica Batarelo iz Sidneja inače je porijeklom iz Čitluka. Važili su tokom decenija za najuglednije članove HOP-a, blisko povezani sa listom Spremnost i na toj politici konspiracije i vlastite žrtve zasnovali su ugled u hrvatskoj zajednici u Sidneju.

Povratak Johna V. Batarela u Hrvatsku bio je živi primjer i priznanje ranijih planova HOP-a o integraciji mlađe imigracije iseljene sa domovinskom Hrvatskom i ostvarivanje njihova sna da poslije neovisnosti ostvare i važan uticaj na državnu politiku u Zagrebu.

Kardinal Vinko Puljić bio je, dakle, vrlo iskren kada je u emisiji Plenum 5. maja 2026. na FTV glatko priznao kako je rado prihvatio poziv glavnog organizatora i to pravdao “prijateljskom vezom… sa gospodinom koji me pozvao”.

U ratnoj 1995. godini mladi kardinal Vinko Puljić sa puno entuzijazma i snage bio je “najveće duhovno osvježenje za zajednicu od uspostave neovisne Hrvatske” što je vjerovatno i bio jedan važan motiv da sin John Batarelo u aprilu 2026. želi ponoviti sličan “povijesni događaj”.

Međutim, decenije su prohujale, a Batarelovo ponavljanje banketa iz Sidneja pokazalo se ovoga puta kao puka farsa i čista parodija politike.

Tri decenije kasnije HOP-ovi snovi, identifikovani sa snovima globalne konzervativne kontrarevolucije, posebice sa politikom Orbanove desnice, sada se paradokslano okreću protiv same evropske liberalne Hrvatske, iste one politike koju je ova zemlja kao članica EU obavezna provoditi.

Vrijedi se osvrnuti i na druge detalje navedene Puljićeve posjete Australiji, naročito njegove izjave o Hrvatima u Bosni i Hercegovini. U intervjuu s Lovokovićem za Spremnost, kardinal je, izgovorio riječi koje su Hrvati u Australiji dobro saslušali: „Mi ne tražimo tuđe, ali svoje ne damo. Moja je zadaća čuvati stado, a vaša u iseljeništvu kucati na vrata svjetskih moćnika dok se istina ne čuje… mi smo srce, a vi ste pluća na koja mi dišemo…“

Ove Puljićeve riječi bile su kasnije citirane raznim prigodama na skupovima hrvatske zajednice pogotovo među poklonicima bivšeg HOP-a, budući su sadržavale nekoliko dvosmislenih poruka o daljoj sudbini Bosne i Hercegovine.

Kardinal je to sve dobro znao. Međutim, u obraćanju australskoj političkoj i diplomatskoj zajednici Puljićeve poruke imale su drugi ton I sadržavale su mnogo eksplicitniji politički sadržaj.

Centralni istup Vinka Puljića bio je 15. septembra 1995. godine u Nacionalnom press-klubu (NPC) Australije, kada se na velikoj konferenciji za medije obratio javnosti ove zemlje sa nekoliko snažnih i značajnih poruka.

Puljić je tom prilikom naprosto šokirao australsku javnost kada je pred kamerama pokazao križ sačinjen od parčadi granata koje su padale na Sarajevo, kazavši da će taj križ nositi sve dok je Sarajevo opkoljeno, za razliku od slobodnih kardinala koji nose križeve na zlatnim lancima.

Kardinal je sa podija NPC Australije poslao i neke vrlo važne političke poruke, različite od onih koje je poslao preko lista Spremnost.

Evo, poslušajmo jednu od njegovih najjasnijih i vrlo ispravnih poruka, koju je iznio tokom ovog centralnog nastupa.

“Međunarodna zajednica je u Bosni i Hercegovini kasno je djelovala. Ali, vjerujem da će intervencija NATO snaga zaustaviti Srbe…“

Puljićeva važna poruka koju je primarno poslao, australijskoj vladi ali, i britansko-francuskim diplomatama u Canberri glasila je: „Rat u Bosni je rezultat političkih, a ne vjerskih razlika…”

Puljićevo gostovanje na zagrebačkom skupu konzervativnih kršćana od 24/25 aprila 2026. godine, kada je konačno objelodanjena mapa fragmentirane Bosne i Hercegovine, vuče, dakle, korijene još iz njegova pastoralnog putovanja u Australiju ratne 1995. godine.

Personalne veze izgrađene i tokom ovog posjeta sa pripadnicima konspirativnog HOP-a nisu presudno utjecale na kardinalove javne istupe u prvim poratnim godinama.

Za ove tvrdnje ima mnogo primjera, a treba podsjetiti kako je kardinal Puljić odbacio jasne zahtjeve koji su uporno stizali iz Zagreba, ali i iz Australije, da premjesti Biskupsku konferenciju iz Sarajeva u Zagreb i tako ujedini domovinsku Hrvatsku.

Međutim, tragedija kardinala Vinka Puljića je u tome što će poslije vlastitog prisustva skupu hrvatske samouprave u Travniku 2001. godine ipak, popustiti i dati prednost personalnim vezama i uticajima naspram svojih ranije proklamovanih principa i visokih etičkih standarda.

Kada je kardinal Puljić prihvatio poziv “prijatelja Batarela” za učešće na “TradFestu” on je dobro znao gdje i kome dolazi.

Poslednji veliki principi i veliki ideali Vinka Puljića izrečeni sa govornice NPC u Canberri septembra 1995. nikada kasnije nisu više ponovljeni u takvoj snazi i jasnoći.

Sve je bilo drugačije poslije banketa u Sidneju. Glavni organizator TradFesta, Vice John Batarelo, to je dobro znao.