Je li Naša stranka glavni neprijatelj ljevice?

Nakon što je politolog i aktivista Naše stranke Tarik Haverić na svom blogu objavio tekst, u kojem kritikuje program i praksu savremene zapadne ljevice, oglasio se aktuelni federalni zastupnik i doskorašnji član NS-a Damir Nikšić, primijetivši uz ostalo da Haverićev tekst pokazuje zašto Naša stranka, kao liberalna opcija, nikad nije bila utočište za ljevičare.

U tekstu pod nazivom Obala sigurnog svijeta, Haverić piše da 40 godina nakon pada Berlinskog zida “vlada globalni strah kod najrazličitijih populacija i slojeva, obale sigurnog svijeta nema na obzoru, i čini se da sve ide nagore”.

Dok mnogi za trenutno stanje okrivljuju dominaciju liberalne demokratije u prethodnim decenijama, Haverić staje u njenu zaštitu. On ističe da navedeni period od 40 godina nije dovoljan da se iznese ocjena da liberalna demokratija nije ispunila svoja obećanja i da će to pokazati tek budućnost.

Ideji liberalne demokratije, Haverić suprostavlja, uz ostalo, i socijalizam. On tako piše da “razliku socijalizma i liberalizma možemo opisati na sljedeći način: svi historijski pokušaji da se ostvari socijalizam kao politička kontrola nad društvom i privredom (proizvodnjom i raspodjelom) završili su se masovnim uništavanjem individualnih egzistencija ne ispunivši nijedno od obećanja, dok su liberalne demokratije u svega nekoliko desetljeća nakon Drugog svjetskog rata ostvarile državu blagostanja koja ispunjava mnoga socijalistička obećanja”.

Haverić zatim optužuje zapadnu ljevicu da je prisvojila socijalna postignuća postindustrijskog kapitalizma, npr. nazivajući uporno poredak u skandinavskim zemljama “skandinavskim” ili “nordijskim socijalizmom”.

Kao primjer političara koji to čini Haverić navodi američkog senatora i bivšeg predsjedničkog kandidata Bernieja Sandersa.

“Sanders je dobar primjer ljubaznog i dobronamjernog ljevičarskog štetočine koji svojim maksimalističkim zahtjevima otežava da se postigne i ono što bi realno bilo moguće. U novembru 2024. godine 77 miliona ljudi glasalo je za Donalda Trumpa, svejednako znajući čime je bio obilježen njegov prvi mandat. Mnogi od njih u sadašnjem kršenju elementarnih prava američkih građana (o građanima drugih zemalja da ne govorimo!) i Trumpovom nipodaštavanju institucija i procedura vide klizanje SAD u autokratiju, i prihvatili bi politiku desnog centra koja bi restaurirala tradicionalne vrijednosti, ali bi slabo koji pristao da iz svoga džepa finansira Sandersov program ‘izgradnje miliona pristupačnih kuća i stanova’ i ‘besplatnog pristupa državnim koledžima, univerzitetima, stručnim školama i medicinskim fakultetima’”, piše Haverić.

Haverić je kritikovao još jednu ikonu savremene američke ljevice, Alexandriju Ocasio-Cortez.

”Da socijalistička retorika donosi korist samo socijalističkim retorima pokazuje i primjer kongresnice iz New Yorka Alexandrije Ocasio-Cortez koja je 2018. izabrana u Predstavnički dom na osnovu sličnog programa – javni univerziteti bez školarine, oprost studentskih zajmova, posao za sve koji ga žele, stanovi za sve… – čije bi ostvarivanje koštalo 40.000 milijardi dolara. Od Alexandrijinog programa nije bilo ništa, ali je ona izabrana u Kongres još triput zaredom”, piše autor.

On dodaje da “konceptualno-afektivnu prazninu izazvanu urušavanjem revolucionarnih poredaka marksistički autori i ljevičarski aktivisti nastoje da popune na različite načine i tako prebole gubitak”.

”Jedni su se upustili u tkanje novih metahistorijskih naracija sastavljenih od obećanja o ‘milionima stanova i kuća’ koje bi čak i osnivači naučnog socijalizma proglasili fantazmagorijama; drugi, najbrojniji u jugoslavenskom historijskom prostoru, ispisuju stotine kolumni u kojima prosipaju histerični gnjev zbog stanja svijeta i samog postojanja liberalizma i (naročito!) kapitalizma, iako je pisanje protiv kapitalizma jednako smisleno kao i pisanje protiv Himalaja; treći, najopasniji, izgubivši s nestankom ‘radničke klase’ izbornu bazu, okrenuli su se u zapadnim društvima manjinama i biračima poteklima iz imigracije, i politizirajući identitetska pitanja pripremaju sukobe koji će se razriješiti ustoličenjem nekog autokrata s demokratskim legitimitetom pozvanog da odbrani ugroženi identitet većine”, kaže Haverić.

Reagujući na navedene teze, bivši kadar NS-a Damir Nikšić je kazao da je Haverić kao ideolog Naše stranke učinio u velikoj mjeri učinio tu socijal-liberalnu stranku onakvom kakvom je danas znamo.

Nikšić je kazao da mu je, dok je čitao navedeni Haverićev članak, “daleko jasnije zašto je ta stranka više liberalna nego socijalna iako su je njeni osnivači u statutu definisali kao socijal-liberalnu, kao i zašto u njoj mnogi nisu našli plodno tlo i podršku za svoje ideje”.

“Stranka koja u predizbornim kampanjama uglavnom promoviše progresivne ideje i socijalne politike (porodilje, vrtići, itd.) izgradila je imidž najprogresivnije stranke u gradu pa i zemlji, ali u trenutku kada je došla u poziciju njen slogan kao da je preko noći postao ‘kranovi, kranovi i samo kranovi!’ (i investicije)”, napisao je Nikšić.

Nikšić je dodao da je nakon čitanja Haverićevog teksta Obala sigurnog svijeta shvatio “zašto se mnogi nisu mogli uklopiti u tu stranku, zašto su bili neshvaćeni, tj. zašto nikada nisu bili do kraja prihvaćeni zajedno sa njihovim progresivnim idejama”.

“Vjerovatno su pročitali statut i zvaničnu web stranicu na kojoj piše da se radi o socijal-liberalnoj stranci (što znači liberalna ljevica koja je progresivna i koja je za reformisani kapitalizam i socijalnu državu), da bi po ulasku otkrili da u njoj vlada skoro posve druga atmosfera. Spolja izgleda kao lijevi centar, privlači ‘progresivnu inteligenciju’, lijevo orijentisane birače, ali je iznutra značajan broj članova neoliberalan”, napisao je Nikšić. 

Nikšić je na kraju zaključio da je “dobro da je ovaj tekst objavljen i da iz njega možemo pročitati šta je to ‘Naša stranka’, i dobro je da se liberalna opcija konačno deklarisala kao glavni neprijatelj ljevice nakon što je tolike godine računala upravo na glasove ljevice”.

U ovu raspravu se uključio i novinar Danijal Hadžović, kazavši da je Nikšić “očigledno frustriran time što je Tarik Haverić kao liberal imao određeni utjecaj na to da se Naša stranka profilira kao socijal-liberalna, umjesto da sklizne u pravcu radikalne ljevice kakvu on zagovara”

“Problem je što Nikšić pojam ‘socijalno’ u socijalnom liberalizmu čita kao neku vrstu alibija za ultralijeve politike, pa onda iz te pogrešne premise izvodi optužbe o ‘izdaji’. Socijalni liberalizam nije nikakav ‘razvodnjeni socijalizam’, niti ideološko utočište za radikalnu ljevicu. To je jasno definisana tradicija unutar liberalizma koja polazi od tržišne ekonomije, privatnog vlasništva i individualnih sloboda kao temeljnih principa, ali priznaje da tržište proizvodi i nejednakosti koje zahtijevaju korekciju. Ta korekcija ide kroz javne politike – obrazovanje, zdravstveni sistem, minimalnu socijalnu sigurnost – ali bez rušenja tržišnog poretka”, napisao je Hadžović.

Dodao je da “socijalni liberalizam pokušava ispravljati nepravde kapitalizma kad i ako se pojave, a ne zamijeniti ga”.

”Nikšić je politološki elementarno nepotkovan, ali u društvu koje nije samo nepotkovano nego dobrim dijelom i politički nepismeno, ovakva ‘umovanja’ i pompezno rasipanje pojmovima poput neoliberalizma, socijalnog liberalizma i progresivizma nekom može zvučati učeno i impresivno. Kao što i mnogi mogu misliti da su liberali i socijalisti jedno te isto pošto mnoge među njima možeš vidjeti s pivom u ruci. Za razliku od njega, Tarik Haverić zna šta piše i iza toga stoji znanje jednog od najobrazovanijih ljudi u BiH”, dodao je Hadžović.

Hadžović smatra da bi, u slučaju da je Haverić imao veći utjecaj na NS, vrata stranke bila bi zatvorena za otvoreno antiliberalne pozicije kakve Nikšić zastupa.

”I tu dolazimo do stvarnog problema - ne u ‘izdaji socijalnog’ u nazivu stranke, nego što na našoj političkoj sceni generalno vlada potpuna pojmovna i idejna nepismenost, a i nezaintresovanost glede izgradnje neke jasne političke ideologije i programa. A kad stvari postavite tako, onda postaje normalno da jedna stranka sebe nazove liberalnom, pa u parlament postavi lika koji izjavljuje da bi on zabranio privatno vlasništvo nad zemljom (taj vid privatnog vlasništva nisu čak ni komunisti zabranjivili). Bitno je da su zajedno slušali EKV, pajel”, zaključio je Hadžović.