Kletva resursa: Kako će minerali promijeniti geopolitiku

Šokovi izazvani ratom koji su Izrael i Sjedinjene Države pokrenuli protiv Irana krajem februara doveli su do naglog rasta cijena nafte sa 64 dolara po barelu prije godinu dana na 106 dolara danas. Ovo je jedna tačka u nizu embarga, naftnih šokova, talasa nacionalizacije i ratova za resurse koji su naftu učinili klasičnim primjerom nestabilnosti uzrokovane sirovinama, pišu za Foreign Affairs Rabah Arezki, Frederick van der Ploeg i Michael Ross.

Ekonomska i geopolitička nestabilnost koja je obilježila eru nafte mogla bi izgledati blago u poređenju s turbulencijama koje bi mogla donijeti era "kritičnih minerala".

Od kraja 19. stoljeća, kako se svijet industrijalizirao i motor s unutrašnjim sagorijevanjem potisnuo ugalj i paru, pristup nafti postao je nerazdvojan od nacionalne moći. Pojava "kritičnih minerala" poput kobalta, litija, nikla, rijetkih zemnih elemenata i drugih ključnih za energetsku tranziciju, digitalnu infrastrukturu i napredne vojne sisteme, već liči na taj historijski momenat. U toku je pravi bum: prema Međunarodnoj agenciji za energiju, potražnja za litijem je 2024. porasla gotovo 30 posto, dok su kobalt, grafit, nikl i rijetki zemni elementi porasli za 6 do 8 posto. Cijene teških rijetkih zemnih elemenata više su nego utrostručene od 2020.

Ova potražnja potiče istraživanja širom zemalja u razvoju, ali i povećava rizik od nove “kletve resursa” u državama koje nemaju institucije da upravljaju iznenadnim bogatstvom. Poznati problemi iz ere nafte su i dalje tu: korupcija elita, slaba diverzifikacija ekonomije i tzv. “holandska bolest” (ekonomski fenomen u kojem nagli priliv kapitala u sektor prirodnih resursa dovodi do jačanja domaće valute, što posljedično čini ostale sektore nekonkurentnim, uzrokujući pad industrijske baze i dugoročnu ekonomsku stagnaciju, uprkos bogatstvu resursima).

Ipak, postoje ključne razlike. Zemlje izvoznice nafte djelovale su u sistemu sa funkcionalnim međunarodnim institucijama, dominantnom rezervnom valutom i supersilom spremnom da održava globalni poredak.

U eri kritičnih minerala, neizvjesnosti su daleko veće, i niko nije spreman na njih.

Rani period naftne industrije bio je nestabilan, ali su se vremenom njene ključne upotrebe stabilizirale transport, grijanje, petrohemija i proizvodnja energije. Pravila igre su postala relativno jasna, a međunarodni sistem (Bretton Woods institucije, dolar, američka sigurnosna garancija) djelovao je kao amortizer.

Ipak, “naftna kletva” je ostavila duboke posljedice u mnogim državama. Primjeri poput Nigerije, Angole i Venecuele pokazuju kako su prihodi od nafte često vodili korupciji, autoritarizmu i ekonomskom nazadovanju.

Era kritičnih minerala donosi iste rizike, ali i nove. Najvažniji je tehnološka neizvjesnost. Dok je nafta imala stabilnu potražnju bez realnih zamjena, kritični minerali zavise od tehnologija koje se brzo mijenjaju.

Naprimjer, različite baterijske tehnologije mogu brzo promijeniti potražnju za određenim mineralima. Kobalt je već izgubio na značaju zbog novih baterija koje ga ne koriste. To znači da države mogu investirati u resurse koji vrlo brzo postanu bezvrijedni.

Slični primjeri postoje i u historiji: čileanska industrija nitrata propala je nakon tehnološkog otkrića proizvodnje amonijaka. Danas bi takvi šokovi mogli pogoditi više resursa i država istovremeno.

Na strani ponude, problem je dodatno složen. Ležišta su koncentrisana u politički nestabilnim regijama, a prerada minerala zahtijeva naprednu industriju koju dominantno kontrolira Kina. Kina rafinira većinu svjetskog kobalta, litija i rijetkih zemnih elemenata, daleko više nego što je OPEC ikada kontrolirao naftu.

Najveća razlika je geopolitički kontekst. Stabilnost naftnog sistema oslanjala se na ulogu SAD-a kao globalnog garanta. Danas, u rivalstvu SAD-a i Kine, takav poredak više ne postoji.

Kina je istovremeno i ekonomski partner i strateški rival Zapada, ali i dominantan igrač u lancu snabdijevanja kritičnim mineralima. Globalna ekonomija se fragmentira, a pravila igre nisu jasno definisana.

Za razliku od nafte, gdje su se tržišta oporavljala nakon kriza, kod kritičnih minerala postoji realna mogućnost trajnog pada potražnje zbog tehnoloških promjena.

Bez snažnog upravljanja, zemlje bogate mineralima suočit će se s novim oblicima nestabilnosti. Potrebni su novi modeli partnerstva između proizvođača i kupaca, dugoročni ugovori, garantovane cijene i investicije u domaću preradu.

Istovremeno, države potrošači moraju sarađivati kako bi smanjile ovisnost o Kini. Postoje inicijative poput američkog Zakona o smanjenju inflacije i evropskih politika za kritične sirovine, ali bez koordinacije njihova moć ostaje ograničena.

Standardi su još jedan ključni izazov. Postoje inicijative za transparentnost i odgovornu eksploataciju, ali ih treba proširiti i na sektor prerade, gdje su standardi često najniži.

Najveći problem ipak ostaje neizvjesnost potražnje. Zbog toga su potrebni dugoročni ugovori i pametno upravljanje prihodima, poput norveškog nacionalnog fonda.

Na kraju, ključ uspjeha nije u samim resursima, već u njihovom korištenju. Samo države koje ulažu u obrazovanje, infrastrukturu i diverzifikaciju ekonomije mogu izbjeći “kletvu resursa”.

Kritični minerali mogu postati temelj stabilnije i pravednije globalne ekonomije, ili izvor novih geopolitičkih potresa. Ishod će zavisiti od sposobnosti država da se prilagode ovom novom, neizvjesnom svijetu.

Tekst je preveden uz pomoć alata vještačke inteligencije.