Politički govor nikada nije bio neutralan proces prenošenja značenja. Uvijek je imao komponentu oblikovanja percepcije. Još je Aristotel o retorici govorio kao o umijeću uvjeravanja, a ne pukom izlaganju istine. To, međutim, nije isključivalo referiranje na stvarnost, već je postojala ravnoteža između uvjeravanja i odnosa prema činjenicama, odnosno između interpretiranja i onoga što se interpretira. Postojao je, dakle, minimalan zajednički okvir činjenica koji je ograničavao govornika, uvjerenog da nije moguće kazati bilo šta a da zbog izgovorene riječi ne snosi društvene posljedice.
Danas, u postfaktičkom kontekstu, međutim, dolazimo do stepena u kojem se potpuno prekida veza između političkog govora i referentne stvarnosti te proizvodnja percepcije više ne djeluje kao nadogradnja značenja. Ona je, ustvari, zamjena za stvarnost.
Javni istupi nekih ovdašnjih visokih političkih dužnosnika nisu puki incidenti ili retorički ispadi koji se objašnjavaju dnevno-političkim tenzijama, već prije prilično konzistentna matrica u kojoj izgovorena riječ više nema nikakvu obavezu prema činjenicama. Fokus je isključivo na efektu koji se želi proizvesti u javnosti.
Ministar odbrane i tri izdaje
Kada, naprimjer, ministar odbrane BiH Zukan Helez govori o „tri izdaje SDA“ i u istu interpretativnu matricu smješta „zaustavljanje Armije Republike Bosne i Hercegovine pred Banjom Lukom“, potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma i „pad Aprilskog paketa“, tada nije riječ samo o nedopustivom pojednostavljivanju izuzetno složenih historijskih i političkih procesa. Naprotiv, ovdje se radi o sasvim svjesnom i smišljenom sabijanju različitih konteksta i aktera u jedinstvenu „moralnu kategoriju“ te sasvim proračunatoj proizvodnji osjećaja kontinuiteta „izdaje“. Što je, s aspekta političkog marketinga, potentnije od svake analitičke preciznosti. Naprosto, proizvođenje tog osjećaja mobilizira emocije i učvršćuje stranačko-identitetske pozicije kod onih kojima je takav narativ prijemčiv.
A što se činjenica u konkretnom slučaju tiče, potpuno je neodgovorna interpretacija jedne složene odbrambeno-oslobodilačke vojne operacije i njezina zaustavljanja, čiji uzroci i razlozi prevazilaze razinu dnevno-političkog prepucavanja državnog ministra odbrane. Naravno, pitanje da li je Helez je u vrijeme te operacije još uvijek bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine ili je već bio daleko od bilo kakvog ratišta, a kamoli krajiškog.
Potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, pak, priča je za sebe i na tu temu Helez nema šta kazati. Njegovi su uvidi odveć skromni e da bi si dao za pravo potpisivanje Dejtona proglasiti izdajom. Napose to što je s vremenskim odmakom od preko 30 godina potpuno nesuvislo i neprecizno donošenje odluke o potpisivanju Sporazuma valorizirati izvan tadašnjeg političkog konteksta.
I, konačno, Helezova teza o rušenju Aprilskog paketa od strane SDA potpuno promašuje metu. Šta god ko mislio o Aprilskom paketu, danas i tada, SDA se zdušno zalagala za njegovo usvajanje, uza sve njegove nedostatke. Vjerovatno, misleći da bi svaka sljedeća ponuda Međunarodne zajednice mogla biti gora. Ako je uopće bude.
Međutim, Zukana Heleza, izgleda, baš kao i njegovog kolegu iz aktuelnog Bećirovićevog Vijeća ministara, ovdje uopće ne zanimaju činjenice.
Konaković – istinu je lahko braniti, ili nije
Pa, Elmedin Konaković je u stanju tokom jednog medijskog nastupu, jednu za drugom, izgovoriti dvije potpuno kontradiktorne tvrdnje. Tako, naprimjer, u jednom televizijskom intervjuu Konaković prvo ustvrdi da je „lahko braniti istinu“, a odmah zatim na rezonsku primjedbu voditeljice u obliku pitanja „je li, ministre, danas zaista lahko braniti istinu?“, kao iz topa ispali: „Naravno da nije.“ Ovo je samo jedan sasvim benigan primjer.
U istoj emisiji, Konaković iznosi tvrdnje kako Bakir Izetbegović nikada nije bio u Washingtonu, a svega jednom ili dvaput u Briselu. Njemu ovdje uopće nije važno koliko izrečena tvrdnja korespondira sa stvarnošću. Ovdje više nije riječ samo o upornom ponavljanju jedne neistine kako bi se „promaknula“ u istinu. Naprotiv, riječ je o modelu komunikacije zasnovanom na preplavljivanju netačnim informacijama gdje količina nadjačava kvalitet, a kontradikcija nije problem nego sredstvo. Jer, kod iznošenja čak i međusobno isključujućih tvrdnji, publika i ne pokušava razriješiti kontradikciju, već samo bira onu tvrdnju koja joj je psihološki i stranačko-identitetski bliža. Tako se istina fragmentira na niz paralelnih verzija koje koegzistiraju bez ikakve potrebe za međusobnim usklađivanjem. To otvara prostor za stalnu prilagodbu narativa prema trenutnom političkom interesu, a nedosljednost i neodgovornost prema činjenicama ne proizvode nikakvu političku štetu. Dapače, nerijetko donose kratkoročnu političko-marketinšku korist.
Takvo, postfaktičko političko-marketinško djelovanje karakterizira stanje u kojem činjenice gube svoju regulatornu funkciju. Tako se narativi o „zlatnim kašikama“, „trezoru“ i „izdajama“ ne održavaju u javnom prostoru zato što su dokazani, već zato što su dovoljno puta izgovoreni, dovoljno emocionalno rezonantni i dovoljno uklopljeni u postojeće klišeje kolektivnog prihvatanja kod dijela narodnih masa.
Sociološki gledano, prihvatanje takvih narativa ne proizlazi iz nedostatka informiranosti, pa ni iz odsustva sposobnosti rasuđivanja. To je prihvatanje, uglavnom, plod načina na koji pojedinci procesuiraju stvarnost unutar kolektivnih i identitetsko-stranačkih okvira u kojima kolektivna i stranačka pripadnost, emocionalna i identitetska vezanost imaju veću težinu od empirijske provjere i logičke konzistentnosti.
Zato se čini sve manje djelotvornim ulaziti u beskonačno pobijanje pojedinačnih neutemeljenih tvrdnji i očitih kontradikcija. Takav pristup zadržava nas na pojedinačnim sadržajima narativa. Stvarni problem zapravo je u modelu, formi i matrici koja omogućava stalnu izmjenu poruka i sadržaja bez ikakve političke a kamoli moralne odgovornosti.
Dakle, razotkrivanje same „logike“ diskursa u kojem istina nije kriterij i u kojem je svrha političkog govora upravljanje percepcijom, a ne odnos prema stvarnosti, važnije je, možda, od svih pojedinačnih demantija.
