Čemu se vraća Vahidin Preljević: Između Musila i Sopranosa

Mnogi ljudi jednu knjigu, film, seriju… pročitaju ili pogledaju više puta – vraćaju im se. Zanima nas čemu se vraćaju neki relevantni, zanimljivi i poticajni sagovornici.

Ovoga puta donosimo razgovor s profesorom Vahidinom Preljevićem, saradnikom portala !Odgovor i jednim od istaknutih bosanskohercegovačkih germanista.

On navodi da se mnogim knjigama vraćao više puta, zbog prirode posla kojim se bavi, i ne može dati samo jedan naslov.

„Musilov Čovjek bez svojstava i Kleistove pripovijetke, djela koje sam prvi put pročitao negdje sa 20 godina, uvijek iznova mogu čitati a da u njima otkrijem nešto što mi je promaklo u prethodnom čitanju. To je zaista fascinantno. Nekako mi se čini da je gotovo cijeli svijet stao u njih, zapravo svi mogući odnosi prema stvarnosti koja nas okružuje. Taj Musilov tip ironije i refleksije, onda taj nevjerovatan zahvat u suštinu pripovijedanja, koje je samo zapravo i negacija mogućnosti koherentnog pripovijedanja, te u način na koji subjekt, individualni i politički, gradi i doživljava sebe, zamjenjuje, po meni, desetine teorijskih knjiga o identitetu, kulturi“, objašnjava profesor Preljević.

Ističe kako je jedno poglavlje u Čovjeku bez svojstava pronicljivije od svih njih, i svakako i zabavnije.

„Tu su estetika i misaona refleksija zaista u čudesnom spoju. Kleist opet naizgled je sušta suprotnost, jer kod njega, je za razliku od Musila, sve prevedeno u radnju, ali pronađite mi obimom manje djelo, koje je u stanju, kao recimo u Markizi iz O., pokazati ljudske zablude u svojim ekstremima. Ili njegova pripovijetka Zemljotres u Čileu: niko nije tako efektno a sa manje riječi dočarao šta znači revolucija, u čemu je konstitutivna uloga nasilja i žrtve u formiranju zajednice, šta su, u društvenom smislu, sloboda, jednakost, bratstvo, ideje iz parole Francuske revolucije. Šta je logika, odnosno apsurdna struktura povijesti. Kleist vam to daje na 20ak kartica. Čudo jedno! Uzmite mu samo prve rečenice, te neponovljive hipotakse: u njim je već sažeta predradnja, ekspozicija i dati su osnovni obrisi konflikta. Nigdje u njemačkoj pripovjednoj prozi, osim možda kod Thomasa Manna, ne osjetite i osvijestite na toj razini da je jezik zapravo ritam i muzika“, govori on.

Pojašnjava da bi mogao govoriti i o Josephu Rothu, i mađarskom piscu Sandoru Maraiu, koje također uvijek mogu čitati, i o književnoj nostalgiji, ali da bi nas to odvelo daleko.

I dodaje da je ono što želi još istaknuti, a to je da se uvijek iznova vraća Sopranosima.

„Ta serija je scenaristički, glumački, na nivou fotografija velika kinematografija u gotovo svakoj epizodi, i nevjerovatan doživljaj. To su Balzak i Dickens i Dostojevki preneseni na platno. Šta me tu posebno privlači? Pa to je onaj tužni i uvijek pomalo depresivni Tony Soprano koji se ujutro mrzovoljno tetura po onoj svojoj kući, sa šoljicom kafe u ruci, i svaki dan započinje kao borbu sa samim sobom. U njemu naprosto vrišti besmisao svih onih mafijaških zavjeta o prijateljstvu i odanosti, hijerarhiji, porodici. Tony je toga itekako svjestan, zapravo sve te norme krši svakodnevno, vara ženu, ubija prijatelje i srodnike, ali se svejedno i dalje drži tih normi, jer je to jedino što je preostalo. I tragedija i farsa u jednom“, konstatuje naš sagovornik.

Dodaje kako neizmjerno voli i House of Cards, i mnoge druge serije nastale nakon Sopranosa,

„I ima ih još od kojih ponovno odgledam jednu sezonu ili makar poneku epizodu. No, danas mi se čini da se ovaj format umjetnički ambicioznih serija estetski iscrpio. Ok je sve to, ali čini mi se da je zlatno doba prošlo“, zaključuje on.

Dodaje i kako se njegov ukus, barem što se tiče pripovjednih formi, formirao sa velikim romanima 19. stoljeća i moderne u ranom 20. stoljeću.

„Gdje naracija ima određeni zamah, sporiji tempo i neku psihološku dubinu, te da sve samjeravam prema tome, pa i filmove i serije, a i druge medijske sadržaje; ne mogu baš da prihvatim onu brutalnu estetiku kratkih, naglih rezova iz kasnijih kriminalističkih serija a pogotovo ne ove tik-tok formate, mimove, reelse i ili kako se već zovu, što iskaču po socijalnim mrežama uz neke pseudokarakteristične poze i grimase. To je svakodnevno mentalno silovanje“, zaključuje on.

Vahidin Preljević (Brčko, 1975) je bosanskohercegovački germanist, esejist i književni prevodilac. Od 1999. godine zaposlen je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje od 2019. djeluje u zvanju redovnog profesora.

Autor je i priređivač više knjiga te preko 90 znanstvenih studija i eseja posvećenih temama poput djela Robert Musila i Hugo von Hofmannsthala, bečke moderne, njemačkog romantizma, teorije kulture, književne povijesti tijela te odnosa kolektivnih narativa i kulturnog pamćenja. Među njegovim značajnijim knjigama su Estetika fragmenta (2007), Književna povijest tijela (2013), Sarajevski atentat (2014), Sarajevski dugi pucnji (2015), The Long Shots of Sarajevo (2016) i Nakon imperije (2018), kao i kasnija djela na njemačkom jeziku.

Preljević je priredio bosanska izdanja djela autora poput Georg Büchnera i Frank Wedekinda, te preveo brojne pisce njemačkog govornog područja, uključujući Christa Wolf, Daniel Kehlmanna, Leo Perutza i Arthur Schnitzlera. Aktivno djeluje kao esejist i publicist, sarađujući s brojnim regionalnim i međunarodnim časopisima i medijima.

Suosnivač je Bosanskog filološkog društva i Udruženja germanista Jugoistočne Evrope, te pokretač i suvoditelj doktorskog studija iz njemačke književnosti u Sarajevu. Bio je gostujući profesor na univerzitetima u Würzburgu, Saarbrückenu, Halleu, Konstanzu i Beču, a gostovao je i u Heidelbergu. Također je urednik i član redakcija više književnih časopisa te osnivač naučne edicije Identifications u njemačkoj izdavačkoj kući Königshausen & Neumann. Odnedavno obavlja funkciju glavnog urednika časopisa Život, najstarijeg književnog časopisa u Bosni i Hercegovini.

Studij germanistike završio je u Sarajevu 1999, nakon školovanja u Brčkom i Njemačkoj. Magistrirao je 2004, a doktorirao 2008. radom o estetici njemačkog ranog romantizma pod mentorstvom Dževad Karahasana.

Dobitnik je brojnih stipendija, uključujući DAAD i prestižnu Franz Werfel stipendiju. Za svoj rad u oblasti nauke i kulture odlikovan je 2017. Počasnim križem za znanost i umjetnost Republike Austrije. Član je Društva pisaca BiH i P.E.N. centra BiH.