Četvrta mađarska revolucija. Fragmenti o orbanizmu

Godine 1999. u bečkom Institutu za znanosti o čovjeku (IWM) održana je tribina sa zanimljivim gostima: Vaclavom Havelom, najpoznatijim češkim disidentom i prvim demokratskim predsjednikom Čehoslovačke nakon zbacivanja komunizma; Adamom Michnikom, poštovanim poljskim publicistom, također disidentom, te Viktorom Orbanom, opozicionim aktivistom iz vremena prevrata 1989/1990. a u tom trenutku mađarskim premijerom u svom prvom mandatu.

Razgovor je moderirao Timothy Garton Ash, čuveni britanski historičar i novinar, koji se osamdesetih godina 20. stoljeća istakao suptilnim reportažama o disidentskim krugovima u zemljama istočne i srednje Evrope. Tema je deseta godišnjica epohalnog obrata iz 1989. godine; sagovornici su jedno i direktni sudionici zbivanja. Razgovor je transkribiran i objavljen u časopisu Transit. Ono što se o njemu pojavljuje kao najvažnija disonanca jeste stav Viktora Orbana, koji je u razgovoru uopće odbijao priznati značaj 1989, godinu mirne tranzicije iz jednopartijskog sistema u demokratski parlamentarizam, jer taj proces po njemu nije bio dovoljno radikalan i nije odmah potpuno raskrstio sa komunističkim poretkom, te sproveo lustraciju i čistke. Dalo se primijetiti ili je trebalo da bude primijećeno: Orban je po svom habitusu radikal.

Inače, upravo je Ash u svojoj knjizi We the People. The Revolution of ʽ89, objavljenoj 1990. godine, opisao trenutak u kojem Orban stupa na veliku javnu scenu: Povod je godišnjica druge „mađarske revolucije“ u 20. stoljeću (nakon one komunističke Bele Kuna iz 1919. kada je osnovana kratkotrajna Sovjetska Mađarska), kako se označava pokušaj mađarskog komuniste Imre Nagya iz 1956. godine da uvede višestranački parlamentarizam i slobodu javnog govora te sprovede reforme ekonomskog i političkog sistema, koji je krvavo ugušen vojnom intervencijom Sovjetskog saveza i likvidacijom mađarskog političkog vrha, uz hiljade mrtvih na ulicama.

Na godišnjicu pogubljenja Imre Nagya, 16. 6. 1989, na budimpeštanskom Trgu heroja se održava skup na kojem je jedan od govornika Viktor Orban, lider Mladih demokrata. U vatrenom govoru ovaj mlađahni aktivista „crne kovrčave kose“, kako ga opisuje Ash, frontalno napada Komunističku partiju, koja je u tom trenutku spremna na dijalog sa opozicijom, spominje „mučenike“ iz 1956. godine, traži raspisivanje izbora i povlačenje ruskih trupa. Kako navodi britanski posmatrač Ash: upravo su svi čekali na ovakve riječi u kojima je govornik povezao kolektivno sjećanje na najveću traumu sovjetske okupacije i konkretne a u tom trenutku radikalne političke zahtjeve.

Demokratski radikal Orban je desetak godina kasnije premijer i još uvijek zagovornik beskompromisnog liberalizma, da bi se nakon svog povratka na vlast 2010. godine pretvorio u autoritarnog vlastodršca koji nadzire korumpiranu i klijentističku mrežu, koja odavno nema veze sa slobodnim tržištem; radikalni liberal pretvorio se u rigidnog autokratu koji je ugušio medijske slobode i bio na pragu toga da potpuno uguši i demokratiju. A istjerivač ruskih trupa iz Mađarske postao je šef vlade koja je manje-više postala agentura Moskve. Historija uistinu zna biti ne ironična, već sarkastična.

Viktor Orban je nakon zaista nezapamćenog izbornog poraza već historija i to je bez ikakve sumnje odlična vijest: za samu Mađarsku, za Evropu, za Balkan i u dobroj mjeri i za Bosnu i Hercegovinu. Istina, neke zloguke ocjene kažu da ova promjena na čelu jedne za politiku u jugoistočnoj i srednjoj Evropi važne zemlje, barem iz bosanske perspektive, odgovara onom povijesno-filozofskom fatalizmu iz čuvene izreke „Sjaši Kurta da uzjaši Murta“, pri čemu se aludira na činjenicu da je pobjednik Peter Magyar dojučerašnji Orbanov saveznik, te da potječe iz istog desničarskog i nacionalno-konzervativnog ideološkog miljea. Međutim, veoma često se događa da isti ideološki obrasci u promijenjenim okolnostima ne vode ka istim rezultatima, a nekad znaju imati i dijametralno suprotne ishode. U samoj Mađarskoj i okruženju demontiranje Orbanovog korumpiranog ličnog režima, koji je kao što znamo imao važne odvojke u Bosni i Hercegovini i Srbiji, imat će za posljedicu veliki pravosudni i politički potres.

Ipak, valja reći da orbanizam, onaj model autoritarnog nacionalizma, obogaćen specifičnim antimuslimanskim i neokrižarskim elementima, koji je u Mađarskoj stekao funkciju modela i prototipa za brojne neofašističke i nacionalističke pokrete širom planete uključujući i američku MAGA-u, još je u životu u brojnim drugim zemljama, a ponegdje je i na vlasti. Već narednog vikenda je u Bugarskoj na izborima pobijedio koncept kakav je instalirao Orban.

Inače, kada joj tepaju, onda tu ideološku mješavinu ksenofobije, rasizma, autokratije, klerikalizma, te klijentelizma i masovne državne korupcije zovu suverenizmom. Taj naziv sugerira da je riječ o politici koja se vodi samostalno i navodno je suprotstavljena nekim globalnim političkim i ekonomskim organizacijama i elitama.

Ironija se sastoji u tome da je upravo tehnokratska elita u Rusiji, SAD-u i Kini sastavni dio vladajuće „suverenističke“ strukture u tim zemljama s ogromnim utjecajem na druge države. Koliko je suverenizam, barem u varijanti orbanizma, postao jedan potpuno isprazan pojam vidjelo se i na samim izborima: lista stranih aktera i državnika koji su podržali donedavnog mađarskog premijera direktno se umiješavši u izbore, uistinu je impresivna: a najznačajnija potpora je stigla iz samog srca zapadnog svijeta, iz Washingtona.

S pravom je kao karikaturalan označen nastup američkog predsjednika JD Vancea koji je direktno sa predizborne govornice Fidesza u Budimpešti, sa koje je se, usput rečeno, na njegov telefonski poziv, preko speakerphonea oglasio i Donald Trump lično, prozvao Evropsku uniju i birokrate da se miješaju u mađarske izbore. Neposredno prije izbora procurili su „razgovori“ između živopisnog mađarskog ministra vanjskih poslova Petera Szijjarta i ruskog kolege Sergeja Lavrova, koja ovog prvog pokazuje kao agenta u službi Kremlja. Suverenizam koji se nalazi pod paskom najmanje dvije imperijalne sile je proturječan samom sebi.

Naslućuje se već sad, a veoma brzo će se i jasno pokazati, da je pojam suverenizma zapravo znači osamostaljenje ne od stranih političkih utjecaja, nego oslobađanje od bilo kakve moralne stege, ili pritiska normi, pravila i vrijednosti koje smo donedavno smatrali makar približno univerzalnim i koji mahom dolaze iz idejnog nasljeđa prosvjetiteljstva ili iz zajedničkog fundusa onoga što je Hans Küng zvao svjetskim ethosom. Tako se „suverenizam“, „America first“, „iliberalna demokratija“ i slične fraze zapravo uglavnom ispostavljaju kao retoričko pokriće za bjesomučnu korupciju, pljačku, produbljivanje klasnih razlika, novo legitimiranje suprematizma i ropstva, uz paralelno ponovno oživljavanje međuetničke ili međuvjerske mržnje, rasizam,  riječju: za jednu veliku mentalnu i duhovnu regresiju nakon koje će biti prihvatljivo što je do jučer bilo nezamislivo. To i jeste orbanizam u svojoj osnovi: poništavanje prosvjetiteljstva i društveno-kulturnog modernizma, totalno izokretanje i obnovu feudalizma.

Uzgred budi rečeno, najveći orbanista jeste upravo Donald Trump, kojeg je Peter Sloterdijk ovih dana nazvao „svetom ludom“, onim tipskim likom iz kulturne povijesti, koji se ne smatra uračunljivim, koji svojim ponašanjem izokreće svijet, čini inverziju da bi omogućio pogled na skrivenu suštinu stvari. Sigurno tu ima istine, ali bitna je razlika u odnosu na dvorske lude ipak je u tome što Trump nije lik s margine, nego se nalazi i formalno u suštinski u samom središtu moći. Njegova proračunata neuračunljivost ima stoga i jednu drugu funkciju: neprestanim pomjeranjem moralnih granica, ciljanim skandaliziranjem želi se zapravo normalizirati jedan svjetonazor u kojem koncepti slobode, jednakosti i solidarnosti više nisu mjerila.

Orbanov poraz ili četvrta mađarska revolucija (nakon onih 1919, 1956 i 1989) nije dakle još poraz globalnog orbanizma, ali možda nagovještava jedan preokret u skoroj budućnosti. Da bi se to dogodilo, mora se tačno proučiti šta je uopće dovelo do rasta ovakve politike i unaprijed se odreći svih otrcanih fraza kojima su globalni liberali i salonski ljevičari pribjegavali posljednjih decenija.

Ivan Krastev i Stephen Holmes su još prije nekoliko godina u svojoj knjizi Svjetlo koje se izgasilo dijagnosticirali ključni problem: aroganciju neoimperijalnih „zapadnih“ aktera (jučer liberala, danas desničara) koji su tražili i danas traže od zemalja koje smatraju podređenim da naprosto kopiraju i imitiraju ne samo „njihova“ ekonomska ili politička rješenja nego i pogled na svijet, vrijednosni sistem ne ostavljajući nikakav prostor za vlastitu kreativnost i time konstituiranje vlastitog političkog subjektiviteta.

Ideja radikalnog „suverenizma“ je nastala iz te frustracije, ali kao i svaki radikalizam,  kao uostalom i Orbanov liberalni i ovaj autokratsko-suverenistički, on je završio u unutrašnjem paradoksu i vlastitoj suprotnosti, koja se sastoji u već opisanoj praksi da se navodni suverenisti jedni drugima masivno miješaju u unutrašnje stvari. Drugi aktualni primjer koji potvrđuje tu zakonomjernost: i radikalni izolacionista Trump postao je predsjednik koji je imao više vojnih intervencija od oba demokratska prethodnika zajedno.

Za kraj, i ukratko, jer to je već tema za drugi poseban osvrt, kao jedan od uzroka današnjih sukoba vremena vidim miješanje političko-pravnih, društvenih i vrijednosno-ideoloških kategorija. Pravni, politički, ekonomsko-socijalni i kulturni sistem se poistovjećuju, pa se, zavisno da li se govori iz liberalne ili desničarske perspektive, kaže otprilike sljedeće: ako si demokrata po uvjerenju, moraš biti liberalan i prihvatiti i zapadni stil života. Iz suprotne perspektive pak to onda glasi: ako si religiozan i konzervativan, pogotovo, ako si musliman, ne možeš biti demokrata, što može biti intonirano i negativno i afirmativno.

Prodor ideje da se u političkom sistemu moraju zrcaliti neke zamišljene identitetski relevantne kulturne forme, ili da identitetski obrasci uvjetuju političku strukturu, kao što su to, recimo, tvrdili njemački nacionalisti tokom 19. i ranog 20. stoljeća, zagovarajući pritom koncept „organske narodne zajednice“ i plemenskog vođe umjesto „anglosaksonske“ demokratije i „francuskog“ republikanizma, dovela je, kako tada pred Drugi svjetski rat, tako i danas, do jačanja autokratizma i totalitarizma. Takav koncept mišljenja, naime, dovodi do teza poput onih da demokratija i uopće sloboda nisu u skladu s „našom kulturom“ ili „njihovom vjerom“, da nam kategorija pravne i pravedne države nije prirodna, nego tuđa, odnekud uvezena.

Tajna uspjeha Petera Magyara sastoji se u tome što je on očito razvezao ove sfere, koje je Orban već stopio u jednu, te se fokusirao na korupciju i pravnu državu, izbjegavajući, sasvim ispravno, otvaranje kulturnih i identitetskih frontova. Otvoreno je pitanje da li će taj recept uspjeti i drugdje.